MALI SUNCOKRET
30.08.2009., nedjelja
IZLET
Dio slapova sam uspjela obići prije iznenadnog urnebesnog susreta neba i jezera Kozjak. Moja sreća što sam se našla u suvenirnici i od straha pokupovala hrpu suvenira; ma, nikad tog previše, ima puno ljudi koje bih obradovala sitnicom, ali u uvjetima mog racionalnog funkcioniranja, vjerojatno bih nešto izostavila.
Ljude koje je desetak minuta prije grijalo žarko i veliko sunce na elektrobrodu, prelaskom na drugu obalu šokirao je taj divlji preokret prirode i na svim svjetskim jezicima izražavali su čuđenje; uskoro ostadoše mokri do kože i umjesto jesenjih vindjakni do kojih nisu stigli, podrhtavali su od zime pod najlon kabanicama kupljenim za 17kn koje su lepršele pod udarima na mahove već hladnog vjetra. Obožavam Plitvička jezera; mjesto mojih najčešćih školskih ekskurzija, i , mjesto nekih od mojih najljepših provoda u životu. Ono što sam sad saznala, to je ta moć prirode da od ljeta snagom jednog nevremena napravi jesen; i sretna sam zbog tog. Bio je to veličanstven prizor, i bio je to rijedak put preobražaja u kom sam bila „prisiljena“ učestvovati široko otvorenih očiju; i drago mi je. Možda je tajna jedinstvene ljepote Plitvica baš u toj nepredvidivoj snazi prirode, ali i sretnom spoju vode, neba i sunca...kamena , zemlje i šume. Ono što nisam dosad znala, jedna je od legendi o dobroj Crnoj kraljici koja je siromašnim i žednim stanovnicima ovog kraja podarila obilje vode. Nisam znala ni to da postoji oko pedeset vrsta plitvičkih orhideja, zadivljujućeg oblika i boja, od kojih su neke rijetke i zaštićene dragocjenosti. I dok sam suncem obasjana pratila igru ribica u jezeru i uživala u patkama koje su sve „znale“ plivati; i ne znajući gdje usmjeriti pogled, što prije naslikati, nisam znala ni kojim redom smjestiti uspomene koje su navirale pred poznatim okusom i šumom ljepote, uvijek jednakom snagom doživljene u prošlosti mojoj. Jednodnevnom izletu u sedmom razredu sam se jako radovala. Jer, tad je već „Buco“, naš najpopularniji „ponavljač“ pušio, svirao gitaru i imao mali VIS. I nije to trebalo biti dosadni i nogobolni, uvijek isti obilazak „vode“ koje i doma imamo u izobilju i to što ova ljepše "pada" i nije baš neki razlog da nas svake godine vode samo na Plitvička jezera. Ali...umjesto moje razrednice Rose( tko bi zaboravio tako krasno ime ha ha), moj razred je vodio moj otac, strog i smrknutog brka učitelj, zajedno sa mladim budućim kolegom koji je prolazio praksu u našoj školi. To otkriće, stiglo dan prije dugo željenog izleta, pokvarilo mi je svaku njegovu čar. Znala sam, i bilo je tako, da će tatina sjenka biti prisutna na svakom mjestu. Puno godina kasnije, mama mi je ispričala razlog zamjene; mladi učitelj je gledajući kroz prozor zbornice, glasno upitao: „A tko je ona "djevojka"?“i posramio se nakon odgovora: „Moja kćer“. Ne mogu preskočiti izlet u trećem gimnazije, kada se izuzetno zgodna školska, također „ponavljačica“, jedina od nas kupala i to s novopridošlim mlađim profesorom kemije...onda ju je nešto zaboljelo, a mi se tajanstveno došaptavali šta bi to moglo biti...a još tajanstvenije je odjeknulo previjanje od bolova našeg školskog u autobusu po povratku, dečka koji je bio u nju zaljubljen. Ali ono što nikad neću zaboraviti... ni jednog detalja posljednjeg novembarskog, tada prazničkog dana moje pretposljednje fakultetske godine...bijele Plitvice, zaleđene krivudave ceste, drveće snijegom okićeno, auto u stalnom plesu do samog parkinga hotela Jezero; šetnja do Kozjaka i u zimskom svečanom ruhu prvi put viđenog, od kojeg dah staje, jednako kao od prevelike ljubavi i želje da u toj slici, sa svim ukrasima, ostaneš vječno, nepomjeren i neizmjenjen. I čekajući da muž još nešto nauči i pokupi bodove, sjedeći u istom hotelu, spremajući svoje uspomene, sjetih se natpisa na turističkom vlakiću: Svjetska prirodna baština...i pomislih s radošću, koliko sam jezika svijeta danas čula...i sjetih se s tugom, koliko sam malo naših ljudi vidjela. Boje su se počele smjenjivati munjevitom brzinom i od sunčano plave i smaragdno zelene za dobrodošlicu, ispratila nas je smeđe siva s nijansama narančaste...a noć je bila još daleko. |
Hvala Đorđe! 
