MALI SUNCOKRET
13.09.2009., nedjelja
PONOĆNA ŠETNJANe znam šta se događa, a nemam koga pitati. Sve mi se čini da je blog u krizi. Kreativno izražavanje je palo pred naletom recesije. Glavu gore, blogeri! Ma nije sve u lovi, ima nešto i u zabavi misli, igri vijuga, pozitivnom stavu, vibri, energiji...tako su me bar učili kad sam bila mala. Vidi mene, kakvu ja to lovu pominjem! Infekt, opće mjesto...omaklo mi se. Evo, npr. – nema fresh liste; zašto, nemam ja pojma. Onda, oni s desna prešli lijevo, a ni u čem se ne razlikuju od prije...tj. lošiji su sad. Ili, na naslovnici sve sami šećer iz dnevne štampe, prepričavanje i parafraziranje; ili, naslovi prosti kao da je to još IN; pa engleski nikovi...luda kuća. Ja osobno, posjećujem 3-4 bloga; rijetko, baš iz teške dokolice, kliknem neko ime koje mi se dopadne bojom, egzotičnim zvukom, naslućenim zadovoljstvom...kad tamo, ništa...prazan hod. A ovi „moji“, totalno se ulijenili; jedan se izgubio do neprepoznavanja, drugi se pravi „luđi“ neg' što jeste, a treći, pametan, bože sačuvaj...e, četvrti se trudi da bude sličan sebi, ali, gotovo da ne piše, sudeći po arhivi prije nekoliko mjeseci. Tako da mi se učini da je to jedna osoba, „3-4 u 1“. Šteta! A tako sam uživala u onom što rade...i kad sam bila najtužnija, i kad su padale kiše, i kad sam se odrekla s tugom mnogih koje sam „zavoljela“, i kad sam ponovo „opstajala“ putem riječi koja me liječila, izabrala sam njih, kao knjige... kako rekoh jednom negdje. Je li baš sve laž! Ne bi trebalo biti...pa ljudi smo, nismo političari. Ni meni se ne „radi“, sve češće...ali, ponovo nas toliko malo lijepog okružuje, toliko malo nade struji u venama vremena i trenutka u kojem živimo, pa natjeram se na radost „stvaranja“, iako to nije bog zna šta, ali IGRA je... Ako ništa drugo, „ukradem“ video od tko zna koga i gdje i iz čijeg zadovoljstva napravljen, i obradujem se kao poklon čokoladi koju ne mogu sama pojesti, pa podijelim kockice i sitne zalogaje tuđe ljepote s drugima. Jer, čokoladu nikad ne smiješ sam pojesti...kajanje će te kad tad sačekati. Čokolada je kao povjerenje...željena, slatka, ali i gorka ako se prejedeš. I napravim bar mali pokret misli, korak u negdje... što reče jedan slikar, (jebiga, zaboravih koji): „Svaki dan, povuci crtu...nešto si uradio.“ |
Hvala Đorđe! 
