Prošlo je teških pet godina njenog života. Ne boli ju više to što on ima drugu. Po sve češćim susretima s njom i sinom, po izrazu lica, pokretima i slučajnim snom na trosjedu uz TV, baš kad bi trebao otići od njih k njoj, slutila je da je ljubav prošla. Nije znala da li joj to baš sad treba niti što joj znači. Svakako joj je laskalo, ali preboljela ga je.
A i krenulo joj je. Ostvarila je veliki san svog života otvaranjem privatne ordinacije. Osjetila bi lagani ponos i toplinu sjećajući se partija povodom otvorenja; pozvala je sve privatne i poslovne drage ljude, bilo je veselo, prijatno i po prvi put je dokazala i njemu i najbližima, a i svom sinu koji će tek jednom sve to shvatiti, da je jaka i što sve može sama učiniti. Jeste da je u majci imala podršku i pomoć, ali nakon svoje dugogodišnje depresije i bračnog sloma, mislila je da neće nikad povratiti nestalu snagu i volju.
Jedino što je ostalo isto, bila je njena prekomjerna kilaža. Borila se posljednjih mjeseci s tim kao lavica, pješačila, gladovala, okretala pedale, brojala vodene i voćne dane, sanjala hranu...ali bez vidnih rezultata za druge. Par kilograma koje je skinula ipak na partiju neće nitko primijetiti i opet će biti onih koji će zlobno reći da nije ni čudo što ju je ostavio, uspoređujući je sa njegovom izabranicom zbog koje je pukao njihov brak. Čak joj je i sin po povratku s nekih vikenda provedenih s ocem znao reći onako naivno dječji što i ona nije mršava. Nikad joj doduše nije rekao da je debela, ali boljelo ju je i to, tako...malo.
Nešto ju je mučilo u posljednje vrijeme; počela je primati čudne mailove; bila su to ugodna i usudila bi se reći toplija pisma od poslovnih poruka dotad primanih, ali nikako nije mogla dokučiti tko bi to mogao biti. Počinjala su uvijek s tim da se ništa nije promijenila, da ga je usrećila svojom pojavom i iznenadnim susretom, poznatim zagonetnim pogledom samo njoj svojstvenim, i da se raduje njihovoj poslovnoj suradnji, a uskoro će i sama znati čije ju oči prate...
U početku je odbijala svaku pomisao na odgovor, i pustila je vremenu da se taj netko otkrije, znajući da bi to mogao biti bilo tko. Vraćajući se uvijek na prvo pismo i shvativši da je napisano par dan iza partija, sjetila se da je žardinjera s vizitkama bila dostupna svim gostima, i kao kroz maglu shvatila da je tu bilo i njoj nepoznatih ljudi, što ju nije iznenadilo s obzirom da njena majka pati od količine i smatra da za poslovni uspjeh tek u količini možeš pronaći one prave, oko čeg su se uvijek prepirale. Ali ovaj put, na njeno pitanje, majka je rekla da je izostavila svoje ljude, poštujući njenu želju i želeći i sama pokazati zajedničkim prijateljima, a i bivšem zetu, da je to isključivo njen izbor i uspjeh.
Iznenadila je samu sebe shvativši da ju je majčin odgovor obradovao. Onda je to bio ipak netko samo njen i po prvi put je poželjela da mu odgovori. Divila se njegovom strpljenju, upornom pisanju u prazno, uvijek s istom onom toplom i tajanstvenom notom koja je u njoj budila obećanje nečeg lijepog što tek treba doći. Sve više se vraćala ne samo na prvo pismo, nego ih je čitala u kompletu, a počela su stizati i za dobro jutro i laku noć, i iz dana u dan bivala sve ljepše napisana i njoj sve draža, i počela joj značiti više nego što je htjela i željela. Unatoč velikom broju, iz njih je mogla zaključiti samo to da se bave srodnim poslom i da se dugo ili kao dugo, poznaju. Ni jedan konkretan detalj joj nije govorio tko bi on mogao biti. Sklonija je bila tom da vjeruje da je to netko nov, da nema veze sa njenom prošlošću, nego da mu se dopala upravo ovakva kakva je sad, sve dok jednom nije spomenuo, da unatoč njenoj sadašnjoj ljepoti, nikad neće prestati željeti vitku studenticu u koju je bio zaljubljen, i njihove šetnje uz rijeku grada u kom su studirali.
Iako svi veliki gradovi imaju rijeku, jer su tako i nastajali, napokon joj se činilo da je tajna riješena i dopisivanje je počelo. Vraćajući se dvadeset i pet godina unatrag, počela su je stizati sjećanja na njega, mladost, snove, zajedničke planove, noći, dane...i koliko god se trudila da ne pokaže svoj sadašnji život teškim i promašenim, prepuštajući se ritmu njegovih toplih pisama, otkrivala je svu tugu i bijedu svog lošeg braka, ostavljene žene, kompleksa, dugogodišnjeg nezadovoljstva i depresije posljednjih godina. Koliko se ona više otvarala to su njegova obećanja bila slađa. I kako su dani prolazili njena žurba da stigne do kompjutora je bila sve žešća, bilo da je išla na posao ili se vraćala kući, znala je da ju čeka on; dosad za laku noć i dobro jutro, a sad već i za dobar tek i komentar nekog dobrog filma ili knjige koju je pročitala. Komp je postao doslovno njen najdraži kompić, sve ono što je tražila negdje drugdje bilo je tu, u njenoj sobi, glavi i samo njoj poznato i vidljivo. Nije joj bilo teško pješačiti do posla, ni trčati nakon ručka, ni ne jesti...znala je da mršavi bez problema, da je u stvarnom proljeću napokon dočekala i svoje proljeće, i tek kad joj je bivši rekao da stane na vagu jer odlično izgleda poludjela je od sreće shvativši da joj do ljeta ostaje još samo par kilograma viška i da će u njihovim planiranim šetnjama uz more najviše ličiti na onu vitku studenticu čija se ljepota ogledala u rijeci i njegovim sjajnim očima.
Iako ga je molila da joj pošalje sliku, ostavljao bi to za neki drugi put, a i ona nije insistirala, želeći da joj što duže bude samo onakav kakvim želi da ga vidi. O njegovom životu nisu puno pričali; dovoljno joj je rekla rečenica tako lijepo napisana: uspješan je ali nije sretan. Odlagala je njegovu priču za more i obećala je sebi kako će ga samo slušati i uživati u njegovom baršunastom glasu, kojeg doduše za ovih nekoliko mjeseci nije čula, ali ga je pamtila i bila sigurna da je baršunast.
Vrućine su počele, i dok je on opisivao svoje šetnje uz njihovu rijeku, ona je mahnito jurila kupujući sve što joj je zapelo za oko bilo kojeg izloga njenog grada, jer „dva broja manja“ mogla je u svoj već desetak dana otvoren kofer spakirati sve što je već niz godina sanjala i u čemu je sebe sad uživala gledati.
Na majčino pitanje u čemu je tajna, kratko je odgovorila da je „u tajni“ i smijući se zamolila ju da nakon tjedan dana mora dođe po unuka uz neki izgovor vjerujući u majčinu vještinu i radujući se njenom susretu s tajnom.
Da se sin nije toliko radovao moru; da je imala zamjenu za godišnji odmor dužu od dva tjedna; da je mogla neprimjećeno razbiti kompjutor ili ga trajno ugasiti; da je mogla,,,ostala bi doma. Zaključala se u sebe, isključila telefone, dala majci dijete i pravila se da je nema. Jesti je već i zaboravila, a onih pet ljudi do kojih joj je stalo i tako bi jednom saznali zašto nije ni malo pocrnila kad je globalno zatopljenje sveprisutno, a ona se i kao pasionirani ljubitelj vode nije odricala ni jednog zadovoljstva koje more nudi, čak i kad ju je bilo stid skinuti se u badić. Jer, od onog prvog susreta i zagrljaja s vodom, zadovoljstvo bi progutalo sve kopnene nevolje koje je donosila sa sobom.
Na moru je samo mislila o njegovom posljednjem mailu, gdje joj je kratko i grubo dan pred polazak rekao kako on nema novaca za skupe provode i što ona misli tko je ona...vjerujući u neku grešku napisala je niz pisama uz molbu da ju nazove, da joj objasni što se događa i što sve još, ni sama nije znala. Bile su to riječi pisane u šoku...provjerit će ih po povratku gdje će je sigurno čekati neko njegovo toplo pismo sa razumnim objašnjenjem.
Dva tjedna su presporo prošla; drhtala je prilazeći kompjutoru; kasnije je drhtala prilazeći sobi u kojoj je bio smješten; a onda je počela drhtati pri samoj pomisli na njega, pa na to što se desilo.
Do zime je shvatila da se nije desilo ništa; ona je nešto lijepo pisala, čitala i pročitala; to što je pisac htio reći tumači svaki čitač onako kako mu paše tad, baš tad i nikad više ponovljenom i istom tad.
Konstatirala je da je premršava.
Ostalo je pitanje tko je bio pisac pisama; da li je to bio njen bivši muž, njegova prijateljica, kolega s bivšeg posla, njena prijateljica, susjed ili pacijent, ili neka zaboravljena kolegica s faxa.
Svi gradovi koji imaju Medicinski fakultet smješteni su na rijeci i obali; svi studenti su imali neku svoju ljubav, neke svoje oči u koje su gledali, i oči koje su ih pratile, a vrijeme i mašta vidjeli su ih sve više...
I svi danas tako jednostavno možemo biti netko drugi, i takvi ući u nečiji stvarni život.
P.S.
Ovo je jedna od tri bizarne priče koje sam čula posljednjih godinu dana; slušala sam i gledala u oči učesnika;(a onih koje sam čula od drugih, ima hrpa). Možda ih jednom uspijem ispričati i napraviti omnibus pod naslovom BMI (body mass index).
Bio bi to moj prilog trendu kako sigurno doći do željenog BMI-a, ali i opomena kako izbjeći moguću traumu suvremenih načina komuniciranja.
Ali prethodno moram smisliti kako pomoći onima kojima je indeks bio u granicama normale i kojima nije trebala dijeta.
Post je objavljen 28.09.2009. u 02:07 sati.