petak, 03.08.2007.
A sad malo veselja...
Politika nije stvorena za nas male ljude. Previse se uspusemo elokventno objasnjavajuci teze, argumente, itd. Politiku treba ponekad ostaviti u ruke izabranih nadstvorenja - oni to rade sa nepodnosljivom lakocom. Tu i tamo sjede, odu na rucak ili kratku lozu, povremeno dignu ruku (valjda da bi vidjeli da li je vrijeme za tus?).
Malo cemo o glazbi na mom globu (blogu? kako vec).
Dmitri Sostakovic - mozda najpopularniji, sigurno najzatisavaniji (u doba cvjetanja komunistickih marksistickih i slicnih govana), vjerojatno najdepresivniji, jedan od najtalentiranijih, i u mojoj knjizici uz beethovena i arvo parta najdrazi kompozitor, rodjen i umro u SSSR-u (1906-75).
O njegovoj glazbi mozemo puno govoriti, majstorstvu tehnike, bogatstvu kolorita (od groteske do totalne depresije), najbolje da citiramo:
Amid the conflicting pressures of official requirements, the mass suffering of his fellow countrymen, and his personal ideals of humanitarian and public service, he succeeded in forging a musical language of colossal emotional power..
Smijesno je kad se politika petlja u umjetnost. Usprkos zabrani rezima mnogim njegovim djelima, ona vec jesu i debelo ce ga nadzivjeti.
Osim toga zavrsetak prvog stavka se super nadovezuje sa Rainy night in Soho :) Zanimljivo bi vam bilo, u odnosu na original Dublinersa koji ovdje stoji, poslusati plagijat Pipsa - Postar lakog sna. Ima na Youtubeu :)
Tom Waits je jedan od mojih heroja - originalan, kompleksan a jednostavan, izrazajan do bola, razlicit, samostalan... Mozda stup svih underground strujanja, svih ne-emtivijovskih zbivanja.
komentar anonimnog postera na ovu pjesmu (bolje ne mogu ni ja izreci):
With American Idol, Bad Rap, Pop Music and everthing we are exposed to in the media, why does this silly one minute song have so much power.
I know why and that makes me the luckiest man alive. Tom took used his heart and plucked it down on a piano,
Triptico je Gotan Project, ne Piazzolla - u biti ne znam ni zasto je to ovdje?
Avaj avaj mo cavo... hm.. lagao bih kad bih rekao da ovo nije umjetnost u pokretu. Sevdalinke su zaista lijepe. Kao i Zute dunje.
Od ostalih bih posebno izdvojio Astora Piazzollu. Covjek koji je ozivio tango, i to ne kao plesnu formu nego kao legitiman smjer u glazbi. Vrhunski svirac na instrumentu kojeg je strasno tesko nauciti, usprkos toj tehnickoj strani u njegovom se sviranju osjeca da je neovisno o tehnici uspio prenijeti svu svoju bol, depresiju i emocije na glazbeno platno.
Jacques Brel - sto reci? Najbolje da pogledate sami.
Ovo mi je mozda i najdraza pjesma koju sam cuo. Nije isto slusati, i gledati i slusati. Osim sto ima engleske subtitlove, njegova ekspresija je stvarno "unique". A pjesma je sama po sebi mozda najbolji spoj glazbene umjetnosti i poezije. Bolna i realna.
Charlie Parker je legendarni jazz saksofonist. Ocito je bio placen po noti (bokte koliko nota odsvira), a zaradu je uglavnom trosio na drogu i alkohol, pa ne cudi kad je umro sa 34 godine od predoziranja, a obdukcionist mu je starost tijela procijenio na 65 godina. Sic!
Ako biste isli klasificirati trenutacnu kolekciju po emocionalnom odgovoru, vjerojatno biste se odlucili za depresivnu varijantu. I niste daleko od istine. To je glazba kojom sam se hranio u svojoj samoci unutar cetiri zida sto sam podigao oko sebe.
Otkad uzimam antidepresive, promijenio mi se i emocionalni odgovor na ovu glazbu. I dalje je dozivljavam depresivno, ali se osjecam snaznije, bolje, na neki nacin u glazbi lezi moja snaga za svakodnevni zivot.
Do slusanja! :)
