MALI SUNCOKRET
24.08.2009., ponedjeljak
NEMAN„Legenda je priča koja se više puta priča istom slušatelju, a on se pravi kao da je prvi puta čuje.“ Napisao je to naš najproduktivniji književnik današnjice. Ne pamtim koliko puta nam je rečeno da se ne smijemo kupati u Uni između dva najveća mosta, u podnožju tvrđave Stari grad: prvo, zato što je opasno, jer je preduboko, a drugo, zato što je „strašno opasno", jer legenda kaže, da tu postoje velika željezna vrata koja vode u labirint tvrđave u kojoj se skriva tko zna koliko stoljeća stara Neman. Nismo mi puno o tom razmišljali...ali nikad nisam vidjela da se netko tu kupa, čak i oni najhrabriji koji su povremeno skakali s drvenog mosta izazivajući opće divljenje, plivali bi ka suprotnoj obali i plićem izlazu. Ni kajake ni ribare ne pamtim na tom "opasnom" dijelu naše smaragdne ljepotice. Iako je povijesno nastanak tvrđave Stari grad vezan za 13. stoljeće i nepoznate graditelje, vjerovali smo da je nju izgradila djevojka Krupana, jer je legenda to rekla; a ona je u legendi bila tako lijepa i tako nesretna...a po njoj je naš grad dobio ime. “Bijaše jednom jedna djevojka. Kažu, ljepota njena mogla bi postidjeti svjetlost.Crni uvojci njene kose bijahu ljepši od svega, a tamne oči poput sumraka joj. Haljina skrojena od bijele svile, a ime joj bijaše KRUPANA.” A onda je zavoljela onog koga nije smjela… “Osvanulo je sunčano jutro i činilo se da je KRUPANA bila ljepša nego ikada prije. Baciše se dvoje zaljubljenih u pjenušavu vodu UNE i tako ostadoše vječno zajedno.” Ne znam da li je ta tužna priča o ljubavi, ili strašna priča o nemani, ili roditeljska opomena da se na kameniti Stari grad ne penjemo ljeti jer je pun zmija, bio razlog našeg straha u odnosu na taj ukras grada. Čak ni jedinstven prizor ljepote i romantični šum rijeke, ni pokušaj smještaja restorana na njenom središnjem, najširem dijelu, ni slatka samoća za zaljubljene u središtu grada, nije nas uspjelo privući na češće obilaske tvrđave. Naše posjete su se ograničavale na dnevne šetnje s gostima zbog panorame, i najteže vrste gimnazijskog, i to grupnog „markiranja“, kao najbliže i najskrovitije mjesto na kom vas neće nitko pronaći, a ni tražiti. Pomalo mi smiješno odzvanja moje sjećanje na sve te strahove, jer za gotovo četiri decenije življenja ili boravaka u mom rodnom gradu, nikad nisam vidjela zmiju; ni na Starom gradu, ni na obalama i plažama moje rijeke. Čak ni bjeloušku... Tim je moje iznenađenje bilo veliko, veliko...kad su nas pri prvoj poslijeratnoj šetnji i to baš ulicom „ispod grada“ presrele dvije zmije koje su sporo gmižući prelazile cestu. Prijatelj, koji je ostao trajno živjeti u našem gradu predložio je da stanemo dok one prođu. U silnom uzbuđenju što sam napokon tu s ljudima kojih sam 15.godina bila željna, ni tad ni istog predvečerja kada se jedna zmija pojavila na samoj terasi hotela u kom sam odsjela, nisam osjetila nikakav strah. Preživjeli smo rat, i upoznali Strah nad strahovima. Kasnije sam o zmijama pričala, ali samo o tim, kao i o prijateljima, koje su, eto...došle da me pozdrave. Čudan je to bio osjećaj...mješavina novog i starog, lijepog i ružnog, i snažnih emocija koje su sve to pratile i sudarale se gromoglasno u meni, a licem se širio osmijeh sreće što sam ipak tu...pa i te zmije kao da su se desetljećima čekane u strahu, pojavile da me razvesele i usreće. I evo, tri godine iza, čitam da se u Uni kod H. Kostajnice pojavilo zeleno čudovište s glavom nalik na zmijsku: „debela neman od sedam metara gmiže pjeskovitim riječnim tlom.“ I prva misao me vrati mom prastarom strahu, strahu iz legende: vrata su se otvorila... Stručnjaci su na potezu; spominje se preuveličavanje uplašenih očevidaca; pa usporedba i teorija o nemani iz jezera Peruče iz 2007. za koju se vjeruje da je gradnjom hidroelektrane na Cetini '70.-tih čak prepolovljena rovokopačem doplovila u jezero. Bilo kako bilo, bit će kako mora. Čak i ako je novinska „patka“ ili kako reče jedan profesor, predimenzionirana priča svjedoka da se stvori nova turistička atrakcija po uzoru na škotsku Nessie, vijest me ostavila zamišljenom i potištenom. I sve ono što želim zaboraviti, i sve ono što me godinama čini nesretnom, oživjelo je... Grad kojim su padale granate kao "grad ili krupa“; rijeka kojom su plovili leševi kao ribe; mostovi koji su rušeni kao da su od pijeska; ljudi koji su kao od zemljotresa nestajali bez traga; kuće gorjele kao da su od papira... Tolika najezda zla koju je proizveo čovjek, morala je i mogla otvoriti teška željezna vrata nemani, stoljećima zatvorenoj i čuvanoj u legendi o Starom gradu na obali rijeke Une u Bosanskoj Krupi. A legenda o Krupani završava: „ UNA ČUVA NJIHOVU LJUBAV.“  |
Hvala Đorđe! 
