nedjelja, 05.08.2007.
Pred "laku noc"..
Čari flat-rate interneta... Opet nove stvari na radiju, pa da malo objasnim o cemu se radi :)
Ali prvo - jedna ispravka vlastitog krivog navoda. U Bosni se ipak kaze šalabahter. Puškica je ipak izraz (i ne samo izraz) u širokoj upotrebi u Hercegovini :) Avaj avaj!
Drugo - pošto vidim da nema problema sa upotrebom čćžđš (eto provjerio sam), odsad ih i koristim!
Prvi komad glazbe na mom radiju predstavlja svojevrsni fenomen, bar po mojem shvaćanju. Kratki komad glazbe uspio je ujediniti dvije stvari koje baš i ne volim i ne cijenim - Sergeja Rahmanjinova (1873-1943), popularnog ruskog kompozitora iz doba teške romantike, po mom mišljenju presladunjava izričaja (mainstream? :); i britanskog violončelista Juliana Lloyda Webbera (nije onaj mali od mjuzikla), kojem, opet po mom skromnom mišljenju, generalno fali jaja. Oba. Najbolje ga je opisati kao mlakonju, al eto, britanci baš i nemaju na tom polju puno zvijezda pa se njega uzdiglo. Ova snimka, to jest ovaj stavak (ostatak je opet šuga za obojicu) je dokaz da i ćorava koka zrno nađe; njegov stil sviranja konačno je našao svoju glazbu, svoj stavak, za razliku od ostalih izvedbi meketavog i nabrijanog tona. Odlično!
Drugi komad glazbe postavljam manje - više zbog jedne konstante (bok! ;p ); makar mi je sama glazba izvrsna, ne bih baš tlačio ljude sa njom. Radi se o jednom stavku iz baletne suite "Le Sacre du Printemps" (po naški: Posvećenje proljeća) opet ruskog skladatelja Igora Stravinskog (1882-1971). Malo modernije, možda ne za svačije uši; ali svakako puno ritma, skrivenih intelektualnih začkoljica (za to bi trebalo malo prostudirati partituru), puno života. Radi se o poganskom plemenu čiji je običaj da se svakog proljeća bogovima žrtvuje mlada djevojka, i to u agoniji plesa do smrti.
Treća stvar na repertoaru je prvi stavak predivnog koncerta za violončelo britanskog skladatelja Williama Waltona (1902-1983). Slobodno mogu reći da se radi o jednom od onih podcijenjenih djela, koja nisu doživjela toliku svjetsku slavu kao krici prevarenih žena iz opera (da, nije baš da volim opere :), kompozitor je poprilično samozatajan; mogu samo reći da je romantičniji od Dvorakovog koncerta, suptilniji od Schumannovog, a iskreniji od Elgarovog. Za ovu izjavu pretrpio bih kamenovanje hordi "čelista"; moja obrana jest da je bitnije biti glazbenik, nego fahidiot. Nažalost nisam u posjedu svoje omiljene snimke, britanskog čelista Ralpha Kirshbauma, koja je opčinjavajuća; poslužit će i dosta dobra izvedba Tima Hugha.
Uglavnom, uživajte i do slušanja :)
