Nekad je bilo više poezije. Ne mislim na mladost. Mislim na vrijeme kada su i vlakovi nosili imena pjesnika. Bilo je lijepo putovati vlakom koji se zvao „Matoš“ i povezivao dva grada prugom na najbrži način, Zagreb i Beograd. Često sam putovala na ispite tim prijevoznim sredstvom; vlakovi su tad, čini mi se, imali dušu... Udoban, s tihom umirujućom muzikom, kavicom... "Matoš" me vodio ka mom cilju ostavljajući po komadić treme na svakoj prohujaloj stanici. Kretao je iz Zagreba oko pet ujutro a vraćao se u tri poslijepodne, tako da sam ponekad uspijevala položiti ispit „od Matoša do Matoša“.
Dosta toga je otišlo u zaborav, ali se sjećam profesora hrvatske književnosti Mate Lončara, strogog, s ironijom kao svojom popratnom pojavom, pred čijim pogledom smo se prilično gubili i na vježbama, a tek na ispitu... Nakon neprospavane noći, putovanja, čekanja u abecednom redu na ispitu, skupila sam hrabrost i oko 14.00 usudila se zamoliti profesora, uz pristanak kolega, da odgovaram kako bih stigla na „Matoša“. Hladno je odgovorio kako nema problema, kako vlak ide u 15.15, i da je to sasvim dovoljno vremena za mene. Svi smo se pogledali s nevjericom, tj. s mišlju da mi je bilo pametnije odgoditi vlak, platiti i spavanje u hotelu i čekati svoj „prirodni red“, nego se ovako „sudariti“ ravno u oči s profesorom kod kog je „šestica“ bila mjera za uspjeh, a nenametljivost do nepostojanja, šansa da se ta šestica zgrabi.
Sjećam se da je rekao: Idemo, Matoš... nastavite, Franjo Marković... idemo, pa još idemo... sve do 14.50. kad je rekao: Dosta!
Upisao ocjenu, ustao, rukovao se, čestitao mi i poželio sretan put.
U taksiju sam vidjela da je to devetka (9), a to je skoro petica (5), i na govornici kolodvora javila mužu i sva znojna utrčala u vlak pred zvuk zviždaljke povratka.
U „Matošu“, uz tihu muziku, s osmijehom zadovoljstva i blaženog umora i mira, uz kavicu i cigaretu dugo gledala s nevjericom u indeks i ponavljala u sebi: Kod Lončara devet... pa to je, to je... fantazija.
Na zagrebačkom kolodvoru, u zimsko predvečerje čekala su moja dva nasmijana muškarca, od kojih se jedan skoro nije vidio od buketa cvijeća, ali je uspio vidjeti mene i potrčati mi u zagrljaj.
Malo tko danas putuje vlakom. Na toj relaciji kažu da je sigurniji bus, čak i od auta.
Imala sam samo pet dana pred sobom da si organiziram odlazak u Beograd na koncert Leonarda Cohena . Htjela sam "probiti led" odlaska nekim velikim povodom, razlogom... da lakše podnesem susret s tim gradom; htjela sam... ma htjela sam da zaboravim da tamo nemam više nikog svog... ni prijatelje na broju, ni kolege koji me se sjećaju, ni mamine tetke koje bi me čekale... samo meni prazne i poznate ulice. Pa sam si rekla, idi da vidiš i čuješ Koena, i tako ćeš vidjeti i Beograd.
Nazvala sam prijatelja da mi kupi kartu. Spremila se. Prijatelj me nije razumio. Pričao je o Juliju Iglesiasu i o tom kako ti „starci“ samo otvaraju usta itd. Nije mogao shvatiti da ja želim vidjeti tog „divnog gubitnika“ kako otvara usta, i baš zato što ima 75godina, i što se više nikad neće vratiti tu gdje će sutra biti... Nudio mi je smještaj, provod, hvalio neka druga mjesta koja su in pa in... itd... nikako ne shvaćajući da to nije ono što ja želim i za što ga molim. Nismo se prepoznali, promijenile su nas godine i vrijeme. Nisam otišla.
A žao mi. Žao mi je, jer sam htjela ići vlakom, koji kreće rano ujutro, negdje oko pet... koji ide onim istim putem meni znanim. Ne rekoše mi na informacijama kako se zove, ali htjela sam mu dati ime: KOEN.
Ne bih ja to nikom rekla, ali bih se smješkala, dok bi on ostavljao moju tugu negdje u Vinkovcima, Inđiji ili onim malim stanicama na kojima takvi vlakovi ne staju, nego samo važno projure ostavljajući u staklu prozora prizor službenika s kapom koji mu maše.
Post je objavljen 08.10.2009. u 00:40 sati.