MALI SUNCOKRET
03.09.2009., četvrtak
CLUB
Kada su se veš mašine uselile u naše kupaonice, iz veš - kuhinja su se iselile rifljače i perači rublja, naše majke. Bilo je to početkom sedamdesetih, vrijeme kada se standard građana i kod nas, kao u demokratskom svijetu počeo mjeriti brojem mašina, televizora, a kasnije i automobila.
A mladost k'o mladost, nikad nije predugo ostavljala prostor praznim, kao ni prostora za „prazan hod“. Niko od nas nije učio engleski, ali smo svi znali da će se club o kom smo počeli maštati zvati FUCK YOU i da će prostor veš kuhinje i sušionice biti osvojen i popunjen našim idejama. Nas tri, zajedno sa dvojicom starijih školskih iz zgrade i susjednog dvorišta, bili smo izvor, kreatori i realizatori... i maštano je velikom brzinom oživjelo i zaživjelo. Zidove su prekrili pakpapiri sa ispisanim tragovima naših misli, poezije i velikih riječi omiljenih književnika... Uz zalijepljene slike filmskih i glazbenih idola, zidovima su se širili plakati filmova jedva izmamljeni od, u to vrijeme bitnih kino operatera; betonske podove smo obložili kartonima, pa starim ponjavama, ostacima ćilima i serdžaza i svim onim što se moglo prostrijeti na pod. Bilo je i nekih dijelova odbačenog namještaja, sklepanih drvenih sećija ukrašenih dekama i jastučićima, i najvažnije, našao se tu i gramofon koji je „radio“. Sve se moglo improvizirati, ali je on morao besprijekorno funkcionirati. I dragi gosti, svi oni koji nisu živjeli u našoj zgradi, ubrzo su se oduševljeno priključili ideji, dajući sve od sebe i svoje, da bi bili dio tog „rajskog“ projekta dotad čitanog samo u knjigama ili viđenog u časopisima kao zavidnog mjesta u kojem su vježbale muzičke grupe, zvane VISovi. Krov ili podrum...sloboda i posebnost...vidikivci. I bili smo i slobodni i posebni, i beskrajno uživali i ponosili se stvorenim. Sadržaje smo s lakoćom osmislili; osim cigareta, slušanja muzike, plesa, razgovora, beskrajnog kikotanja svemu i svačemu...često bi se nas tri izolirale od svojih ukućana baš u tom prostoru, čitajući, dovršavajući zadaću, pričajući o onom što smo tad zvale tajnama; a često bi ustupale mjesto našim starijim kolegama maturantima, odlazeći na korzo, da bi oni doveli s korza djevojke koje su im bile u tom vremenu puno značajnije od nas. Bilo je lijepo, doista. Bila je to samo naša igraonica, čitaonica, pričaonica, pušiona...muzički i literarni kabinet, plesni podij i pozornica. Bio je to naš mali svijet stvoren velikim željama i trudom. I kako to obično biva...dan po dan, priča za pričom...čaršija k'o čaršija, uvijek zna o tebi više nego ti o sebi...i pukla je priča, tajanstvom obojena: U našem gradu u jednoj zgradi postoji jedan podrum. A u tom podrumu se nalazi tzv. klub na čijim vratima velikim slovima pišu proste engleske riječi. U njemu se okuplja grupa učenika i prema riječima očevidaca neprimjereno se zabavlja...uz glasnu muziku, pušenje i opijanje, pretpostavlja se da konzumiraju i drogu. Iako drogu nitko od nas nikad nije vidio, a ni kreatori priče nisu znali koja droga postoji sedamdesete godine; iako nitko od nas nije pio u to vrijeme, a ni smio baš na tom mjestu zbog čestog roditeljskog obilaska podruma uz „slučajno“ kucanje na našim vratima; iako smo smatrali da su naše zabave primjerene našim godinama i običajima toga vremena... Nakon poziva roditelja u školu...zatvorili smo klub. S tugom pokupili naše igračke, nedovršene priče, započete snove, i tražili im novi raj. Slijedila su višemjesečna maltretiranja i isljeđivanja od strane profesora; šikaniranja od strane pojedinih građana i onih vršnjaka za koje smo mislili da im nije mjesto u „raju“ koji smo mi sebi gradili u našoj veš-kuhinji, pored toliko praznih veš-kuhinja grada. Bili smo krivi...a pošto nepravedno okrivljeni u „mentalnoj kasabi“ nikad nemaju priliku da se odbrane, ostalo nam je, kao utjeha, da glasno izgovorimo ime našeg kluba i naučimo te dvije engleske riječi i naše sugrađane. I sa olakšanjem potražimo utočište na nekoj od obala i vodenica rijeke našeg prelijepog grada. I nastavimo tamo gdje smo stali... Kako tad, tako i danas... |
Hvala Đorđe! 
