MALI SUNCOKRET
21.08.2009., petak
MEMENTO...Izvadiš bateriju i zaustaviš sat, ponekad. I čini ti se, i vrijeme stoji. I živiš dio svog beskrajnog vremena bez otkucaja. Slatki mir, i ravnoteža, pomisliš. A onda slučajno naiđeš na tuđi sat i shvatiš da vrijeme odlazi svima, pa, gle...i tebi. Tvoj sat stoji, ali srce kuca...prolaziš. Ako uspiješ svladati, pomiriti ritam srca i sata, napravio si veliki korak ka lakšem življenju i prolasku. Shvatiš da je unatoč svemu život lijep i da se „ne stidiš i ne bojiš biti sretan“. Tada otkucaji odlaska postaju tvoja muzika života. I u muzici uživaš, što više, što duže - to bolje... Znala sam da ću to jutro prolaziti pored stadiona u pravo vrijeme i stati u red, ma koliki bio i kupiti kartu za koncert povratka Bijelog dugmeta. Imala sam ranojutarnji termin za uvijek neprijatan mamografski pregled i prvi put mu se radovala, jer će me on „natjerati“ da pobijedim eventualno kolebanje oko ranog buđenja i čekanja u redu, za šta... za jedan običan koncert. Ali, to nije bio običan koncert...to je bio susret prošlosti i sadašnjosti...vrijeme kratko, ali slatko, jer su svi satovi stajali. Samo je kucalo SRCE. S četiri karte u džepu, za nas četiri prijateljice, ponosno sam se grijala na blagom lipanjskom suncu terase obližnjeg kafea; mirna i sretna pila coca colu, pisala lijepe SMS poruke i s osmijehom gledala ljude oko sebe. Bilo nas je iz raznih vremena... i djece s roditeljima koji su spojili godine bez granica; i mlađih i starijih pojedinaca, i isto takvih parova::: i svi smo čuli veseli smijeh i istu priču, i svi prisluškivali jedni druge... Jedan je tata pričao djeci o rijetkom spektaklu kod Hajdučke česme sedamdesetih, i o 70 do 100 tisuća okupljenih ljudi. Nisam se baš mogla priključiti tuđem stolu i opričati sliku koju čuvam: Bebek u dnevnoj šetnji beogradskim Terazijama, a za njim u stopu sve veća kolona obožavatelja, prati ga i, ne trepće; Yu Woodstock... Vruće, ispiti se bliže, kaos u glavi, ali... "šta bi dao da si na mom mjestu“. O koncertu znamo svi sve. Nakon koncerta u kolektivu mog sina danima se pričalo o tom. Začuđeni što on, koji nije bio tamo, zna neke dojmljive detalje o kojima novine nisu pisale, na njegovo: „ pričala mi mama...“ dvije, i to najvažnije i usput, najstarije kolegice u najslađim četrdeset i nekim, rekoše: TVOOOJAAA MAAMAAA?!? Na njegovo skraćeno: DA, zbunjeno su se popravljale pričajući kako je to lijepo, pa još zbunjenije jedna od njih je rekla, „pa, šta..."ona zna g-đu od oko 70.godina koja rado posjećuje manifestacije mladih, itd. Čitam dojmove s koncerta U2 u Zagrebu. Mislite da nisam pronašla riječi oduševljenja jedne od tih kolegica, sada u godinama u kojima sam ja bila „kada je vrijeme stalo“ jer dolazi Dugme. Wow - kaže ona. Nedavno sam čitala i to, kako je jedna bogata 50. godina stara gospođa zakupila Vip ložu svojim prijateljima za koncert Elton Johna ovog ljeta u Puli. I ja bih...da imam toliko prijatelja! Ha ha ha... “princip je isti, sve su ostalo nijanse...“ ((tekstopisac: Duško Trifunović) DUŠKO TRIFUNOVIĆ (1933. – 2006.) Hiljade čuda U svetu ovom sa hiljadu čuda svaki čovek živi svoje drame I moja pesma neka pođe tuda u svemu tome ima nešto za me. I baš me briga i sve me se tiče jer pesma koja dolazi iz tame i reči njene na molitvu liče u zvuku njenom ima nešto za me. U ruci koja maše ili preti u noći kad su zvezde tužno same u suncu koje nikad neće umreti u svemu tome ima nešto za me. |
Hvala Đorđe! 
