Religija se nasljeđuje kao kuća ili zemlja, djedovina koja se prenosi na potomke. Religiozno osjećanje se uči i vježba.
Nisam naslijedila ništa od tog, tek pokoju majčinu priču o katehezi i kateheti. Tad me jedino zanimalo zašto ona ne pravi kao baka štanglice s orasima i sušenom kremom od bjelanjka, čiji okus sam osjećala, a i pamtila, dok bi ona pričala o svečano postavljenom stolu za njihovu Krsnu slavu Sv. Nikolu.
Sjećam se vizitne sobe u bakinoj staroj kući. Tamno drvo, ormari, stol i osam tapeciranih stolica, kanape u istoj bordo boji sa sjajnom šipkom visoko na naslonu i zlatnim debelim resama. Drveni tamni pod zastrt bordo šarenim ćilimom i u sličnom dezenu stolnjak od teške tkanine koji je prekrivao dugački stol. U lijevom kutu od masivnih vrata visjela je ikona i kandilo.
Ne pamtim ni jednu Slavu niti Božić, ni svečano postavljen stol, jer u tom zimskom periodu smo išli u školu, a raspusti su počinjali od 15.01. Kratko su u mom djetinjstvu ta slavlja i trajala, jer je početkom 60tih baka preselila s ujakom u novu kuću i poštujući njegovu imovinu i opredjeljenje, spremajući ikonu u ormar duhovito rekla: E, moj Nikola...ode ti u ormar.
Dugo se to prepričavalo.
U crkvu sam odlazila s popovom kćeri, istog imena i godina, da bi se za ljetnih vrućina igrale u meni teškom miru i hladu, i to kad joj je tata bio odsutan. Ponekad mi nije bilo prijatno, ali sam slijedila njene želje. Bakinu kuću je dijelila samo ograda od crkvenog dvorišta.
U našoj kući slavili su se rođendani i Nova godina, moji omiljeni praznici. Roditelji su svoja religijska osjećanja preinačili u ideološka. Šta su mislili pri tom, ne znam. Moje nasljedstvo je roditeljska ljubav i jedna goblenska slika koju sam ponijela sa sobom odlazeći udajom iz našeg doma. Na slici je kućica, cesta, rijeka i dva drveta. Bio je to vjenčani poklon mojih roditelja, dobiven prije 64. godine. Uz sliku sam uzela i jednu sačuvanu porculansku šalicu s tanjurićem cvjetnog dezena , staru 55.godina, nečiji poklon majci kad me rodila.
U mom domu se nastavljala ta tradicija.
Poštujući dom, vjeru i običaje muževe obitelji, rado sam dolazila na Božić i bila dio njihove svetkovine. Naučila i osjetila puno tog u svom dvadesetogodišnjem stažu snahe.
Živeći danas u toj kući zadržala sam vjerske simbole, križ i dvije slike stare stotinjak godina, jer sam ih naslijedila zajedno s drvećem, kućom i zemljom. I to je jedino što nisam željela niti mogla promijeniti.
Selo ima svog zaštitnika...Sv. Antuna. Svaka obitelj je iz nekog njima važnog i znanog razloga birala među svecima zaštitnika svoga doma.
Danas je Mala Gospa.
Prije osam godina smo na taj dan prekrivali staru i jedinu kuću. Seljani su rekli da je to „svetak“ koji dozvoljava rad. Dan je bio oblačan, sa suncem koje se samo naziralo, ali se ni jedanput nije pojavilo. Pale su dvije kapi kiše. Sa strahom se očekivao pljusak, koji bi najvjerojatnije srušio stropove jer su građeni od propusnog materijala. To bi značilo katastrofu. Dvadesetak ljudi je prišlo u pomoć i nervozno čekalo da majstori završe „krovno gredne“ radove. U toj neizvjesnosti i slutnji kiše, spetljali su se i izgubili pojam o vremenu. Za ručak se peklo prase. Stigla je i noć kad je glavni konstruktor objavio da se sutra nastavlja s poslom. Ljudi su se s još većim strahom, i gladni, usprotivili toj odluci. Ja sam izgubljeno gledala u nebo, već ukočenog vrata i razrogačenih očiju, zbog bezbroj puta ponovljenih istih pokreta tog dana. Jedan čovjek, moj najdraži majstor, zidar, ljutito je donio odluku: kuća se mora prekriti. I uz svjetlost posuđenih reflektora, crjepovi su munjevitom brzinom od ruke do ruke slagali krovni tepih.
U „5 do 12“, ali bukvalno...pet minuta prije ponoći, po isteku blagdana Male Gospe, sa jednim kvadratnim metrom nepokrivene kuće, počela je kiša. Padala je narednih 48 sati.
Trideset umornih, uzbuđenih i sretnih ljudi ručalo je prasetinu u 1sat iza ponoći.
Muž je u šoku samo šutio, a ja sam sa suzama posluživala svoje goste.
Rekli su: Čuvala nas je Mala Gospa.
Prije dvije godine, na Malu Gospu...dogodila se nesreća, koja je mogla...ali nije. Dok je žena koju voli moj sin punila kadu s vodom, pala je na pod. Izvlačeći je iz kupaone u besvjesnom stanju, ne znajući razlog njenom padu u petominutnom odsustvu, i on se našao na podu, i zadnjim trzajima snage i svijesti uspio se dovući do mobitela i pozvati prijatelja. Ponekad s jezom, i drhtavicom kakvu i sad osjećam, pomislim...šta da je V. bio nedostupan. Sreća što je novinar; časna profesija.
Otrovao ih je plin za deset minuta. Bili su živi.
Hvala V. i K.
Rekli smo plačući: Sačuvala ih je Mala Gospa...
Dugo su trajale pretrage i liječenje, a nakon dvomjesečnog bolovanja i otkrivene srčane mane, sin je ostao bez posla. S dobrim preporukama, za tjedan dana je našao novi. Ni uspjeh ni količina rada, a nažalost ni bolest...danas te ne štite od zamjenjivosti.
Tad sam ja otvorila svoj prvi blog.
Kada se ateisti mole Tvorcu, oni to čine sa jednakim strahom i ljubavlju kao teisti Bogu, samo u nekom neoznačenom kutku i tekstom molitve niotkog naučenom. On nastaje u tom teškom trenutku i svaki put je drugačiji.
Spremila sam kolač. Nisu štanglice, nego čokoladni s rumom. Napravit ću danas malo bolji ručak, ono što posebno volimo. Možda otvorimo butelju dobrog vina. Poljubit ću muža i nasmijati se, onako kako on voli. Poslala sam sinu poruku. Odgovorio mi je današnjom lijepom viješću.
I ostavit ću na blogu svoju prvu lekciju iz vjeronauka:
„Mala Gospa je spomendan rođenja Blažene Djevice Marije. Slavi se 8. rujna svake godine.
Marijino rođenje je pretkazano i naviješteno u Starom zavjetu.
Nakon pada Adama i Eve u grijeh, Bog im se ukazuje, prekorava ih i tjera ih iz zemaljskog raja. Bog govori zmiji: "Neprijateljstvo ja zamećem izmedu tebe i žene, izmedu roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3,15).
Drugi vatikanski sabor naučava, da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom.
Mariju je porodila njezina majka, sveta Ana oko 20. godine prije Krista. Očuvana je od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga bezgrešnog začeća.
Mala Gospa je zaštitnica Čakovca, Solina, Voćina, Lopara i drugih mjesta.“ (Wikipedia)
Post je objavljen 08.09.2009. u 12:26 sati.