nedjelja, 26.08.2007.
Teze, tenuze i hipotalamusi - part 2
Što je ljubav? Što je mir, što je blagostanje, mržnja, sloboda? Sve su to samo riječi, same po sebi nebitne. Izrazi su to koji definiraju specijalno stanje ili odnos. Lako ih je zloupotrijebiti, izvrnuti ili krivo protumačiti. Riječi nisu toliko bitne koliko osjećaj koji nose - zato ljudima koji vole simplificirani život, koji nemaju vremena za dublje poimanje općeprihvaćenih stvari, imponiraju fraze koje za njih nose određeni smisao. Da li je bitnije biti voljen, ili čuti volim te? Nitko nije cijepljen od generalizacije, vlastitog egotripa i simplifizacije, zato nije nista loše naglasiti svoje osjećaje riječima; ali i dalje stoji da je bez pravog poriva to samo isprazno bacanje fraza. Inteligentni ljudi cijene istinu, zato što je istina, poput harmonije, ili kozmičkog reda varijabla do koje je put puno trnovitiji nego do kaosa i disonance. Kaos je prirodno i iskonsko stanje stvari - budući da je za uvođenje reda potrebno potrošiti energiju. Dovoljan primjer je izgled mojeg stana. Ponekad se riječi od prevelike upotrebe istroše u umu, i tada im opet treba pridati značenje kakvo zaslužuju.
Banalan primjer jest moja omiljena tema komunizma. Ta riječ je kroz godine upotrebe od utopističkog sistema prerasla u sinonim za vrstu vladavine, koja je sa originalnom idejom jedino dijelila ime, u smislu da su se začetnici partija u komunističkim zemljama po vlastitim riječima vodili Marxovim idejama o besklasnom društvu. Nažalost, imamo priliku vidjeti koliko je to neslavno završilo - od kulta ličnosti (Castro, Lenjin, Tito, Mao), preko zatiranja slobodnog mišljenja i osnovnih ljudskih prava, te potpunog odsutsva demokracije, što se manifestiralo u činjenici da se u vladavini naroda najmanje pitalo narod; do stravične činjenice da projekcije i studije broj direktnih i indirektnih žrtava takve vladavine procjenjuju od 23 do 110 milijuna. U svjetlu tih činjenica komunizam ne možemo promatrati samo kao ideju, nego moramo gledati globalni utjecaj te ideje na ljudski rod. Nakon svega postoje ljudi koji još uvijek žale za Jugoslavijom, za "boljim" vremenima komunizma, u kojem se bolje živjelo? Kako tko. Bolje se živjelo jedino preko tuđih leđa, preko šutnje i odbijanjem samom sebi prava na slobodno mišljenje i izražavanje istog.
Ekonomski rast se desio - posebice u bivšem SSSR-u, u kojemu je ekonomija od 1925-83 narasla za faktor 10 (jako puno :D ) Neke države nisu bile toliko sretne, npr Istočna Njemačka je od 90% produkcije zapadne sestre u 1936 spala na 60% 1954. Ekonomski boom u SSSR-u može se velikim dijelom pripisati transformaciji iz predindustrijske faze. Doduše, sada je poznato da su te brojke fabricirane, te da je rast bio daleko manji; dokaz je da je SSSR od žitnice Europe nakon procesa kolektivizacije postao uvoznik žita. Industrijalizacija komunističkih zemalja direktno je utjecala i na ekologiju, čega je najbolji primjer Aralsko jezero.
Ako već pričamo o komunizmu, da bar znamo o čemu pričamo.
Neznanje je vrlo opasna stvar. Iz taštine, iz priklanjanja masi, osobne zatucanosti i uskih pogleda na svijet, bez volje i vještine da ih prošire, ljudi brane "svoje" stavove a u biti nisu ni sami svjesni o čemu pričaju. Primjer je reakcija HNS-a na propovjed kardinala Bozanića. Citirat ću obje strane, ostavljam vama zaključak.
"Netko to danas, ako se već ranije nije smjelo, i ovdje u Istri mora pitati, mora govoriti i upoznavati mlade da ono što se olako naziva antifašizmom često puta u Istri, kao i drugdje u Hrvatskoj, nije bilo ništa drugo doli pokrivanje zločina. Za zločine partizana, za koje nitko nije odgovarao, nije moglo, a ne može ni danas biti pokriće to što su činili fašisti i nacisti. Jer ovdje su sve tri protuljudske ideologije činile zločine naizmjenično. Zar danas još netko može povjerovati da bi se antifašizmu oduzela vrijednost ako se jasno progovori o zločinima i zločincima s komunističke strane?"
Odgovor:
Nemoguće je ne reagirati na sve učestalje i intenzivnije izjave Katoličke crkve o antifašizmu, a izjava u kojoj je uzoriti kardinal Josip Bozanić izjednačio antifašizam s nacizmom i fašizmom - strašna i vrlo opasna. Takve izjave ne daje ni najekstremnija desnica.
Boras Mandić
Katolička crkva u Hrvatskoj danas nije spremna da u ovom društvu zauzme položaj i ulogu koju bi trebala imati - ulogu širenja vjere i nauka crkve, već izmišljajući progonitelje pokušava sebe prikazati žrtvom, a aktere tih proganjanja nasilnicima i mrziteljima vjere, što ne odgovara istini.
Zenil Oblak
Otvoreno želimo reći da je Crkva u Hrvata neprikriveno bliska desnim, konzervativnim, pa i nacionalističkim pozicijama političkog spektra, odnosno HDZ-u te da je HDZ, tuđmanovski i posttuđmanovski uvijek koristio Crkvu kao svog najboljeg lobista na izborima, dok smo mi liberalnog svjetonazora očito, što se tiče Crkve, eksponenti sotone na ovome svijetu, što je naravno smiješno i nije vrijedno komentiranja.
Željko Grujičić
Vratite se na zadnju rečenicu kardinala, pa opet na odgovore (koji nemaju veze sa onim što je u biti izrečeno) i zapitajte se tko je tu lud, i shvatit ćete koliko se riječi koriste kao fraze za izvrtavanje i zaluđivanje masa. Ti pobornici antifašizma i komunističkog uređenja opet pokušavaju vodu okrenuti na svoj mlin; valjda misle da su nedodirljivi i bezgriješni, ili prepametni i neprozirni. Ja mislim da računaju na naviknutost ljudi na opresiju i totalitarizam, te na neodoljivu privlačnost ogovaranja u vinskim podrumima.
Znam znam. Zadavio sam i fulao opet 10 bitnih poanti.
Ne zaboravite da ću komentare koji mi se ne svide pokopat odgovorom :)))
do tipkanja...
petak, 24.08.2007.
Vijesti i crtice...
Kako i vi možete izgledati kao Putin
Jovanka Broz provozala se Beogradom
Lana i Marina - koja je Miss Ekrana 2007.
Lindsay Lohan izbjegla suđenje, ali mora u zatvor
Putin postao nova ruska gej-ikona
itd itd itd
O tempora, o mores!
Vrijeme bi bilo, da se priručnik o besmrtnosti izmijeni. Uz današnji utjecaj medija koji dopiru do dalekih i izoliranih duša, navala je stoke sitnog zuba koji u potrazi za objektivima i slavom koriste sve svoje atribute. Što svaki moćnik želi - još moći; rekla je Oracle u Matrixu. Ja bih još dodao - što svaki slavan čovjek želi? još slave! Neka imena ostala su uklesana u bezvremenski kamen besmrtnosti; bilo svojim podvizima, dosezima, intelektualnom vrijednošću, neograničenom moći u svojem selu; danas se imena klešu nekim novim principom - principom novca i moći. Zanimala nas ili ne jednostavna činjenica što je paris hilton jela za doručak i koji joj dezen nosi džukela, te i takve informacije čuče ispod kamena, na plakatima, na portalima, svugdje; kreirajući podsvjesnu želju za još. U svijetu gdje se informacije šire brzinom munje na sve kontinente, imamo priliku još više uzdizati mit osoba sa egom veličine mt everesta, a pilećim mozgom. Treba doduše paziti da se u procesu naš mozak ne pretvori u pileći, a ego u amebu- uz informaciju što je netko jeo za doručak i s kim nikada ne stoji što je danas jeo onaj mali afrikanac koji tu i tamo zaluta na neku stranicu. Koga to zanima i zašto? Podsvjesno, gledajući bijedu, plašimo se nje i radije gledamo bogatstvo sanjajući dan kad ćemo i sami biti bogati i slavni.
U to ime, uživajte u nekim činjenicama ;)
Skoro 3 milijarde ljudi preživljava s manje od 2 dolara dnevno.
Skoro milijardu ljudi, ulazeći u 21. stoljeće, ne zna pročitati knjigu ili se potpisati.
1% godišnjeg svjetskog proračuna za naoružavanje dovoljno je za godišnje obrazovanje SVAKOG djeteta na Zemlji.
20% najbogatije populacije koristi 86% svjetskih resursa.
Godine 2000, otprilike 1,7 milijuna djece je bezrazložno umrlo zbog razine siromaštva.
Zemlje u razvitku plaćaju otprilike 13 dolara kamata za svaki dolar kredita.
Nekoliko stotina najbogatijih ljudi posjeduju koliko i najsiromašnijih 2,5 milijarde.
1,8 milijardi ljudi koji imaju pristup vodi u okviru 1 km, ali ne u vlastitom kućanstvu, koriste otprilike 20l vode dnevno. U prosjeku, osoba u Velikoj Britaniji troši 50l vode dnevno za WC, a u Americi prosjek je 600l vode po osobi.
12% svjetske populacije koristi 85% vode.
Otprilike 0,13% populacije kontrolira 25% svjetskih resursa i bogatstva.
sad malo na konkretne brojke, u svjetskim razmjerima (referenca - 1998)
Na kozmetiku je u SAD-u potrošeno 8 bilijuna dolara.
Na sladoled u Europi 11 bilijuna dolara.
Hrana za kućne ljubimce u Europi i SAD-u - 17 bilijuna dolara.
Cigarete u Europi - 50 bilijuna dolara.
Alkohol u Europi - 105 bilijuna dolara.
Vojni proračuni u svijetu (to je samo oficijelna brojka) - 780 bilijuna dolara.
Ovo su otprilike izračunati mogući troškovi univerzalnog pristupa osnovnim socijalnim potrebama u svijetu, za sve:
Osnovno obrazovanje za sve - 6 bilijuna dolara.
Voda i higijena za sve - 9 bilijuna dolara.
Održavanje reproduktivnog zdravlja za sve žene - 12 bilijuna dolara.
Osnovna prehrana i zdravlje - 13 bilijuna dolara.
Nema smisla dalje nabrajati... you get the point.
Svijet nam ide u kurac - pridružite se bogatima i slavnima ili umrite kao i oni drugi. Ionako ovakvi niste vrijedni niti bitni.
ponedjeljak, 20.08.2007.
Obavijest
Dragi prijatelji i suradnici, štovane kolegice i ostali:
Koferi i borše su spakirani! Sutra ujutro letim za Zadar, gdje sam već unajmio čamac. Ne očekujte me baš brzo!
Zašto? Da li sam ja to čuo, zašto? Pa u kojoj pećini živiš, o vjerni upijatelju mojih svevremenskih slova?! Ne znaš li, da plavim našim morem navodno krstari paris hilton??? Nizvodno i uzvodno. Događaj godine u Hrvata, a i šire.
Čini mi se da ipak ne moram nigdje letjeti - dovoljno se ležerno prošetati do najbližeg dućana po paštetu - vjerojatno kao naša Jadranka Kosor iskače iz iste.
Tko je uopće ta žena poslovično muškog imena? Sigurno neka glumica, pjevačica, političarka, spisateljica? Ma kakvi hehehe. Nije niti starleta - naziv koji neobrazovani novinari prišiju kad ne znaju kako bi definirali nekoga tko je u centru zanimanja, a u biti se ničim ne bavi. Šiljarica - to definitivno je. Ali i više od toga. Raspisujem natječaj za točnu definiciju, točan naziv koji bi opisao mladu osobu sa golemom količinom naslijeđenog novca i još većom potrebom za ludim trošenjem istog. Nemojte zaboraviti ni karakteristiku razmaženice, te osobe promiskuitetnog ponašanja. I naravno, opsesivnom željom za popularnošću i slavom.
U isto vrijeme vijest o rekordno niskom nivou leda na Arktiku spada u rubriku Zanimljivosti.
I po neznamkojiput proširujemo horizonte ljudske gluposti.
četvrtak, 16.08.2007.
...
yippie....
Once a year we celebrate
With stupid hats and plastic plates
The fact that you were able to make
A trip around the sun
And the whole gang gathers round
With gifts and laughter to abound
And we let out a joyful sound
And sing this stupid song
Happy birthday!
Now you're one year older!
Happy birthday!
Your life still isn't over!
Happy birthday!
You've not accomplished much
But you didn't die this year
I guess that's good enough
So let's drink to your fading health
And hope you don't remind yourself
The chance of finding fame and wealth
Decrease with every year
Does it feel like you're doing laps
And eating food and taking naps
And hoping that someday perhaps
Your life will hold some cheer
Happy birthday!
What have you done that matters?
Happy birthday!
You're starting to get fatter
Happy birthday!
It's downhill from now on
Try not to remind yourself
Your best years are all gone
If cryogenics were all free
Then you could live like Walt Disney
And live for all eternity
Inside a block of ice
But instead your time is set
This is the only life you get
And though it hasn't ended yet
Sometimes you wish it might
Happy birthday!
You wish you had more money
Happy birthday!
Your life's so sad it's funny
Happy birthday!
How much more can you take?
But your friends are hungry now
So cut the stupid cake!
Happy birthday!
Happy birthday!
Happy birthday, dear...
srijeda, 15.08.2007.
Sedma umjetnost
Trilogija "Matrix"
Zadnji puta gledao sam ovu trilogiju u kinu. Sjećam se da mi je, kao i onima koji nisu prespavali film, puno stvari ostalo nejasno. Nakon ponovljenog gledanja, shvatio sam da je bolje ne mozgati previse i prihvatiti stvari kako se dešavaju. Puno je zabavnije, a u krajnjoj liniji to i jest cilj filma - zabaviti publiku. One stvari koje ne možemo shvatiti, kako, zašto - tu su valjda samo kao pokušaj redatelja da zbune gledatelje i da ovi nakon toga kliknu: Kako dubok film! Nije dubok. Najdublja poruka koju nosi jest ta da ljubav stoji iznad svega; ali to je ionako jedna od očitijih stvari u životu. Živcira kraj prvog dijela, skoro kao trailer za Supermana. Uz upotrebu vrlo dobrih specijalnih efekata, te zanimljive premise o futurističkoj nadmoći robota kojoj parira jedino ljubav, dobrog odabira glumačke ekipe, te uz očekivanje ničega više osim dobre zabave, ovu trilogiju preporučujem uz tonu kokica u kišno poslijepodne.
Trivia:
Uloga Nea bila je originalno namijenjena Johhnyju Deppu. Ulogu su odbili i Ewan McGregor, Will Smith, Val Kilmer i Brad Pitt, a također je u planu bio i Leo di Caprio. Ulogu je ipak dobio Keanu Reeves :)
Uloga Morpheusa bila je ponuđena Seanu Conneryju, a u igri su bili i Gary Oldman i Samuel L. Jackson.
Uloga agenta Smitha bila je ponuđena Jean Renou. Srećom, radije je glumio u Godzilli.
Rush hour je film o kojem ne treba trošiti previše riječi. Neobavezna je to akcijska komedija sa svim šablonama koje obilježavaju taj žanr. Jackie Chan i Chris Tucker kao partneri obećavaju upravo to; a zašto ja uopće spominjem uopće taj film? Zato što sam se podsjetio da često izbačene scene, te neuspjeli pokušaji pružaju više zabave nego sam film.
Uz tu izjavu pripremio sam vam malo takvih scena iz popularne serije "Prijatelji". Onima koji su imalo pratili taj show bit će urnebesno smiješnih scena :) Uživajte.
Preuredjenje bloga...
Mišljenje je kao šupak - svatko ga ima, reče u nekom izdanju Prljavog Harryja Clint Eastwood. Šesterostruki oskarovac, u zadnje vrijeme jedan od prominentnijih redatelja, vjerojatno zna o čemu govori. Duboko promišljajući, dođoh do zaključka da je bolje da svoje komentare koje se imalo dotiču politike, posebice politike našeg sjebanog poluotoka, ostavim za neka druga mjesta, vrijeme i publiku.
Suspregnite uzdahe ogorčenja, razjareni plebše! Lako vama, vi samo čitate i smijuckate se, slagali se vi ili ne! Kakvog smisla ima da ja i dalje piskaram svoje mišljenje, kad ionako svak danas ima diplomu iz politologije, lingvistike, medicine i športa? "Diskusije" se svode na "tako je" i "nije tako". Ovako je bolje, a ne onako. Pa ljudi moji, uvijek je dobro! Može i bolje, a moze i lošije. Pitanje je samo hoćemo li se voditi ljudskim moralom ili ljudskom glupošću. Možda nisam elokventan poput nekog M.L. Kinga, mozda nemam karizmu Mandele, figuru Renate Sopek ili glas poput Stentora, ali stojim iza svega što kažem, i pokušavam argumentirati svoje izjave. Baš zato ne bih bio uspješan političar. Zašto? Zato što se moć u politici zasniva na iskorištavanju ljudske gluposti. Kao što smo već naučili - to je jedini neograničeni resurs na kugli zemaljskoj.
Avaj! Ovo je ipak moj blog, moj prostor, i iskoristit ću svoje pravo i priliku da dam završnu riječ, završni udarac svim vatrenim pobornicima jugoslavenskog totalitarnog režima i voljenog nam druga Tita:
Makar vjerojatno znate sve pjesme napamet, i koje je to republike on bio "predsjednik", i di je rođen i sve, za mene niste drukčiji od ovog ovdje lapana. Mogu se smijati u facu i njemu i vama: MWHAHAHA!!!
Da, buduć da se odričem konstruktivnog pisanja postova na ovu temu, na svakom komentaru koji mi se ne svidi, dobit ćete i prikladno spuštanje i prcanje. Ne recite da niste bili upozoreni ;)
Howgh!
utorak, 14.08.2007.
Antonio, vruce mi je!
Osvanu bombasticna vijest (ubrzo i zaboravljena - ali naša redakcija ne zaboravlja :) )
Heroji iz arktičkih dubina
Arktik je oduvijek bio i ostat će ruski', rekao je voditelj ekspedicije koja je postavila rusku zastavu na morsko dno. Zastava, kao i plahta na dnu oceana, nema pravnu snagu, kaže SAD.
Nadam se da je naslov ironičan. U biti, vjerujem u to. Valjda nema takvih budala koje u biti i vjeruju da su to pravi heroji? Idemo dalje...
Rusija želi proširiti svoja prava iskorištavanja u arktičkom polarnom krugu sve do Sjevernog pola vjerujući da se tamo nalaze goleme zalihe nafte i zemnog plina koje će biti dostupnije kako se zbog klimatskih promjena bude otapao ledeni pokrov.
A-ha. Nekome su heroji, nekome su trn u guzi. Većini nas je svejedno. Postavlja se međutim pitanje koliko je taj netko što će kontrolirati to područje spreman pripomoći da se taj ledeni pokrov otopi.
Globalno zagrijavanje - mit ili istina; i zašto bi to nama moglo biti zanimljivo (ili nezanimljivo)
Počnimo s jednom zanimljivom tezom: Ljudska je pohlepa nezasitna. Nastavimo li s drugom: Einstein nije u pravu - samo je ljudska glupost beskonačna, otprilike će vam biti jasno u kojem tonu i raspoloženju autor piše. Ovo će mi možda biti najdulji post - ako vam je već dosadno preporučam onaj X gore desno, i da se vratite svojim obavezama (počinje sapunica na TV-u!!!).
Vjerojatno imamo prečih briga i razmišljanja? Sigurno. Osim toga, dosadno je! Koga briga kako će biti za 100-200 godina, da ne gledamo dalje. Ne možemo tu ništa - mi smo pijuni. Sve je to Francek kriv. Ma ti amerikanci svugdje se pletu i tu ništa ne možeš. Ko jači, taj - što već.
Koja sebičnost... jednoumlje... mainstream? :) bitno da neki plivaju u bogatstvu (apropo - svi mi sto ovo čitamo, piskaramo, bogatiji smo od 90% populacije majčice Zemlje...[apropo, u hrvatskom jeziku se kaže PLANET, a ne "planeta"!!!!). Istina je da živimo u pseudodemokratskom društvu ovaca u kojem se fraze poput slobode mišljenja ili govora nabacuju masama gladnim liberalnosti; a neke strašnije stvari guraju pod tepih.
Fast fact o globalnom zagrijavanju:
Na internetu, u stručnim publikacijama naći ćete oprečne rezultate istraživanja. Jedni kažu da se radi o prirodnom procesu, zbog trenutačne osi Zemljine vrtnje, drugi da se radi o još jednostavnijim prirodnim procesima, treći da je uzrok ljudska aktivnost.
Promotrimo malo te opcije. Istina je da su se u povijesti dešavale drastične promjene klime, postoje metode koje to otkrivaju. Međutim, ono što se ne vidi, a možda i krije, jest činjenica da se ovoliko drastična promjena u temperaturi nije još desila u ovako kratkom vremenskom periodu (govorimo o 120 godina). Što je ironično, baš se, valjda slučajno, poklopilo sa ultra-mega-turbo industrijskim rastom i ispuštanjem stakleničkih plinova. Puno je istraživanja koja pokazuju da je baš to uzrok - brutalno, neoprezno, sebično i kratkovidno iskorištavanje prirodnih resursa u cilju što veće moći, bogaćenja na "potrebama" potrebitih, i leđima siromašnih, što rezultira velikim klimatskim promjenama, izumiranjem tisuća životinjskih vrsta, drugim riječima - mijenjanjem onog što nije predviđeno da se promijeni.
Ima i pozitivna stvar. Povećanjem temperature bit će manje smrti od hladnoće.
Što je još gore, postoje i tzv. pozitivni efekti - većim isparavanjem vode povećava se udio vodene pare u atmosferi, koja djeluje kao staklenički plin. Povećanjem razine plina opet raste temperatura, više vode isparava, i tako u krug. Opet nije direktno kriv čovjek; on je samo pripalio šibicu na šporetu. Također, otapanjem leda njegovu površinu zauzima kopno, ili voda; oboje manje reflektivno od leda, te upijaju više solarne radijacije, što opet pogoduje zagrijavanju, i otapanju više leda, i opet u krug.
Zanemarimo sada što može biti za 100 godina - pogledajmo današnjicu. Ekološki sistemi u vodama odumiru radi promjene klime i radi različite razine kiselosti mora. Svako malo iskaču izvještaji o prirodnim katastrofama, tornadima, uraganima, poplavama, tsunamijima... Ljudi gube izvore pitke vode, prihode od ribarenja. Čak da se stabilizira ljudski "izvoz" plinova u atmosferu, zagrijavanje je neminovno, lavina je pokrenuta.
Nažalost, mi smo mali i ne vidimo daleko. Koliko god naši strojevi bili sofisticirani, ne mogu izračunati đavolji broj kod rubikove kocke, a kamoli prikazati neku iole realnu projekciju budućeg stanja, kraj tolikog broja nepoznanica i parametara.
I ja se pitam - zašto se onda zajebavati s tim?
Zašto još paliti šibicu u štali?
Možda je to sve samo kap u moru. Ali ona kap koja će ga preliti.
Ali to sve nije bitno!!!!
Bitno je da ćemo imati struju, i dizel za auteke, i prljave tvornice i energiju za cijeli ljudski rod (barem onaj koji može platiti - ostali očito nisu ljudi). Sad je jedino pitanje hoćemo li platiti ruskoj kompaniji ili američkoj. Budući da Rusi svojataju Arktik zbog zastave od titana ispod Sjevernog pola, vjerojatno ćemo njima; ali onda će naša djeca plaćati porez na američkoj državi Mjesecu, jednog dana, kada Zemlja izgubi strpljenje.
Shvaćam je. I ja bi popizdio na njenom mjestu.
Veliko je pitanje što će ostati budućim naraštajima - za sada se čini, brige i problemi.
ponedjeljak, 13.08.2007.
Znam sto nisam uzeo prosle noci
Da vidimo. Kebab - check. Cigarete - motam sam, check. Ledeni čaj - check. Droga - ne uzimam, check! Ček ček - uzimam... nisam uzeo... u tom grmu leži mrkva. Po definiciji, droga je svaka kemijska ili biološka supstanca, koja na bilo koji način mijenja funkcije organizma kada se uzme. Po toj širokoj definiciji, u grupu spada i hrana, pogotovo alkoholna pića, neke gljive, koja mijenjaju funkcije i tijela i svijesti. Toliko daleko nećemo ići, makar je teško postaviti granicu. Drogiram li se ja kada pijem kavu? Po definiciji da, kava je najsire konzumirana psihoaktivna supstanca na svijetu :) U to ime, nutra šnjome! Hik! Što u biti znači, drogirati se? Uzimati droge? Znači ja se drogiram kad pušim? Check! (mama bi se složila) Drogiram se kada pijem kavu? Check! (mama se ne slaže). Drogiram se kada pušim travu? Double check! (mama puni pušku). Kad jedem? Check! (jedi sine, jedi). Koja glupa riječ - drogiranje! U svakodnevnom životu, doduše, ova štura i preširoka definicija, ograničava se na lijekove, vitamine, psihodelične, "rekreativne", te voodoo sakramentalne droge (shamani se napuše neke halucinogene trave). Dakle, trava, kava, cigare - check! Hrana - njet! Osim ako ne jedete tu halucinogenu travu.
Uh kako je ponekad teško nešto opisati riječima! Naravno, lijepe su. Grlate i sve to, toliko opisujuće da se skoro ništa ne može preciznije opisati bez upotrebe 1000 rečenica. Da je bar komunikacija mislima - one su dovoljno napredne da se sve može u sekundi opisati. Hebga, nekad su ljudi pisali kamenom na kamen - sad imamo kompjutere. Komunikacija mislima nije nerealna - pitanje je hoćemo li doživjeti to, ili ćemo se tada boriti toljagama.
Dobro sad, kud ja odoh od početka?! Avaj! Da! Nisam jučer uzeo antidepresiv. Sjetio sam se tek kad sam osjetio da sam lagano sjeban. (e to je dobra riječ. Dobro opisuje stanje, makar sama po sebi ne da naslutiti uzrok) Sad bih najradije sam sebi udijelio srdačni KKKS, ali stvarno nisam očekivao da ću tako brzo osjetiti simptome nedostatka blokiranja ponovne pohrane serotonina. Taj kratki period podsjetio me na ona vremena kad nisam bio svjestan svoga stanja, i smučilo mi se.
Klinička depresija nije nešto čega se treba sramiti. Nije sramota potražiti i pomoć - u biti samo glupan može to gurnuti u stranu. Stanje je to koje utječe na svaku sferu života, i to magnitudom daleko većom nego što mislite. Mene osobno je koštala previše procjena da bi olako prešao preko toga.
subota, 11.08.2007.
Vucje godine
Vratih se iz Salzburga. Slika nazalost nema, što i nije toliko negativno. Grad je to koji je u prošlosti zarobljen i na njoj će egzistirati dok je japansko/američkih ekskurzija.
Što Starbuck voli/mrzi prilikom posjete neotkrivenom gradu/državi?
Mrzi: vodiče - ljudske i papirnate. Karte. Preporuke ljudi koji su to pročitali negdje ili čuli od bratića u petnaestom koljenu. Čoporativne izlete, te stvari koje idu uz to - zajedničko druženje, objedi, odsjedanje u istom hotelu, opijanje ispred nekog spomenika, zajednička fotografiranja. Masovne izlete unutar izleta (ajmo sad tamo na ono brdo tamo je super). Prehranu u preporučenom restoranu, ili fast foodu iz neznanja.
Voli: samostalno istraživanje. Eventualno troje, četvero ljudi. Upoznavanje kulture kroz vlastito iskustvo. Upoznavanje lokalnih ljudi i druženje sa njima. Opijanje i fotografiranje sa lokalnim življem. Spontane izlete i prehranu po vlastitom nahođenju. Svoje mjesto u malom caffe baru u centru.
Uglavnom - smatram da čoporativni izleti sa vodičem nude umjetnu sliku grada. Ja želim vlastito iskustvo! Najbolje mi je uvijek na licu mjesta pronaći ljude sličnih interesa: na taj način puno ću bolje ući u, za mene, relevantan život te urbane zajednice.
Da nije tako, ne bih nikad pronasao Stiegl-Brau i podsjetio se koliko fina može biti pečena svinjska koljenica. Njam!
utorak, 07.08.2007.
Lose, brate, lose
Nikako ne volim ovakve dane. Jedva ustajem jer mi se noć prije nije dalo leći u normalno vrijeme. Srećom ne radim od jutra nego od podneva - al opet imam milijun stvari za obaviti. A najrad'je bi zaleg'o i spav'o.
Al neovisno o svemu tome drago mi je da imam posao. Da se preko noći obogatim, mislim da bih, nakon inicijalnog trošenja, opet našao nekakav posao. Možda nešto privatno? Možda poslovnicu Alfe u Virovitici? Možda potragu za jetijem u Samoborskom dolu? Repigmentaciju Švedske? Pitanja je mnogo, a naša redakcija samo jedna!
Uglavnom, sutra idem u Salzburg, pa očekujte i nekakve slike. Do slušanja.
ponedjeljak, 06.08.2007.
Zdrav razum
Why be sweet, why be careful, why be nice?
A man has only one thing on his mind.
Why ask politely, why go lightly, why say please?
They only want you on your knees!
There's a few things that I never could believe:
A woman when she weeps,
A merchant when he swears,
A thief who says he'll pay,
A lawyer when he cares;
A snake when he's sleeping,
A drunkard when he prays.
I don't believe you go to heaven when you're good
everything goes to hell anyway
Tom Waits
Nogomet je dobra stvar. Pogotovo ako ste dobar nogometas. Basnoslovne cifre? Don't get me started... 'Ocu i ja pare. Trenirat cu duplo vise od njih ako treba. Igrat utakmicu svaki dan, i za duplo manje nego prosječni Blues iz Chelsea. Po tome ja bih bio best buy na tržištu. Nažalost, nastavnici tjelesnog i brojni skauti inozemnih klubova nisu prepoznali moj talent kojeg nisam niti pokazao. Zato ću se vjerojatno nastaviti mučiti do 65. i zaslužene, ali mizerne mirovine. Mogu misliti kako je tek nekom umirovljeniku kad gleda takav nesrazmjer; ja još živim u nadi da neću morati razmišljati kako rasporediti 1500kn na mjesec dana (a to je još dobra mirovina). Onda se još desi prepucavanje, hoće li igrač zaraditi 80 ili 100 tisuća eura tjedno. (Untisumpora!) Najvažnija sporedna stvar na svijetu možda i nije toliko sporedna. Da država sponzorira kulturu i istraživanja koliko sponzorira sport (na svim područjima, nije to samo financijski), gdje bi nam bio kraj?
Doduše, ima i daleko gorih stvari.
Zastupnički dom američkog kongresa usvojio je proračun za Pentagon u iznosu od 459 milijardi dolara. Neki nezavisni institut tvrdi da su u biti troskovi i veći, te da se radi o sumi od 1000 milijardi dolara za godinu 2006. U to su ubrojene ratne mirovine, liječenje ratnih ranjenika, istraživanje nuklearnog oružja, vojna pomoć inozemnim državama, ministarstvo pravde, kamate na ratne kredite... Cestitamo, bravo!
Za jednostavnu usporedbu, za znanstvena istrazivanja izdvojeno je 30 milijardi u obliku raznih fondacija.
Za drugu usporedbu, po nekim znanstvenim studijama i projekcijama, iznos potreban za pretvaranje Sahare u plodnu dolinu iznosi od 200-1000 milijardi dolara ;)
Tko je tu lud? Tom Waits nije.
nedjelja, 05.08.2007.
Pred "laku noc"..
Čari flat-rate interneta... Opet nove stvari na radiju, pa da malo objasnim o cemu se radi :)
Ali prvo - jedna ispravka vlastitog krivog navoda. U Bosni se ipak kaze šalabahter. Puškica je ipak izraz (i ne samo izraz) u širokoj upotrebi u Hercegovini :) Avaj avaj!
Drugo - pošto vidim da nema problema sa upotrebom čćžđš (eto provjerio sam), odsad ih i koristim!
Prvi komad glazbe na mom radiju predstavlja svojevrsni fenomen, bar po mojem shvaćanju. Kratki komad glazbe uspio je ujediniti dvije stvari koje baš i ne volim i ne cijenim - Sergeja Rahmanjinova (1873-1943), popularnog ruskog kompozitora iz doba teške romantike, po mom mišljenju presladunjava izričaja (mainstream? :); i britanskog violončelista Juliana Lloyda Webbera (nije onaj mali od mjuzikla), kojem, opet po mom skromnom mišljenju, generalno fali jaja. Oba. Najbolje ga je opisati kao mlakonju, al eto, britanci baš i nemaju na tom polju puno zvijezda pa se njega uzdiglo. Ova snimka, to jest ovaj stavak (ostatak je opet šuga za obojicu) je dokaz da i ćorava koka zrno nađe; njegov stil sviranja konačno je našao svoju glazbu, svoj stavak, za razliku od ostalih izvedbi meketavog i nabrijanog tona. Odlično!
Drugi komad glazbe postavljam manje - više zbog jedne konstante (bok! ;p ); makar mi je sama glazba izvrsna, ne bih baš tlačio ljude sa njom. Radi se o jednom stavku iz baletne suite "Le Sacre du Printemps" (po naški: Posvećenje proljeća) opet ruskog skladatelja Igora Stravinskog (1882-1971). Malo modernije, možda ne za svačije uši; ali svakako puno ritma, skrivenih intelektualnih začkoljica (za to bi trebalo malo prostudirati partituru), puno života. Radi se o poganskom plemenu čiji je običaj da se svakog proljeća bogovima žrtvuje mlada djevojka, i to u agoniji plesa do smrti.
Treća stvar na repertoaru je prvi stavak predivnog koncerta za violončelo britanskog skladatelja Williama Waltona (1902-1983). Slobodno mogu reći da se radi o jednom od onih podcijenjenih djela, koja nisu doživjela toliku svjetsku slavu kao krici prevarenih žena iz opera (da, nije baš da volim opere :), kompozitor je poprilično samozatajan; mogu samo reći da je romantičniji od Dvorakovog koncerta, suptilniji od Schumannovog, a iskreniji od Elgarovog. Za ovu izjavu pretrpio bih kamenovanje hordi "čelista"; moja obrana jest da je bitnije biti glazbenik, nego fahidiot. Nažalost nisam u posjedu svoje omiljene snimke, britanskog čelista Ralpha Kirshbauma, koja je opčinjavajuća; poslužit će i dosta dobra izvedba Tima Hugha.
Uglavnom, uživajte i do slušanja :)
subota, 04.08.2007.
Malo obrazovanja...
Primjecujem da me puno ljudi propitkuje o prirodi moga zanimanja; "...a vi to onda tamo.. vjezbate?" (gestikulacija rukama, pokusaj sviranja nevidljivih gusli), pa cu pokusati malo ljudima koji nikada nisu bili u mogucnosti pratiti probu profesionalnog orkestra docarati kako to izgleda.
Radi se o profesionalnom, simfonijskom orkestru. Pojam "profesionalni" podrazumijeva redovito primanje place za uradjeni posao, za razliku od "amaterskog", kojemu je cilj promocija, bilo glazbe bilo sviraca, ili mlacenje para nabrzinu, ili vec neki drugi slican razlog.
Daklem, nas se rad svodi na izvodjenje koncerata na redovitoj, uglavnom tjednoj bazi. Cilj je imati sto bolji i kvalitetniji, pojednostavljeno: sto uskladjeniji koncert. Note moraju biti odsvirane na pravi nacin u pravo vrijeme; mozda vam se to cini jednostavno, ali vjerujte da nije, pogotovo kad u obzir uzmete cinjenicu da na jednom djelu moze suradjivati po stotinjak ljudi! A sviranje pravih nota u pravo vrijeme je samo vrh ledene sante. Postoji jos sijaset parametara, od dinamike, emocija, itd.
Uglavnom, hijerarhija je sljedeca: glava je dirigent. On je sef koji uskladjuje posao. On dobro poznaje partituru, trebao bi imati dobar sluh da odmah moze uociti probleme i ispraviti ih, te mora imati pravi pristup prema ljudima - dakle psiholoski faktor je neophodan. Unutar razlicitih grupa takodjer postoji hijerarhija. Postoji "koncertmajstor", prva violina orkestra, on na pocetku koncerta ili probe nastimava orkestar, takodjer i vodi svoju dionicu (prvih violina). Nadalje imamo vođu drugih violina, vođu čela, i vođu viola. Budući da se cesto radi o golemom aparatu, potrebno je uskladiti svaku pojedinu dionicu; dirigent nije dovoljan za to, i tome služe vođe. Dakle, jedan prosjecan celist treba imati cetiri oka i dva uha. Dva uha vec imamo, cetiri oka? Mozda kad stavimo naocale. Jedno oko na dirigenta. Jedno oko na koncertmajstora, jedno na solo čelista, jedno oko da promatra sto se jos desava okolo (npr upad drugih violina, ili viola, ili sl.). Bilo bi dobro imati i peto oko da se moze pratiti note, i sesto oko da promatramo onu trebu sto nam se svidja. Kad dolazimo na probu, trebali bismo vec otprilike znati nesto o glazbi koju cemo izvoditi - npr poslusati snimku, izvjezbati sami neke teze dijelove. Na taj nacin proba prodje lakse, ako su svi spremni, ne treba previse rada. Necu previse ulaziti u materiju zasto to tako nije u Hrvatskoj, vjerojatno zbog frustracije malim placama, nedostatkom samopouzdanja i opcih rezultata, nedostatkom motivacije i uglavnom zato sto se to tako moze. Primjecujete da ne spominjem puhace; njih u dionici ima redovito puno manje; npr maksimalno 4 flaute. Uglavnom po dvije. Jedna ili dvije oboe. 2-3 klarineta. Oni su uglavnom solisti i dobro rade svoj posao tako da njih nije tesko uskladiti.
Uglavnom, za jedan koncert moze biti nekoliko proba; koliko, ovisi o zahtjevnosti samog djela. U principu to bude po tjedan dana ako su "duple" probe, znaci 2 probe na dan, inozemna praksa, a moze biti i 2 tjedna, uz loseg dirigenta i jednu probu na dan, kako je praksa u Hrvatskoj. Prva proba je u pravilu "ćitaća" proba. Dakle, na njoj procitamo sam tekst, note, da se potvrdi da su sve na mjestu. Daljnje probe se svode na izvjezbavanje tezih mjesta, uskladjivanje intonacije, te prosviravanje vecih cjelina da se udje u praksu izvodjenja tog djela.
Zadnja proba zove se generalna proba, obicno je na sam dan koncerta, u dvorani; dirigent cesto zna mijenjati dinamiku odredjenih dionica zbog akustickih osobina dvorane. Nisu sve iste. Opcenita je praksa da se na generalnoj probi svira kao na koncertu, samo bez publike. Znaci nema tu vise nekog izvjezbavanja, osim ako nesto stvarno "šteka". Krene se od pocetka, prosvira do kraja i ćao đaci, vidimo se veceras.
Nadam se da su neke stvari sada jasnije :) Ako nisu, rado cu odgovoriti na svaki komentar.
Do slusanja, odoh na ćitaću probu :))
uh da...
kakva je razlika izmedju orkestra i bika??
Kod bika su rogovi naprijed, a šupak otraga, kod orkestra su rogovi straga, a šupak naprijed
:))))
(dirigenti no hard feelings :))
petak, 03.08.2007.
A sad malo veselja...
Politika nije stvorena za nas male ljude. Previse se uspusemo elokventno objasnjavajuci teze, argumente, itd. Politiku treba ponekad ostaviti u ruke izabranih nadstvorenja - oni to rade sa nepodnosljivom lakocom. Tu i tamo sjede, odu na rucak ili kratku lozu, povremeno dignu ruku (valjda da bi vidjeli da li je vrijeme za tus?).
Malo cemo o glazbi na mom globu (blogu? kako vec).
Dmitri Sostakovic - mozda najpopularniji, sigurno najzatisavaniji (u doba cvjetanja komunistickih marksistickih i slicnih govana), vjerojatno najdepresivniji, jedan od najtalentiranijih, i u mojoj knjizici uz beethovena i arvo parta najdrazi kompozitor, rodjen i umro u SSSR-u (1906-75).
O njegovoj glazbi mozemo puno govoriti, majstorstvu tehnike, bogatstvu kolorita (od groteske do totalne depresije), najbolje da citiramo:
Amid the conflicting pressures of official requirements, the mass suffering of his fellow countrymen, and his personal ideals of humanitarian and public service, he succeeded in forging a musical language of colossal emotional power..
Smijesno je kad se politika petlja u umjetnost. Usprkos zabrani rezima mnogim njegovim djelima, ona vec jesu i debelo ce ga nadzivjeti.
Osim toga zavrsetak prvog stavka se super nadovezuje sa Rainy night in Soho :) Zanimljivo bi vam bilo, u odnosu na original Dublinersa koji ovdje stoji, poslusati plagijat Pipsa - Postar lakog sna. Ima na Youtubeu :)
Tom Waits je jedan od mojih heroja - originalan, kompleksan a jednostavan, izrazajan do bola, razlicit, samostalan... Mozda stup svih underground strujanja, svih ne-emtivijovskih zbivanja.
komentar anonimnog postera na ovu pjesmu (bolje ne mogu ni ja izreci):
With American Idol, Bad Rap, Pop Music and everthing we are exposed to in the media, why does this silly one minute song have so much power.
I know why and that makes me the luckiest man alive. Tom took used his heart and plucked it down on a piano,
Triptico je Gotan Project, ne Piazzolla - u biti ne znam ni zasto je to ovdje?
Avaj avaj mo cavo... hm.. lagao bih kad bih rekao da ovo nije umjetnost u pokretu. Sevdalinke su zaista lijepe. Kao i Zute dunje.
Od ostalih bih posebno izdvojio Astora Piazzollu. Covjek koji je ozivio tango, i to ne kao plesnu formu nego kao legitiman smjer u glazbi. Vrhunski svirac na instrumentu kojeg je strasno tesko nauciti, usprkos toj tehnickoj strani u njegovom se sviranju osjeca da je neovisno o tehnici uspio prenijeti svu svoju bol, depresiju i emocije na glazbeno platno.
Jacques Brel - sto reci? Najbolje da pogledate sami.
Ovo mi je mozda i najdraza pjesma koju sam cuo. Nije isto slusati, i gledati i slusati. Osim sto ima engleske subtitlove, njegova ekspresija je stvarno "unique". A pjesma je sama po sebi mozda najbolji spoj glazbene umjetnosti i poezije. Bolna i realna.
Charlie Parker je legendarni jazz saksofonist. Ocito je bio placen po noti (bokte koliko nota odsvira), a zaradu je uglavnom trosio na drogu i alkohol, pa ne cudi kad je umro sa 34 godine od predoziranja, a obdukcionist mu je starost tijela procijenio na 65 godina. Sic!
Ako biste isli klasificirati trenutacnu kolekciju po emocionalnom odgovoru, vjerojatno biste se odlucili za depresivnu varijantu. I niste daleko od istine. To je glazba kojom sam se hranio u svojoj samoci unutar cetiri zida sto sam podigao oko sebe.
Otkad uzimam antidepresive, promijenio mi se i emocionalni odgovor na ovu glazbu. I dalje je dozivljavam depresivno, ali se osjecam snaznije, bolje, na neki nacin u glazbi lezi moja snaga za svakodnevni zivot.
Do slusanja! :)
Ima nesto...
...osvanuli prvi komentari na blogu! Pretpostavljao sam da ce biti tako, cim sam odabrao kategoriju politike. Diranje u osinje gnijezdo? Vjerojatno. Uvijek imamo "pristase" neke ideje i "pobijatelje" ideja.
Zanimljivo je primijetiti da se nitko nije niti dotakao blatantne lazi - naime, wikipedija egzistira i na latinskom jeziku, uglavnom kao plod brojnih entuzijasta i povjesnicara. Takodjer, postojali su clanci na klingonskom - ali su maknuti sa wikipedije, sto je potpuno opravdano, jednako kao sto bi bilo opravdano maknuti i srpskohrvatske clanke. Uglavnom, ima jos ljudi, kao sto smo i znali, koji se nazivaju jugoslavenima, koriste srpskohrvatski jezik, i uzivaju plodove svog rada, te djeteta socijalizma u bivsoj nam drzavi, komunizma. Nazalost, komunizam ne mozemo promatrati samo kao ideju! Moramo ga promatrati i u praksi i tek tada mozemo donijeti sud o njemu. Iskreno, volio bih se istrazivacki baviti povijescu ovih nasih prostora - previse je nedoumica, lazi i iskrivljenih istina. Duznost bi bila svakoga poznavati povijest svoga naroda, da se mozemo braniti od "poturica", znanjem; izjava je jednog mog dobrog prijatelja (C3PO pozdrav :). Revizija povijesti jest smisao i cilj istrazivanja povijesti; daleko od toga da je cilj samo znanje. Znanje je govno kravino ako je samo sebi svrha. Previse nam povijest kroje tudjinci, kako strani, tako i nasi. Kakvo pravo i kakav identitet moze imati covjek koji zivi u americi cijeli zivot? Moze imati ako ga njeguje, ako se interesira, ako dolazi, ako smatra svoju drzavu, naciju svojom, ako je ljubi. Hrvat je hrvat zivio on na Aljasci ili na Markovom trgu u Zagrebu.
U ovom segmentu nase povijesti izrazito je vazno definirati i ponoviti, istraziti i zapisati relevantnu povijest. Promijeniti sto je bilo iskrivljavano, skrivano, oduzimano. Makar iz cisto birokratskih razloga, iako bi se time definirao i identitet i svijest naroda.
Citam o lipicancima ovih dana u vijestima i cudim se. Pored cinjenice da nedostaje osnovne ljudskosti u smislu da jadne zivotinje pate bez razloga, lipicanci su prirodno blago, a ovi su posebno blago hrvatskoga naroda. Naime, lipicanci imaju dugu povijest i vise loza. Od prve postojbine, Lipica u Sloveniji, prosli su dugi put i krizanja od Austrije, Madjarske, ali i Hrvatske. Ovdje se konkretno radi o lozi koja je uzgojena u Hrvatskoj (i tu sezu u davnu 1809.), zvana Tulipan; a nas dicni ministar bi zastitio picigin kao kulturno blago... To su ti paradoksi i stvari koje normalan covjek ne moze pojmiti.
Istrazujem dalje; i sto prodirem dublje u materiju, izjave i samovoljna svojatanja dijelova povijesti tzv "relevantnih povjesnicara", poput jedne profesorice (necu pobijati njene "argumente", dovoljno se sama pobila), to mi je vise jasno da je sam naziv "srpskohrvatski" neodrziv. Ljudi dragi, ta dva identiteta postoje dulje nego americka drzava, i otkad postoje, em su u sukobu (namjerno ne zelim ulaziti u pitanje zasto), em danas imamo dvije drzave, Hrvatsku i Srbiju. Nije li stvarno vrijeme da naucimo nesto iz povijesti i prestanemo zivjeti u njoj?
Nedostaje pravih strucnih publikacija. Ukoliko smatrate neku publikaciju takvom, slobodno je napisite u komentar. Ne zelim jopet citati kako je srpski knez Višeslav ostavio krstionicu u Ninu - takve publikacije ne smatram relevantnima. Zanima me da li su stvarno postojala dva kneza u to vrijeme, jedan srpski a jedan hrvatski, ili se tu opet radi o pokusaju revizije povijesti u smislu priblizavanja dva naroda koji se ne mogu pribliziti. Doduse, tu temu bi bilo zanimljivije raspraviti na forumu nego na blogu.
Slobodno me zovite nacionalistom. Nacionalist NIJE i ne moze biti negativna rijec. Negativne rijeci su ekstremni nacionalizam (poput fasizma), u biti sve sto je ekstremno je uglavnom negativno. Zar je toliko pogresno voljeti povijest svoga naroda, voljeti svoju drzavu? Ako je, zatvorite me na goli otok - ovakva povijest nam govori da je to prihvatljivije od patriotizma.
Over&out na ovu temu.
četvrtak, 02.08.2007.
Doklem vise...
Velezanimljiv link.
Gledam postulate Wikipedije (na srpskohrvatskom).
Prvi pocinje -
Vikipedija je enciklopedija.. STOP! Dosta, cemu dalje?
Sto je enciklopedija? "Enciklopedija je djelo koje daje u sažetom obliku sveukupni pregled ljudskog znanja". I tu se vec manifestira poveliki paradoks spajanja samog pojma enciklopedije i tvorevine zvane srpskohrvatski jezik. Otvaranje takve enciklopedije je vec poveliki dokaz neznanja, ignorancije, zivljenja u proslosti i subjektivnog kreiranja povijesti. Bas bih volio upoznati tog srbohrvata koji se jos koristi srpskohrvatskim jezikom. A rado bih i posjetio drzavu ciji je to sluzbeni jezik. Moram priznati da nisam vidio Wikipediju na klingonskom. Niti na vilenjackom a niti na latinskom. Zalosna je, i sramotna cinjenica da vecina svjetskih kataloga jos uvijek koristi pojam s/h jezika. (primjetite da je s/h vrlo blizu s/m?). Kako moze opstati, u medjunarodnim relacijama, jedan jezik, za kojeg korisnici u vlastitim drzavama tvrde da ne postoji? Koliko znam, u Hrvatskoj je sluzbeni jezik hrvatski. U Srbiji je srpski. Vrlo zanimljivo stanje?
Moje cinjenice: Hrvatski i srpski su dva razlicita jezika. To su međusobno razumljivi jezici koji se razlikuju i kao sustavi, i kao standardi. Tocno ta medjusobna razumljivost, na kojoj inzistiraju pristase tvorevine s/h, nije i ne moze biti osnova za ujedinjavanje. To je vrlo lijepo izrekao Radoslav Katicic:
Poznato je također da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po tomu što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičnoga identiteta.
nepoznati autor:
Potencijalni prigovor da poredbena lingvistika daje drugačiju sliku od sociolingvistike pada u vodu: vidljivo je da u ovisnosti o političkim utezima katkad prevladava nazoovistrukturna podjela («srednjojužnoslavenski»), a u drugim slučajevima sociolingvistička (hindi i urdu).
Iz svega je vidljivo da samo jezikoslovlje ne može odgovoriti na pitanja kao što su: postoji li jedan ili više kineskih jezika (ako više-koliko ?), jesu li urdu i hindi jedan ili više jezika, jesu li hrvatski, srpski i bošnjački jedan ili više jezika, jesu li danski i norveški jedan ili više jezika, te kako stoji sa situacijom grčkoga jezika u moderno doba ? Konfuzija koja je vladala među u 19. stoljeću (kada je «postojao» i jedan čeho-slovački jezik) ne može biti isprikom za daljnje ustrajavanje na preživjelom pojmu jednoga od južnoslavenskih jezika, različito nazivanoga: srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, srednjojužnoslavenski, bosanski/hrvatski/srpski,.. Za te jezike, koji se razlikuju ne samo na sociolingvističkom, nego na fundamentalnom teorijskolingvističkom opisu (fonetika, fonologija, morfologija, tvorba riječi, sintaksa, semantika, pragmatika, stilistika, leksikon, diskurs) vrijedi tvrdnja poznatoga hrvatskoga jezikoslovca Josipa Silića: «Hrvatski i srpski (moglo bi se dodati- i bošnjački) ne razlikuju se ovoliko ili onoliko, puno ili malo. Kao standardni jezici razlikuju se potpuno.»
Takodjer - hrvatski je jezik tronarjecan; dok se srpski bazira na jednom narjecju. Srecom broj slavista koji se bave famoznim s/h jezikom u velikom je opadanju: mladje generacije, srecom, taj relikt jednog mracnog razdoblja uopce ne smatraju znanstvenom temom, bas kao ni klingonski, ni vilenjacki.
Spomenuo sam da je nazalost pojam srpskohrvatskog ostao udomacen u svijetu. Iz cistog nemara birokracije, nezainteresiranosti za taj predmet, inicijativom simpatizera bivse nam banana drzave (medju kojima su i mnogi inozemni ljevicari koji su svrsavali na pokret nesvrstanosti, samoupravljanje i slicne fraze). Hrvatski jezik nazalost s tim moze samo izgubiti i stagnirati: naprotiv, srpski jezik moze samo profitirati. Zasto? Zato sto primjena pojma s/h omogucava prisvajanje hrvatske renesansne, barokne i prosvjetiteljske literature i filologije (kao sto je primjer sveuciliste u Banja Luci, gdje mozete uciti srpsku srednjovjekovnu, baroknu i renesansnu knjizevnost :) Znacajno je procitati i komentar inace prevrtljivca Slobodana Prosperova Novaka o jednoj velezanimljivom izdanju Srpskog filoloskog drustva - Link
Doduse, onda srpski u praksi moze puno i izgubiti - posebno na podrucju fizionomije jezika i pisma. Zanimljivo je primjetiti stajaliste po kojem su hrvatski i bosnjacki jezici koji su "nastali" raspadom Jugoslavije, samim tim i "srpskohrvatskog" jezika.
Pogledajmo malo povijesne cinjenice koje nitko ne moze osporiti: hrvatski jezik ima povijest od 13. stoljeca (a prema T. Ladanu moze se govoriti o kontinuitetu od 11. stoljeca). Prva djela na srpskom vernakularu pojavljuju se u 18. stoljecu. Necu sada govoriti o tome tko je sto i kada napravio da bi se desilo sto se desilo. Vec sam ionako previse napisao o ovoj temi: samo cu reci da s/h jezik nikada nije postojao kao sustav narjecja, niti standardni jezik, ili drugim rijecima, ima povijesnopoliticki, ali ne i lingvisticki sadrzaj.
Sve sto zelim jest da ljudi konacno odbace jaram proslosti i prihvate realnost.
Za nas neobrazovane...
...sto znaci naslov ovog bloga?
Pretpostavljam da svi znamo i slozno vicemo, dodjoh, vidjeh, zaspah!
A sto znaci, npr:
"Vir sapit qui pauca loquitur." ?
ili:
"Non Gradus Anus Rodentum!"
Tajnu cu vam otkriti nesto kasnije :) Sto u biti zelim reci?
Pogledajte moj primjer. Imao sam trogodisnju nastavu latinskog u skoli. "Sklanjao", demoralizirao, prevodio i izvlacio se na milijarde razlicitih nacina da bih dobio zasluzenu cetvorku. A sada? 10 godina nakon, mozda i malo vise? Ahem, time to visit little boys' room. Mozda bi oni "peticari" iz mog 4d razreda mogli "sklanjati" poput Briana u Monty Pythonu. Opca gimnazija? Taj naziv doista i duguje svojoj preopcenosti i prenapucenosti mladim ljudima kojima se servira milijardu informacija iz kojih ce oni onda izdvojiti podrucje svojeg interesa, ali neki mozda zbog ocjena iz neinteresantnih predmeta nece moci nastaviti i produbiti taj interes na fakultetu :) Mozda se stvarno netko zagrijao za taj "latimski". Iz moje generacije bas i nije. Dobro, nasrnuo sam na jadni mrtvi jezik - o mrtvacima sve najbolje. Nije problem u samom predmetu: sama prezentacija mnogostva opcija i pisanog naslijedja ljudskog roda je u principu OK. Ono sto nije OK je cilj koji ovakva nastava zeli postici, i koji postize - uglavnom besmisleno bubanje i pisanje salabahtera (iliti puskica, po bosanski), baziranje na memoriji (i to uglavnom kratkorocnoj - tko usavrsi kratkorocnu memoriju, imat ce sve 5) umjesto na zdravoseljackom logickom i deduktickom razmisljanju. Glad za znanjem nije samo fraza. Onaj tko stvarno nesto zeli znati naucit ce prije ili kasnije, informirat ce se. Bar smo mi blagoslovljeni pustopoljinama interneta za razliku od nasih roditelja koji su imali "samo" knjiznice i fakultete. Kazem ja - iebes knjiznice! Zivjela lijenost! Osim toga, lijenost je majka dovitljivosti. Sigurno dizala nije izumio netko tko se volio penjati.
Bez daljnjega da je steceno znanje vrlo bitno u svakidasnjem zivotu. Jednako je bitno to znanje iskoristiti na sto bolji i ucinkovitiji nacin, a to je ono sto skolama fali.
Vir sapit qui pauca loquitur?
Pametan je tko malo govori. (drugim rijecima, ja sam debil.)
Non Gradus Anus Rodentum!
to se odnosi na ovaj blog - pa kaze (na engleškom je zvučnije)=
Not worth a rats ass!!!!
Do slusanja.
Teze, tenuze i hipotalamusi
Prije dugo vremena, neki nepoznati znanstvenik je izjavio da je E=mc na kvadrat.
E pa ne vjerujem mu ni slovo. Osim toga, koga briga?! I o kakvom se sad kvadratu radi?! U skoli sam imao samo trokut, ravnalo i pernicu. Nekad sam znao zaboravit pernicu al se ne sjecam da smo imali kvadrate. Svasta.
Zasto je pile preslo cestu? Zasto je nebo plavo? Zasto se muhe skupljaju na dzubrivo? KOGA BRIGA!?
Opcenito smatram pivo najboljim proizvodom na svijetu. Sad ti kazes koga briga, al ja kazem - MENE briga. Opcenito je pivo best buy medju alkoholnim picima. Osim sto sadrzi neki vitamin, za sto me iskreno zaboli, divnog je okusa (to je vec bolje), lijepe boje, generalno ful dobre teksture i fino je na opip, a mirisi bolje od nektara sa olimpa ---> znaci po svim parametrima spada u posebnu kategoriju stvari koje su naklonjene svim taktilnim osjetilima. O emocionalnom iskustvu pijenja piva, pogotovo u svim raspolozivim kolicinama, necu previse pisati. Neka ovo bude podstrek onima koji jos sumnjaju (nevjernici...pih), oni koji znaju, oni se seretski smijuckaju otpijajuci guc.
Mrzim frazu "uzivanje alkohola". To je ko da kazes "zlocinac bush" ili "planet mars" ili "vlatka kokoš".
A sad - zasto je dobro tu i tamo na moment prijeci na druga alkoholna pica?
Zato sto se nakon toga mozete spokojno vratiti pivu! eto zasto! Istovremeno odglumite biblijsku scenu sa izgubljenim sinom rasipnikom.
Ima puno razlicitih vrsta piva, najbolje da sami degustirate u jednoj noci sve, pa od koje vam najmanje bude muka, to je ono koje mozete najvise pit prije nego sto se onesvijestite. To je vase pivo, i drzite ga se do kraja. Pronadjite kakav australski, irski ili skotski pub. Ili ceski. Pijte pivo do jutra, plesite makar nitko ne plesao, recite da znate davno izumrli jezik dinosaura i glasajte se neartikulirano i izbljujte se na konobara! Pjevajte pjesme od Rod Stewarta i plesite sa vjesalicom. Pitajte prvi par da li mozete kupiti njenu haljinu za 39 lipa, i najvaznije od svega - PONASAJTE SE PRIRODNO!
I za kraj ove ponocne serenade: Sto dobijes kad polijes policajca hladnom vodom?
Batine
:)))
srijeda, 01.08.2007.
A sad malo glazbe....
Obavio sam sinoc, sa slusalicama duboko upiknutim u usi, oboruzan samo playerom i 3 cd-a (namely: Shostakovich piano quintet&trio, Tom Waits Bawlers - srednji cd mastertrolista Orphans, i Shostakovichevim koncertima za cello, u izvedbi Truls Morka), svoju prvu hodajucu turu po gradu u dugo vremena. Hodao sam dugo, polako, zapostavljajuci prolazeca lica, i tijela, i obrise. Glazba je to, itekako snazna. Gotovo idealna za pospjesivanje depresije i kronicnog crnjacenja. Smijesno je, ali usprkos mojoj sklonosti zakopavanju dublje u tamu, i govna zivotna; nikad se nisam osjecao toliko jak, toliko samostalan i slobodan. Momenata istinskog spokoja i zadovoljstva ima malo - a ovo je bio jedan od njih.
Previse sam potisnuo glazbu kao pokretacku snagu. Izgradio sam nevidljive zidove oko sebe, da vidim hoce li se netko naci voljan da ih probije: na kraju sam se naviknuo na njih, i u tom mraku zivio godinama. Zaboravio sam na zivotni zakon: koliko das, toliko ti se i vrati.
Ne mogu nekome zamjeriti sto slusa smece od glazbe. Svi mi imamo odredjen ukus u zivotu - neki rafiniraniji, neki seljacki. Treba pronaci sebe u toj sumi alternacija i parabola. A to sto trazimo rijetko spada u mainstream. Zao mi je sto ljudi to ne vide - zao mi je sto im nije stalo da napreduju na tom podrucju. Glazba je sveprisutno dobro kojem se treba otvoriti, i traziti. Manjak vremena, genetska predispozicija, etno-socioloska pozicija nisu i ne smiju biti izlike. Ljudi su se uljuljkali i u predodzbu ravne zemlje.
Nazalost, vecini je vazno sto misli vecina - a vecina ne misli, nego prihvaca sto se servira, i onda stagnira u oluji mtv-ovskih, briljantinovskih parishiltovstina, brangelina i slicnih vrlo nevaznih stvari.
Glazba je ipak nesto praiskonsko - moja teorija je da je ono sto mi zovemo "glazbom" ustvari bitak cijelog postojanja - vibracija. Svaka stvar u ovom svemiru proizvodi odredjen zvuk, odredjenu vibraciju. Zvijezde uz koje se zaljubljujemo, kamen utisnut u drevni dvorac, cvijet sto se iz djubreta dize, i covjek kojemu sve to nije bitno - sve proizvodi zvuk. Korak dalje - ono sto mi zovemo "kliknuti", kad dvoje "kliknu", kemija, razumijevanje, kako god hocete, jest kad zvukovi dvije osobe vibriraju u harmoniji.
Nastimajmo svoj instrument i krenimo ispocetka.
Vijesti sa smetlista - vas portal za najsviezie viesti
Starleta uganute nogice
Megapopularna i sveprisutna Blatka Kokosh, u nekim opskurnim krugovima poznata i kao Vlatka Pokos, vidjena je sinoc na koncertu rock grupe "Črne Strele" u prestiznom klubu "Usrani Čmar" u Sv. Nedjelji, sa velikim gipsom na stopalu. Koncert je prekinut kada se prozrela njena maska, lukave naocale, umjetni nos i brkovi. Brojni obozavatelji, na celu sa frontmanom poznate grupe, sa strahom u srcima pohrlili su prema svom idolu, no ona je vjesto izbjegavajuci svoje fanove, izasla na straznja drvena vrata štale, i u maniri najboljih holivudskih blokbastera, nestala uz skripu guma. Razocarani obozavatelji razisli su se traktorima u tisini i tuzi, nagadjajuci uzrok ozljede slavne nam starlete.
Medjutim, nakon nekoliko potezanja za vezice, uspjeli smo je dobiti na mobitel, te nam je tim putem objasnila da se spotakla dok je trazila kunu koja joj je ispala, te uganula glezanj; u vezi samog koncerta izjavila je da je veliki fan Črnih Strela, te da je morala doci i otici inkognito, jer nije htjela da njeni obozavatelji umjesto da uzivaju u samoj glazbi, brinu o njenom zdravlju. U ime redakcije zelim joj sto brze ozdravljenje i da nas opet uveseljava kako samo ona zna.
