Mersad Berber (67), jedan od najvećih i najosebujnijih bosanskih slikara i grafičara, koji od 1992. živi u Zagrebu, ovog je proljeća postao počasni član Ruske akademije umjetnosti, zatim je priredio velike izložbe u Moskvi, Barceloni i Londonu, a upravo radi na novom ciklusu “Arhiv” koji će, među ostalim, izložiti na monumentalnoj retrospektivi u Barceloni 2009. godine.
Berber je vrstan crtač i ilustrator, primarno grafičar, a radio je i kazališne scenografije i filmske plakate, primjerice, za Kusturičine filmove, te dizajnirao omote ploča za Indexe. Svoju inspiraciju najviše crpi iz “mističnog svijeta Bosne, njezinih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njezinih ljudi”. Izlagao je u svim većim gradovima svijeta, od Londona i Madrida, preko New Yorka do Moskve, Jakarte i New Delhija, dobio je 50-ak nagrada, a stručnjaci su ga uvrstili među najveće svjetske postklasiciste. Najznačajniji ciklusi su mu “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike” i drugi, a radovi mu u svijetu postižu visoke cijene.
………………..
NACIONAL: Je li vam mistični svijet Bosne najveća inspiracija?
-Da, tih 500 godina istočne kulture i velike religije, koju je prihvatio dio mog naroda, taj miris Orijenta, prelio se na Bosnu u kojoj se i danas osjeća tragični usud ljudi koji su živjeli na razmeđu velikih civilizacijskih kultura. Kao slikara grafičara oduvijek me zanimao taj čudesni povijesni dekor i razni slojevi Bosne, od otomanskih do današnjih, te traume njezinih ljudi. Teško je to racionalno objasniti, ali Bosna je tema koja se provlači kroz cijeli moj opus, od njezine povijesti i pojedinačnih slučajeva kao što je Rom Beriša pa sve do ilustracija knjiga poput “Soneta” Skendera Kulenovića.
Jedan lik u djelu Orhana Pamuka, koji je kao pisac ušao u svijet otomanskog imperija, objašnjavajući svijet Orijenta citira velikog njemačkog romantičara Friedricha Hölderlina: “Pred svjetlošću vašeg velikog gospodara djeca prije nauče moliti nego što nauče govoriti, a prije nego što nauče hodati, nauče klečati.”
I književnik Meša Selimović dao je sjajnu definiciju duha Bosne kad je primao nagradu za “Derviša i smrt”:
“To je prevelika voda da bi ju zemlja upila, a premala voda da bi se more zvala.”
Kad sam 1992. došao u Zagreb, odmaknuo sam se od rodne zemlje i mogao sam je kao emigrant mirnije promatrati. No ostala je nostalgija.
....................
NACIONAL: Zašto nostalgija?
- Kad su Tarkovskog nakon što je emigrirao iz Rusije u Italiju pitali zašto je svoj kapitalni film nazvao “Nostalgija”, odgovorio im je citatom grčkog pjesnika Seferisa: “Kamo god otputujem, Grčka me ranjava.”
Moj prijatelj Predrag Finci, koji je sada sudjelovao na Bejahadu, u svojoj knjizi “Tekst o tuđini” za koju sam radio ilustracije, objasnio je značenje emigranta apatrida:
“To je bolje od smrti, gore od života.”
(izvor: Nacional)
Post je objavljen 02.10.2009. u 00:26 sati.