MALI SUNCOKRET
04.10.2009., nedjelja
SARAJEVOSARAJEVO Sad nek spavaju svi naši i besmrtni. Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče. Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu. Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša. Dosadna duga sarajevska kiša. Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici! Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju. Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena. Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti i mučiti manje kroz stradanja? Zbog toga zar manja biće moja glad za tobom i manje moje gorko pravo da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”? Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti, ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene, ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim i reći vam da sam tužan do očajanja. U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav a Jevtušenko siguno negdje u Gruziji. U Parizu kako da zovem hitnu pomoć kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona? Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke, i one čak znaće šta je to što me boli. Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša. 1961 TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME Šetam gradom naše mladosti i tražim ulicu za svoje ime. Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije. Dok je istorija trajala šta sam ja radio? Prosto volio tebe. Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu , kojom se, neopaženi od svijeta, možemo prošetati i poslije smrti. U početku ona ne mora imati mnogo zelenila, čak ni svoje ptice. Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom, uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas. Bilo bi lijepo da bude popločana, ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije. Najvažnije je to da u ulici s mojim imenom nikad nikog ne zadesi nesreća. 1968 (Izet Sarajlić) |
Hvala Đorđe! 
