Često pomislim, osobito u ovom novom stoljeću, da smo zajedno s Titom sahranili i Jugoslaviju, iako je ona živjela još desetak godina. U godini Titove smrti smo posljednji put zajedno tugovali i plakali „od Vardara pa do Triglava“. Suze svih građana su bile iste, teške i iskrene, nemjerljive kriterijima naroda i narodnosti, politike i ideologije. Bile su to suze ljubavi za čovjekom i suze straha nad sobom; one „ za kim zvona zvone“...
Kažem, posljednji put smo bez stida i podjele na muške i ženske suze plakali, iako smo se još nekoliko godina zajedno smijali.
Onda su se suze podijelile, tuge rata nagomilale, kaos i nakaze udružile...i opet smo svi plakali, ali ne više zajedno, i ne više jednako. I tako smo ispratili XX stoljeće.
Godinu iza Titove smrti, kada je već postojala „afera štafeta“, u Makedoniji se rodio Toše Proeski. U Jugoslaviji je stigao postati pionir i pohađati par razreda osnovne škole u kojima nije mogao puno naučiti o svojoj domovini. Hoću reći, dvostruko veći dio svog kratkog života proveo je u matičnoj, novostvorenoj državi. Svi znamo koliko je bio lijep, talentiran, divnog glasa i stasa, prebogate duše, vjere i morala. Priroda mu je poklonila svega u izobilju, što ga je u kratkom vremenu načinilo pjevačkom zvijezdom, a za uzvrat mu rano uzela život i ostavila ga da živi u legendi i u našim srcima.
Ne mogu da se ne pitam, što je to bilo u tom mladiću prekrasnog osmijeha, koja moć, koja magična snaga kojom je „ujedinio narode“ bivše Jugoslavije...
Jeste da su mnoga uvažena umjetnička imena, imena estrade prošetala starim stazama, zbog novca, osobne nostalgije, mjereći puls sjećanja i svoje trajanje na širem, tuđem, nekad zajedničkom prostoru, i manje ili više uspješno ostavili pokoju priču za sobom. I bili kratkotrajna pojava, odigrana uloga, odrađeni posao, trag prošlosti, simbolični susret starog i novog.
Ali Toše je jedini, i vjerujem da će dugo tako i ostati, koji je s nevjerojatnom lakoćom osvojio prostor „novog“ Balkana, pjesmom. Predrasude, mržnje, nespojivo, nakazno, pokleknulo je pred snagom ljepote koju je sobom nosio. I istom jačinom rastužio taj isti prostor svojom tragičnom smrću.
Toše Proeski je prvi čovjek u XXI st. čija je smrt izmamila suze i potresla ljude „od Vardara pa do Triglava“.
A Miris Trešnje, Miroslava Drljače Rusa, nakon toliko različitih izvedbi, zamirisao je i zalepršao svim našim granicama, brišući ih Tošinim glasom i Igrom, „Igrom bez granica“...
Ostao je trag...već dvije godine još su lica mnogih mokra od suza;
a sjećanje na tužni oktobar i Tošin odlazak, neizbrisiv ... Zauvijek.
Post je objavljen 16.10.2009. u 00:31 sati.