Rekla sam da ne znam hoću li i kad ću ovog ljeta na more...a to manje više znači : neću.
Odlučila sam to još u svibnju, jer tad već godinama znam gdje ću i kad ću. Ostatak je bilo kalkuliranje, ono...kao, pa mogli bismo tamo ili nigdje, i eto, ostade na nigdje.
Ali, pošto mi je u glavi još užitak pučine proljetnog Splita, nije mi ni žao...ne treba pretjerivati, ako baš nije neophodno, ha ha ha.
Doduše, dvoumila sam se nakon apela domaćim turistima za pomoć turističkoj sezoni, ali gledajući kako ljudi i dalje putuju pustinjama, jašu deve i rone ...voze se jahtama, krstare raznim tuđim morima...žutim, crvenim i crnim, rekoh si, e, sad neću "iz principa" na naše plavo i najljepše more.
Usput prelistala kataloge turističke ponude, i s gnušanjem shvatila da je... isto, 20% skuplje nego lani i odbacila svaku pomisao o odlasku.
Rebalansirala sam se...i, bacila na posao...
Unatoč nepravedno već osiromašenom ovogodišnjem, tek polugodišnjem kućnom budžetu, uredila sam svoju Oazu približno željama: napokon uspjela „podići“ bugenviliju i hortenziju i posaditi neke nove cvjećke; kupiti ljepši vrtni namještaj, par egzotičnijih suncobrana, svjetiljki i kineskih šeširića, zamijeniti slani kupaći kostim novim, slatkim. I ja, zadovoljna...ma, prezadovoljna.
Jeste da plivam u krug, i vozim bic u mjestu, ali, moje obale su u glavi...kada legnem na ležaljku, skinem naočale, podignem pogled s knjige i usmjerim ga ka nebeskom plavetnilu, a sunce me pomiluje toplom zrakom, cvijeće mirisom, moj ljubimac lijenim i maznim pogledom, nasmiješim se, i znam... u dobrom sam društvu, i blizu svojih obala.
Negdje u ovo vrijeme prošlog ljeta napisah:
kada tonete, ne treba vam jahta...nego, vesla.
„Nihil novi sub sole.“- rekli bi mudri Latini.
Čuh, prevedoh i napisah i to...naravno, prošlog ljeta.
Post je objavljen 02.08.2009. u 01:54 sati.