Prvi put sam pitala, pa ne znam da li sam dobro čula i zapamtila; na pitanje zašto crkvena zvona danas u podne tako dugo zvone, rekoše mi, da su to Tri rožnja za pokojnika ili Dva za pokojnicu. Ovo selo ima svoj jezik...misa je „maša“, a pozdrav nakon nedjeljne mise je „djel maše“. Dugo nisam znala kako odgovoriti na to, ne shvaćajući značenje...vremenom sam naučila da mi prolaznik dobronamjerno daje dio svog doživljaja mira i radosti, na koji sam odgovarala: Hvala, umjesto uobičajenog dnevnog pozdrava.
Danas su zvona dugo zvonila . Sahranjen je K. Čovjek "pjanac", otišao je nenadano sa 53.godine. Nije bio naš prijatelj, ali je bio moj „pomoćni radnik“ i najbolji prijatelj mog „glavnog pomagača“ Đ.(G.). Bili su nerazdvojni u rakiji, pivu, poslu i sjedenju pred trgovinom. Dnevni i životni ritam bio im je isti; budući bez ikakvih primanja, radili su kao nadničari. Zvali su ih „blizanci“, pa „braća Daltoni“, pa „roljci“... Posljednjih godina, strgani od pića, duhana, stariji i još mršaviji, nisu više bili ona radna snaga koju je selo trebalo.
Gotovo desetljeće za boravka u selu, moj prvi pogled i pozdrav bi se svakodnevno sretao s njima. I za sve što sam zamolila da mi urade, pomognu, rado i bez prenemaganja su napravili. K. je bio jači, ozbiljniji i rjeđe pijan, tako da je puno tačaka svakakvog tereta svojim rukama prevezao mojim dvorištem. Đ. su ostajali „nježniji“ radovi. I svaki put bi mi rekao da sam ga preplatila: „Joj, B...puno je to.“ Jedini on me zvao skraćenim imenom bez nastavka –na.
Nije imao djece; živio je sa ženom više od desetak godina starijom, kojoj su ga roditelji zajedno s bratom ostavili na čuvanje po odlasku na rad u Njemačku, gdje su mladi i umrli. Žena je rano izgubila muža i mentalno bolesnog sina, tako da je on trajno ostao s njom. Brat živi životom uglednog seljanina.
Zašto pišem o njemu? Zato što sam osjetila iskreno tugu na vijest o smrti i rijetko u trenutku znala da ću mu otići na sprovod. Izbjegavam općenito sprovode, osobito one na koje se ide zato što se „treba“. Čim čujem pleh glazbu, suze krenu i kad nitko još ne plače; to je moj tik, uvjetni refleks s okusom tuge ranog djetinjstva.
Nedavno je, po povratku iz ribolova ušao nepozvan u dvorište i rekao da ne treba ništa, nego me došao pozdraviti. Na brzinu popio rakiju i nasmijan otišao. Muž se pitao šta mu bi, a i ja ostala iznenađena.
Stajala sam sama na groblju, ne miješajući se s masom, ponajviše zbog mog ljubimca kojem nisam mogla pobjeći neprimjećena. Iako je on pas koji je bez učenja sam savladao grobljanske staze, poštujući nekim svojim čulom sva pravila, bojala sam se da u masi ne pogriješi. Velečasni je obavio svoju službu; u oproštajnom govoru rekli su: bio je dobar, bio je strastveni ribič, bio je vatrogasac.
Iako tužna, intenzivno sam se trudila vratiti jednu smiješnu prošlogodišnju, proljetno popodnevnu scenu koju sam trčeći u kuću po foto aparat uspjela ovjekovječiti, i kasnije im slike pokloniti.
K. i Đ. polupijani, sa štapom u rukama tjeraju cestom „krmaču pod nerasta“(tako se to jezikom sela kaže). Nitko to više ne radi pješke zbog sve gušćeg saobraćaja; traktori ili auta s prikolicom zamijenili su šetnje te vrste. Sporo to njima ide; kreću se i oni i krmača cik-cak koracima i neprekidno ponavljaju:
„' Ajde, sinovka, 'ajde malo brže!“
Dugo sam ih pratila umirući od smijeha i misleći tko će prije završiti u grabi i kojim će putem Sinovka krenuti.
Padala je noć kad su se čuli njihovi sada već potpuno pijani glasovi i promijenjene uloge. Krmača je brzim koracima, gotovo jureći išla naprijed...a K. šverajući vozio tačke, posuđene, i u njima skroz pijanog Đ. čiji se mrmljanje jedva čulo od K. galame:
„ Je..mu majku, zar si se morao tako napiti...pobježe mi krmača...“
Trgovina je bila K. cilj. Uparkirao je tačke s Đ. i pojurio smiješnim korakom pijanca za svojom Sinovkom.
Nikad se nisu složili oko tog da li se K. vratio po prijatelja ili se Đ. nakon kratkog sna sam izvukao iz tačaka i otišao kući. Obojica su tvrdili suprotno.
Priča će živjeti onakvom kakvom je Đ. pamti, ha ha.
A Ketijeva je otišla s njim u vječni mir.
Neka mu je laka zemlja.
Post je objavljen 14.08.2009. u 03:22 sati.