Boraveći početkom ljeta u susjednoj istočnoj državi posjetila sam popularan restoran vrlo prijatnog i originalnog ambijenta. Uz laganu muziku, glasno tihu da ti i razgovor bude ugodan, pričali su mi o povijesti tog mjesta i njegovoj izbjegnutoj zloj sudbini.
Kada su bljesnuli gradom suncem obasjani izlozi i staklena ogledala novoizgrađenih raskošnih zdanja, „šef“ reče: „Rušite ono ruglo.“
Pobuniše se starosjedioci, kulturni ljudi i „kulturnjaci“ i vidjevši da to nema adekvatan odjek i željenu posljedicu, potužiše se „šefovom šefu“, a ovaj reče: „ Ne rušiti, za ime Boga; to je najlakše. Treba je urediti i to što prije.“
I tako je nastao sofisticirani restoran na mjestu stare željezničke stanice sa „zvonikom” i „Malim vozom”, za prave ljubitelje dobre hrane i vina.
„Mala stanica" se nalazi u naselju Nova Varoš; restoran je smješten u objekt u kojem se 1891. godine nalazila mala željeznička stanica te je pod zaštitom grada i države. Interijer je urađen u retro stilu sa dominacijom drveta i kovanog željeza. Ovaj lokal krasi preko 200 fotografija stare Banja Luke.“
Šefovi su srećom bili različitog zanimanja i ukusa, interesa i osjećaja za ono što čini biće jednog grada. Možda izbor sadržaja i nije najsretniji, a možda i jeste, jer će upravo on takav, prilagođen novom vremenu i interesima onih koji dolaze omogućiti da „lakše“ upoznaju nešto od onog što je samo prošlo, a moglo je nestati.
U našem glavnom gradu, vapaj onih koji znaju što je kulturocid nije stigao do šefa, niti šefovog šefa, a i ako jeste, netko se pravio gluh.
„ Razne su udruge pokušale zaustaviti projekt Cvjetni trg...apelirajući da se ne dopusti rušenje kuće istaknutog pjesnika hrvatske moderne...“
Srušena je kuća na Cvjetnom trgu u kojoj je živio pjesnik Vladimir Vidrić. Na stogodišnjicu pjesnikova rođenja 1975. godine postavljena je spomen ploča, a u godini stogodišnjice njegove smrti, srušena mu je kuća.
Pa ona, što starija to ružnija, nije zaobišla ni kulturnu baštinu, kojoj upravo starost daje ljepotu i vječnost u postojanju i biću jednog grada.
„Vidrić i ta kuća u protekle dvije godine postali su simbol borbe kojom su se građani pokušali suprostaviti kontroverznom projektu Cvjetni trg.“
Dajući neku sitnu lovu za reizdanje knjige „Pjesme“ kojom se obilježava obljetnica, poduzetnik, uz izjavu da tim činom „ne čisti dušu“, da se trebaju financirati mnogo uspješniji književnici, i da se pjesnik u toj kući nije rodio, nego samo živio, ne pretpostavljajući da se pjesnik možda rodio u bakinoj kući, nedostaje mi u tom nizu još samo izjava da će mrtvom pjesniku i živom gradu nadoknaditi mrtvu kuću gradeći mu „još stariju i ljepšu“. Pretpostavljam da nije znao, a možda bi i to ukomponirao u svoje bahato velikodušje , da pjesnik nije ni umro u svojoj kući, nego u umobolnici u Vrapču.
VLADIMIR VIDRIĆ
"(Zagreb, 30. travnja 1875. - Zagreb, 29. rujna 1909.),
hrvatski književnik, jedan od najistaknutijih lirika moderne.
Potječe iz imućne građanske obitelji (otac, odvjetnik Lovro Vidrič, bio je slovenskog podrijetla). Bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića. Studirao je pravo u Pragu, Grazu i Beču. Doktorirao je 1903. godine, ali se posvetio odvjetništvu, a ne sveučilišnoj karijeri. Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma "Boni mores", objavljena 1897. godine u "Vijencu". Opus mu je nevelik: broji 40-ak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku "Pjesme", koju je sam izdao 1907. godine.
Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja (provodio je cijele večeri recitirajući stihove impresioniranim prijateljima; u školi uvijek bio među najboljim učenicima) i pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu."
ROBLJE
“Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljude i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču
A kose im lete raspletene.
Stištu prsti i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu.“
GRIJEH
“Ja vidim grijeh. Gle! Gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar
I pada u noć i u ocean.“
MRTVAC
“S kamena po crnoj zemlji
Val se dima povijava.
Ukraj žrtve utrnute
Oboreni starac spava.”
JUTRO
“A svitaše jutro. rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepeti
Jasika širokog lista”
ADIEU
”O moja je leđa lagano
Krcnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
moje je vjeđe prekrila
Os sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suza utrla
Što mi sa zjena pada.
Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.”
"Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine." (Ivo Frangeš)
(izvori: J.L., Wikipedia)
Post je objavljen 16.09.2009. u 00:10 sati.