Velezanimljiv link.
Gledam postulate Wikipedije (na srpskohrvatskom).
Prvi pocinje -
Vikipedija je enciklopedija.. STOP! Dosta, cemu dalje?
Sto je enciklopedija? "Enciklopedija je djelo koje daje u sažetom obliku sveukupni pregled ljudskog znanja". I tu se vec manifestira poveliki paradoks spajanja samog pojma enciklopedije i tvorevine zvane srpskohrvatski jezik. Otvaranje takve enciklopedije je vec poveliki dokaz neznanja, ignorancije, zivljenja u proslosti i subjektivnog kreiranja povijesti. Bas bih volio upoznati tog srbohrvata koji se jos koristi srpskohrvatskim jezikom. A rado bih i posjetio drzavu ciji je to sluzbeni jezik. Moram priznati da nisam vidio Wikipediju na klingonskom. Niti na vilenjackom a niti na latinskom. Zalosna je, i sramotna cinjenica da vecina svjetskih kataloga jos uvijek koristi pojam s/h jezika. (primjetite da je s/h vrlo blizu s/m?). Kako moze opstati, u medjunarodnim relacijama, jedan jezik, za kojeg korisnici u vlastitim drzavama tvrde da ne postoji? Koliko znam, u Hrvatskoj je sluzbeni jezik hrvatski. U Srbiji je srpski. Vrlo zanimljivo stanje?
Moje cinjenice: Hrvatski i srpski su dva razlicita jezika. To su međusobno razumljivi jezici koji se razlikuju i kao sustavi, i kao standardi. Tocno ta medjusobna razumljivost, na kojoj inzistiraju pristase tvorevine s/h, nije i ne moze biti osnova za ujedinjavanje. To je vrlo lijepo izrekao Radoslav Katicic:
Poznato je također da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po tomu što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičnoga identiteta.
nepoznati autor:
Potencijalni prigovor da poredbena lingvistika daje drugačiju sliku od sociolingvistike pada u vodu: vidljivo je da u ovisnosti o političkim utezima katkad prevladava nazoovistrukturna podjela («srednjojužnoslavenski»), a u drugim slučajevima sociolingvistička (hindi i urdu).
Iz svega je vidljivo da samo jezikoslovlje ne može odgovoriti na pitanja kao što su: postoji li jedan ili više kineskih jezika (ako više-koliko ?), jesu li urdu i hindi jedan ili više jezika, jesu li hrvatski, srpski i bošnjački jedan ili više jezika, jesu li danski i norveški jedan ili više jezika, te kako stoji sa situacijom grčkoga jezika u moderno doba ? Konfuzija koja je vladala među u 19. stoljeću (kada je «postojao» i jedan čeho-slovački jezik) ne može biti isprikom za daljnje ustrajavanje na preživjelom pojmu jednoga od južnoslavenskih jezika, različito nazivanoga: srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, srednjojužnoslavenski, bosanski/hrvatski/srpski,.. Za te jezike, koji se razlikuju ne samo na sociolingvističkom, nego na fundamentalnom teorijskolingvističkom opisu (fonetika, fonologija, morfologija, tvorba riječi, sintaksa, semantika, pragmatika, stilistika, leksikon, diskurs) vrijedi tvrdnja poznatoga hrvatskoga jezikoslovca Josipa Silića: «Hrvatski i srpski (moglo bi se dodati- i bošnjački) ne razlikuju se ovoliko ili onoliko, puno ili malo. Kao standardni jezici razlikuju se potpuno.»
Takodjer - hrvatski je jezik tronarjecan; dok se srpski bazira na jednom narjecju. Srecom broj slavista koji se bave famoznim s/h jezikom u velikom je opadanju: mladje generacije, srecom, taj relikt jednog mracnog razdoblja uopce ne smatraju znanstvenom temom, bas kao ni klingonski, ni vilenjacki.
Spomenuo sam da je nazalost pojam srpskohrvatskog ostao udomacen u svijetu. Iz cistog nemara birokracije, nezainteresiranosti za taj predmet, inicijativom simpatizera bivse nam banana drzave (medju kojima su i mnogi inozemni ljevicari koji su svrsavali na pokret nesvrstanosti, samoupravljanje i slicne fraze). Hrvatski jezik nazalost s tim moze samo izgubiti i stagnirati: naprotiv, srpski jezik moze samo profitirati. Zasto? Zato sto primjena pojma s/h omogucava prisvajanje hrvatske renesansne, barokne i prosvjetiteljske literature i filologije (kao sto je primjer sveuciliste u Banja Luci, gdje mozete uciti srpsku srednjovjekovnu, baroknu i renesansnu knjizevnost :) Znacajno je procitati i komentar inace prevrtljivca Slobodana Prosperova Novaka o jednoj velezanimljivom izdanju Srpskog filoloskog drustva - Link
Doduse, onda srpski u praksi moze puno i izgubiti - posebno na podrucju fizionomije jezika i pisma. Zanimljivo je primjetiti stajaliste po kojem su hrvatski i bosnjacki jezici koji su "nastali" raspadom Jugoslavije, samim tim i "srpskohrvatskog" jezika.
Pogledajmo malo povijesne cinjenice koje nitko ne moze osporiti: hrvatski jezik ima povijest od 13. stoljeca (a prema T. Ladanu moze se govoriti o kontinuitetu od 11. stoljeca). Prva djela na srpskom vernakularu pojavljuju se u 18. stoljecu. Necu sada govoriti o tome tko je sto i kada napravio da bi se desilo sto se desilo. Vec sam ionako previse napisao o ovoj temi: samo cu reci da s/h jezik nikada nije postojao kao sustav narjecja, niti standardni jezik, ili drugim rijecima, ima povijesnopoliticki, ali ne i lingvisticki sadrzaj.
Sve sto zelim jest da ljudi konacno odbace jaram proslosti i prihvate realnost.
Post je objavljen 02.08.2007. u 23:46 sati.