IZET SARAJLIĆ (1930. - 2002.)
"...Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2..."
SEM SMRTI
Sem smrti
meni se već sve dogodilo.
Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.
To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.
OPROŠTAJ S VELIKOM UMJETNOŠĆU
Sjećate li se "Čuda u Milanu"?
Sjećate li se prvih,
vaših i njegovih,
filmova Žerara Filipa?
Sjećate li se "Najljepših godina našeg života"?
Sjećate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"?
i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Ždralovima"?
Sjećate li se Modunja
i njegove kiše?
Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja
na premijerama drama
Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?
Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i Davida Ojstraha?
Sjećate li se književnih večeri
Slobodana Markovića,
Evgenija Jevtušenka,
Tadeuša Ruževiča
Hansa Magnusa Encensbergera?
Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?
Sjećate li se svoje ošamućenosti
nakon sklapanja posljednje stranice
Davičove "Pesme"?
Sjećate li se kako ste, potom,
gutali nove knjige
Mareka Hlaska,
Jurija Kazakova,
Danila Kiša,
Jozefa Škvoreckog?
Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana
Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?
Više ste voljeli Belove priče?
Sjećate li se "Putniče, kad dodeš u Spa...."?
Sjećate li se onog nestrpljenja
s kojim ste isčekivali novi broj "Novog svijeta"?
s nastavkom Erenburgovih memoara?
Sjećate li se
kako ste nakon čitanja "Strogo kontrolisanih vozova"
htjeli da se javite lično autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?
Sjećate li se izložbi
Marija Mikulića
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovića
Emira Dragulja?
Sjećate li se Mencelovog "Sela mog malog"?
Sjećate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?
Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?
Nikada.
Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.
Nikada više
One strasti stvaranja.
One radosti druženja.
Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.
Doba velike umjetnosti je prošlo.
Ja sam
barem
u njemu živio!
DRUGI PUT BIH ZNAO
Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađvao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.
Drugi put bih znao.
NE ZNAM ZAŠTO
Ne znamo zašto,
ništa ne znamo zašto.
Ne znamo zašto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima
ne znamo zašto usta moraju da proplaču Zbogom
kad je ljepša, manje bolna riječ Doviđenja.
Ne znamo zašto moraju biti peroni
kad ima dovoljno trava za požar usta i ruku,
dovoljno za susrete,
dovoljno za rastanke, ako se već rastati mora
Ne znamo zašto,
ništa ne znamo zašto,
čekamo poziv granata,
dok kraj nas
kao neopjevane žene
jeseni prolaze, prolaze...
Post je objavljen 03.10.2009. u 00:55 sati.