MALI SUNCOKRET
11.10.2009., nedjelja
NEDJELJNA VEČEROdlazi dan, kišan i dosadan. Brali smo jabuke. Slagali u košarice. Podosta bacili; ljetna suša ih uništila. Kruške pogotovo. Zašto je nedjeljna večer uvijek tjeskobna; prijateljica kaže, zato što se rastajemo od iluzije. Istina, vikend je obećanje. Rano smo večerali, odnosno, kasno ručali. Prošao dnevnik i muž zadrijemao. Oteo mu se pokoji zvuk sna, što je ljubimca navelo da zagrebe po vratima. Puštam ga u kuću i on se namješta u položaj za spavanje. Gasim TV i uzimam peglu. Biram dio veša i promatram ih. Šta li je to na licima mojih spavača; umor, mir, nemir... Idemo sutra u bolnicu. Kratki kirurški zahvat, kažu rutinski. On kaže da se ne boji, pa onda i ja kažem da nema razloga za strah. Pita me da li idem s njim. Kad već pita, znam da želi i ja govorim, kako da ne. Ne volim oktobar. Ne volim peglati...ali volim miris čistog veša koji se širi domom. Miris je to obiteljski, i uvijek jednako puni nosnice, i uvijek te jednako vraća dalekom domu, i uvijek ti jednako ostavlja prostor da otputuješ tko zna kud...Dok hrpa veša postaje sve veća, dok radiš nešto što ne voliš, misli si biraju ono što vole i žele. I u tom ritmu pokreta ruke zalijepljene za ručku pegle, zvuka muževog sna, ljubimčevog protezanja i putovanja mojih misli, prolazi jedna obična nedjeljna večer...i da nije kišna, možda, i da misli mogu preskočiti sutrašnju bolnicu, vjerojatno bi bila i zaboravljena kao jedna u nizu običnih obiteljskih večeri. |
Hvala Đorđe! 
