MALI SUNCOKRET
06.09.2009., nedjelja
PROFESOR
Imala sam priliku nekoliko puta dugo razgovarati sa cijenjenim zagrebačkim sveučilišnim profesorom, par godina pred njegovu smrt.
Jednom mi je rekao sat, dan i naravno godinu kada je sina ispratio „u svijet“. Sin je nakon Francuske i magisterija, doktorirao u Americi. Profesor je bio ponosan što ga je ovaj „nadrastao“, što je posao roditelja besprijekorno odradio, i nakon mog divljenja istom, s tugom je dodao: „Ali njegov odlazak je moj najnesretniji dan u životu...ostao sam ga željan...a moja unuka govori francuski i engleski koji je naučila u školi, a hrvatski su sin i snaha bili prezaposleni da ju nauče.“ Prof. nije bio ni star ni senilan, možda malo nesvjesno sebičan sluteći svoj skori kraj. Iza tog razgovora objavio je još dvije knjige i još jednom vidio sina i unuku. Vjerujem da sam iz nekog razloga bila pogodna i rijetka osoba koja je čula taj tužan dio priče, i često ga se sjetim. Roditeljski snovi o djeci sa snovima djece o sebi, samo se ponekad dodirnu; nikad ne poklope i nikad do kraja ne ostvare na obostranu trajniju radost. Nitko tu nije kriv, to je jednostavno tako. Nisam načisto da li kao roditelji žalimo za tim što više ne učestvujemo u životima naše djece ili što djeca nemaju vremena za naše živote. Proces odrastanja i starenja jednako su teški. Moram otići profesoru na grob; čula sam da je prilično zapušten. Zadužio me...premda je nekoliko puta rekao da svojom uslugom samo vraća ono što je moj muž učinio za ljude koji su patili: vratio im dostojanstvo. |
Hvala Đorđe! 
