Kada je prošlog listopada ubijen novinar Ivo P. bio je sunčan dan. Tih dana sam napisala nešto, kratko i obično.
Od jučer pada teška jesenja kiša. Razmišljam o njegovoj kćeri jedinici; razmišljam o tragediji mlade Ivane H.; razmišljam o međuvremenu.
DJETELINA S ČETIRI LISTA
Bila sam prošli tjedan samo 24 sata u Zagrebu. Dan je bio topao, sa previše sunca. Stan je bio prazan, kao da nisam u njemu.
Prijateljica je bila lijepa i radosna što zajedno pijemo kavu u Bogovićevoj. Rekla je da nije gladna, a meni se činilo da jesam. Do Tkalčićeve smo se smijale, a onda više brbljale nego jele.
Pričala sam joj svašta, čak sam i suzu otkotrljala.
Do Vlaške smo hodale polako ne gledajući izloge da nam ne ukradu dragocjeno vrijeme.
Iznenada sam je upitala da li se boji. Nasmijano me pogledala i kratko rekla: Da.
I ja...kao kad smo tražile djetelinu s četiri lista; kao kad sam krenula u banku i naišla na žute trake, jedan pa drugi brat; kao kad sam tramvajem odjurila Vukovarskom pola sata prije; kao kad smo pile kavu u Viktoriji dan prije...
Da, kao kad smo tražile djetelinu s četiri lista, reče i pogleda me ozbiljno.
Post je objavljen 24.10.2009. u 11:31 sati.