mislijedneplavusche

17.07.2016., nedjelja

tehnička izvedba, umjetnički dojam i ostale trice

jedna stvarca pisana pred puno godinica, no mislim da još uvijek ponešto vrijedi tehnička izvedba, umjetnički dojam i ostale trice ima jedna uzrečica: ako je seks dobar, čini 10% dobre veze. ako je loš, onda čini 90%. i to nema veze toliko s kvalitetom visuljka, nego sa sposobnošću upotrebljavanja. no, hm, dobro, ponekad i s dimenzijama i drugim detaljčićima. obostrano, ne uvijek zbog jednog u paru. "pamet" se tu odnosi samo na sposobnost prezentiranja onih znanja, vještina i kvaliteta koje nosimo u sebi. pa mi se čini da se to poistovjećuje s načitanošću, kulturom, obrazovanjem, lijepom manirom, ono kak bi zagrebačke frajle rekle: sa šlifom. a taj famozni šlif ti daje i sve navedeno, ali je poprilično varljivo ako tih konkretnih osobina nema. imala sam prilike dužiti se s vrhunskim osvajačima, koji su znali lijepo pričati, lijepo se, suptilno i maštovito ponašati (naravno da sam kao kronična šupendara išla po još, uživajući površno u obećavajućem flertu), a na kraju je ispalo da je to samo ljuska, jer u sebi nisu imali ni znanja, ni kulture, ni načitanosti, ni razumijevanja onog što su učili. šarmer bez pokrića. tad se vidi jel čovjek zaista ima pamet, ili se to odnosi samo na sposobnost krasnog upucavanja. no, mi, blentave kokoši, osupnemo se kad tip pokaže još i stvarnu pamet. kad je umješan u razgovoru, kad se vidi da zdušno misli ono što govori, odmah nam se upale nekakve lampice i hoćemo još više. naravno, obično takvi ne stanu na verbalizmu i kisdihand stadiju. eh, kad se u toj fazi pokaže još i kao dobar jebac (a na sve to upućuje senzualnost, empatičnost i, dakako, poštovanje granica do kojih dopušta dama, a koje su sposobni svojim genijalnim talentom pregaziti kao običnu formalnost) onda smo gotove! hja, druga stvar je da nakon duuugo vremena se mijenjaju odnosi, mijenjaju se ljudi u samoj vezi, ili ostaju isti kad treba i dalje njegovati tu biljku, ili naprosto dolazi do situacija kad se ispoljavaju i one osobine koje ne smatramo baš sjajnima. i kaj si onda dama pomisli? ma gle, ipak nije tak savršen kak sam si mislila. tko zna koliko mu je trebalo da sakrije ove gadne stvari. hm, da, dobar je u krevetu. hm, da, a da li je to jedino što može održati vezu. hm, naravno da ne. otkantat. i, eto, onda se pomalo zaboravljaju sve one dobre stvari, zanemaruju se zbog onih loših. pa se na kraju za takvog može reći: tehnička izvedba:10, umjetnički dojam: 10. ali nije za po doma (za stalno, zauvijek, votever). i, nemoj si misliti, em, da je ono što nas veže tehnička izvedba i umjetnički dojam malog visuljka, jer onda su stvari potpuno jasne. ugodna potrošnja, ništa više. no mi (barem govorim u ime sebe i još nekih meni poznatih žena) možda ne bismo ni pristale na to da nema onog šarma, pametno upotrijebljenih divnih sposobnosti i znanja koje pokazujete. ponekad smo svjesne da osim te divne ljuske i dobrog seksa ne možemo imati još i vas cijele, pa smo prihvatile ono dobro što se nudi. ali to ne može trajati dugo. obično trebamo nekog za po doma! i ne pamtimo isključivo zbog te vrhunske izvedbe, nego zbog cijelog paket-aranžmana, ma što se u njemu još naknadno otkrilo.

- 22:38 - Komentari (47) - Isprintaj - #

16.07.2016., subota

creski dani sunca

taman sam uhvatila katamaran za cres. nisam tamo nikad bila, iako sam odlučivala o tome nekoliko puta. samo mi je puhnulo, kupila sam kartu, nazvala svoje prijatelje da dolazim. prije toga sam, ipak, osigurala smještaj u samostanu, dogovorila s gvardijanom sve detalje, pogotovo oko obilaska samostana, crkava i muzeja. eeevo meee, dooolaziiiim! ajmeeee, što se sprema nevera!? hoćemo li ostati živi, brod se ljulja kao ljuska oraha, a što ako se potopimo! što ako se nasučemo? ako nas prevali neka golema lignja, neki kraken, ili nas otmu gusari?? vidim neko strašno čudolište na horizontu, aaah, to je naš kraaj! ne. još smo živi, a sad smo, evo, i pristali u ljupku luku grada cresa u malom mandraču dočekalo me mirno more, lagano uzbibale barke, kraken obješen i neopasan, i veselo društvo creskih prijatelja. nakon kratke okrijepe i lagane šetnje po uskim uličicama (u hladovini, na sreću) stigla sam na mjesto boravka slijedećih nekoliko dana, s pogledom na krovove grada. već sam pogled na unutrašnjost stana u samoj staroj gradskoj jezgri ukazuje o profinjenom ukusu i smislu za umjetničko, lijepo. obitelj moje prijateljice koja je umrla pred nekoliko godina prihvatila me je radosno nakon nekog vremena što se nismo imali prilike vidjeti. mirni domaći ugođaj, u interijeru ukrašenom starinama preostalim od prabaka, s neizbježnim suvenirima pronađenim na plažama s kristalnim pijeskom, s veselim micekima na starinskom ogledalu čija se patinasta sepija presijava u neke davne slike, a posebno je neobičan reljef u kupaonici, da, u kupaonici, rad akademskog kipara i profesora na likovnoj akademiji želimira janeša, na žalost, nema ga već tridesetak godina među nama. ne sumnjam da su vlasnici stana s takvim ukusom nesumnjjivo znali kad su odabrali cres kao svoj dom. slijedeći su dani bili ludo pentranje uzbrdo i nizbrdo, stajala sam ispred glavnih gradskih vrata i taman gledam u onaj sat, kad me nešto štrecne i sa strane opazim gradsku ložu, natkriveno mjesto kakvo je obično građeno u renesansi u sredini mjesta, gdje su se sastajalo gradsko vijeće i javno odlučivalo o upravljanju i odlukama u gradu. a na sredini lože postavljen stup srama, još se vide rupe u kojima su bili učvršćeni lanci, okove za neposlušnike. često to nisu bili samo lopovi i razbojnici, nego i pokoja žena lajava jezika koja bi se nekomu zamjerila ili bila, nesretnica, optužena da je vještica. laganim korakom pentrala sam se po stubama, puf, puf, i stigla do visoke kule. cres je, nakon osora, bio administrativno središte, opasano zidinama, s pet kula od kojih je ova preostala, grad je imao nekoliko vrata koja su kroz povijest kontrolirali svi moćnici mediterana, od dolaska hrvata osvajali su ga i mlečani, pa francuzi,neko vrijeme austrougarska, pa talijani...a kad sam prošla kroz ovu uličicu i došla na pjacetu, sjetila sam se naše drage blogerašice čije me smirene i mudre riječi uvijek oduševe. piaceta. mi piace! korak po korak, vrata po vrata (vrata maguellina i bragadina, između ova dvoja prolazi se hladovitim drvoredom), uz nezaobilazne lavove (ah, to me podsjeća na neki današnji kičeraj), pa kroz još jedna, podragala sam miceke, naravno, pa smo stigli do gradskog muzeja, gotičko-renesansne građevine koju je dao izgraditi biskup petrić, palače arsan. a ispred! nasred trga, omotan crveno-bijelom kravatom gospon plemeniti filozof frane petrić napeto je pratio rezultate nogometnog prvenstva! unutra pravo blago, od antike, (ma amfore su tu samo simbolika, muzej još nije izvadio iz svojih trezora sve povjesne znamenitosti i vrednote), srednjovjekovnih i prošlovjekovnih upotrebnih predmeta, do upotrebnog predmeta koji je u nekim dijelovima hrvatske bio kak normalno dio svake pristojne kuće (nemamo baš monopol na zahode, no nije bila samo vrčina u upotrebi), a ovaj strašni koji je otvorio zvoja golema usta je zapravo bio vrč u kojeg su građani ubacivali svoje javne i anonimne pritužbe, ne samo protiv svojih bahatih susjeda, kojekakvih sumnjivih bakica koje su imale črne mačke, nego i protiv javnih osoba, glavešina, uprave grada, je, je!.posebna poslastica je bila mala izložba posvećena velikanima hrvatske fotografije na temu more, cres (tošo dabac i drugi). na kraju mi je stvarno trebala ponovna šetnja uz more i lagana svježina morskih valova.

- 10:24 - Komentari (21) - Isprintaj - #

15.07.2016., petak

trsatska gradina...prkosi osvajačima, vremenu, stoljećima

trsatska gradina, svjedok dolaska hrvata na ta područja, već je postojala kao utvrda od davnog doba, hrvati su je preuzeli, nadograđivali, franci je htjeli oteti, nisu uspjeli, i odatle se širio grad dalje, uz rječinu, preko rijeke, pa sve dalje...bila sam nekoliko puta, ne znam je li ljepše danju, kad se vidi svaki detalj, ili je bolje uvečer, kad zidine poprimaju romantični štih, a u daljini se vide svjetla grada, svjetlucanje mora i osjeti miris mediteranskog bilja... ulazna vrata... s donjog vidikovca prema gornjem...zidine od žive stijene u kojima cvate život...mletački lav koji drži otvorenu knjigu (legenda kaže: otvorena knjiga u lavljim šapama znači da se grad predao u vlast Venecije bez rata i borbe, a ako lav ima zatvorenu knjigu, znači da se vodila bitka za osvajanje grada).... novopronađena povijesna nalazišta. prvi arheološki podaci govore o keltskoj tarsi "brdu uz rijeku", kasnije su liburni i japodi na tom mjestu imali svoj tabor, da bi ga rimljani pretvorili u svoju utvrdu tarsaticu. spominje se u vinodolskom zakoniku, kao vlasništvo krčkih knezova, frankapana, a kasnije je pripao habsburgovcima. totalno zanemarenu gradinu, nakon prelaska u ruke francuzima, renovirao je grof nugent. i jedan pogled iz galeblje perspektive (fotka s interneta, bome se nisam penjala u zrak ni balonom ni paraglajderom, ha, ha) s kule na kulu...podsjetnik na davne bitke, junake, domoljube i osvajače..unutra je muzej, no neka budala je izbacila sarkofage obitelji grofa lavala nugenta, dobrotvora koji je renovirao tvrđavu i spasio je od propadanja...pogled na more s jednog od vidikovaca ne znam bi li bilo ugodno zimi ovdje stanovati...uza zidine. bolje se s nekim držati ruku pod ruku ....duh se pojavio među zidinama, ha, ha, djeva bajna čeka viteza sjedeći na bedemima dvorca, čuje se topot kopita iz daljine, i zveket oklopa, rzanje konja... vraća li se to moj princ iz daljine a ko je ova teta u cvijeću? gola! kaj i ona čeka svojeg viteza?? eh, sad se mogu malo odmoriti, sjesti, popiti nešto osvježavajuće i uživati u svježem povjetarcu iz obližnjih planina

- 09:34 - Komentari (21) - Isprintaj - #

14.07.2016., četvrtak

trsat, mjesto oprosta i mira

na kratkom proputovanju uspjela sam naći vremena za obilazak trsata, našeg najstarijeg marijanskog svetišta. predaja govori da je na ovom mjestu u srednjem vijeku neko vrijeme stajala kućica u kojoj je djetinjstvo proveo Isus s obitelji u nazaretu. anđeli su je odande prenosili s istoka prema italiji u loreto. je li toj legendi pridonijela živa komunikacija zapada i istoka u to vrijeme, potpomognuta križarskim ratovima, ili su legendu prenijeli sami vitezovi templari, nije potpuno jasno. tek, iz skromne kapelice koju u podigli frankapani (nadgrobna ploča nikole I frankapana posebno je lijepog reljefa), i uz franjevački samostan, sa stoljećima i politikom koja je nailazila dograđivala se, pregrađivala, da bi u doba baroka dobila konačni okvir, uz kasnije raskošne dodatke dobročinitelja i umjetnika sakralnih tema, pa je sad anglomerat i gotike i renesanse i manirizma i bidermajera. svejedno, u prekrasnom brižno njegovanom perivoju jednostavni je kip (autor Anton Jurkić) u spomen dolaska jednog od najsvetijih ljudi, pape Ivana Pavla II, trsatskog hodočasnika. a kad pogledaš gore, to nježno nebo i putte koji veselo lepršaju, odmah se osjetiš lakše i utješeno. ne, nisam imala dovoljno vremena da prođem 561 stubu, no valjda će mi biti oprošteno. ovo je godina oprosta, i nadam se da će mi budućnost biti mirnija i s manje napetosti i briga. manje ljutnje, straha, bola. s više nade i radosti.

- 20:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

09.07.2016., subota

rijeka... grad srca

nakon maglenog gorja i smrknutog neba, opet se otvorili putovi prema čarobnom gradu. koliko god me puta nanese slučaj ili obaveza, ostavim jedan dio prostorvremena samo za sebe i male razgovore s dragim ljudima i ulicama u kojima me uvijek dočeka nešto novo i lijepo. uvijek se ovdje može popiti dobra kavica, prošetati, prekontrolirati je li budan čuvar svjetlosti ispred hrvatske čitaonice i mjesnog odbora, oh, pogledati malo druge, ne samo prema dolje, prekontrolirati satove i .... ma je li to nahtfresser??? onaj naš blogeraš? tip izgleda dovoljno odlučno i ćelavo. no, nema bijelog peseka! ne, nije to nahtfreser, a taman sam krenula da popijem kakvo osvježenje u svojem omiljenom kafiću/pivnici/svaštarnici: ne namjeravam reklamirati, no posluga je odlična, velik izbor dobre i osvježavajuće pijače, mir i izdvojenost od neželjenih pogleda. buzdovani, helebarde, valirijanski mačevi, strahovuci, jon snow... onaj tko prati got jasno mu je moje oduševljenje. u zadnjoj epizodi više nije "winter is coming" . winter is here. sad čekamo daljnjih par godinica za slijedeću sezonu, ha, ha. raskošni ljiljani u nečijem dvorištu... morčić, tko nema barem jednog morčića, venecijanske ideje i lika, no izrade u emajlu originalne, jedinstvene, profinjene... posebno se nastojalo oko odgoja i obrazovanja mladeži, ta tko bi na ovakav jednostavni način zahvalio na svemu što su nam dali naši učitelji!... spuštajući se jednom strmom uličiicom punom skalina (mislim da se tak zovu štenge), ostala sam doslovno bez daha, u izlogu baletne papučice, "špice" koje već desetljećima nisam vezivala oko gležnja, i tuta o kojoj smo sanjale još kao djevojčice. sve je bilo tu, na jednom mjestu, sve su se uspomene i čežnje srele ovdje (sarahB, gdje si???)... sa srcem na nekoj fasadi (ta tko može tako javno izložiti svoje golo srce??!).. i sv. vid... sve je to rijeka, čarobni grad u kojem uvijek ostavim i trunku vlastitog srca.

- 21:20 - Komentari (37) - Isprintaj - #

07.07.2016., četvrtak

da si mi zdravo, plemenita grofovijo

da si mi zdravo plemenita grofovijo, noseći ime plemenitog tura, sa turom na plemenitim vodama Odri i Lomnici, sa glavom na zelenom vanjkušu Vukomerića i s opanjkima na zelenoj vodi Ljudovita Posavca. A.G. Matoš od davnog su doba ovdje ljudi našli prikladno mjesto za življenje, od srednjeg vijeka ustabililo se mjesto kao pravi grad, i danas s pravom Velika Gorica nosi ime grada, pravog grada, i ne može se samo spominjati kao nekakvo predgrađe metropole. nipošto! grad koji je šesti po redu u Hrvatskoj po naseljenosti i broju stanovnika, centar je bogate regije turopolja, nazvanog po, na žalost, izumrlom dugorogom govedu. prema staroslavenskoj riječi "tur" je provobitno značio, kao i kod mnogih drugih kultura, oploditelja i boga sunca. grad naizgled nasumične arhitekture, nespojivih stilova, novih poslovnih zgradurina, brižno uređenih perivoja i parkova, ljubitelja kućnih ljubimaca, biciklista, drvoreda lipa koje su mirišale kroz sve ulice i raskršća, grad starih palača i kućica s vrtovima u kojima raste šalata i črljeni luk, prastarog drveća neobičnog oblika... uuups, s koje strane idu ove zadnje slike, jesam nekaj fulala?? najedamput se plavo nebo prekrije crnilom i za tren sam bila usred proloma oblaka! da, da, ono što u sredini ove grozne slike vidite, onaj uragan u sredini, tu sam bila, i jedva se spasila (posebna zahvala g. Mariju Jambreku na fenomenalnoj fotki koja eto, upravo vizualno opisuje situaciju u kojoj sam se našla). kako da se spasim? krenula sam prema lijepoj građevini, sve u nadi da će se naći neki topli kutak, zavjetrina. na pročelju krasne crkve Navještenja Bl. Djevice Marije dočekala me Sv. Lucija, zaštitnica grada, crkvu je nakon totalnog razaranja za vrijeme turaka u baroknom stilu obnovio sam h. bolle. tišina, unutarnja vrata zatvorena. samo sam kroz rešetke mogla baciti oko na prekrasnu unutrašnjost, svjetlucave vitraje i nebesko plavi svod prekriven zvijezdama. nikoga. tek je na klecalu bila položena rukovet bijelih ljiljana... uto mi priđu naočiti mladići, vidim, sve ljepši jedan od drugoga, sablje im o pasu, nose krasne plave odore sa sjajnim dugmetima, čizme, neki i sa samokresom, a oko vrata podgutnica. ne znate što je podgutnica? to je črljeni rubec kojeg su turopoljske dekle vezivale mladićima pod vrat (pod gutom) prije odlaska u vojnu službu. to je zapravo preteča one slavne kravate koju su u parizu prepoznali kao rubac svezan "a la croate", a kasnije njenu slavu prenosili panduri baruna trenka, vjernog vojaka marije terezije, a kažu da joj je bio i khm, nešto više. i kažu mi oni: gospo, sklonite se k nama od nevremena, ne bojte se, plemeniti mi smo ljudi. mi smo turopoljski banderij, potomci slavnog plemstva i vlastelinstava, još od srednjeg vijeka, pa povelje kralja ladislava (13. st.) udruženi žitelji sa slobodnim posjedima, uz običajno pravo i povlastice birali svojega župana i zajedno se dogovarali o budućnosti kraja. bilo je to poznato turopoljsko spravišče, jedan od prvih oblika lokalne samouprave, nazvali su svoj rodni kraj Plemenitom općinom turopoljskom i poticali razne zanate, poljoprivredu, izgradnju i društvena događanja. evo, kaže pristao mladić, ovo su naši obiteljski grbovi, časni smo ljudi i ako treba, branit ćemo vas i vašu čast svim srcem i snagom. imali su i svoju "arkivu", dokumentaciju, simboliku, redovne sastanke na kojima su donosili glavna pitanja, i čvrsto su stali na stranu hrvatstva, u doba kad su se mnogi od vlastele kolebali ili pristajali biti mađaronima. a poznati horvatski muži su bili turopoljci, f. Lučić, skladatelj, jedan od prvih muzikologa koji je sakupljao narodnu etnološku građu, prosvjetitelj i dobročinitelj, pa juraj habdelić, čijom je zaslugom zagrebački kolegij postao sveučilište. a šenoa je bio turopoljski zet! njegovi romani, uz potporu njegove ljubljene slave pl. ištvanić, napisao je romane na temu života iz tog kraja: turopoljski top, diogeneš, mladi gospodin. a kako su živjeli njihovi suvremenici? oni koji su svojim rukama, znanjem, snagom i trudom načinili sve što se tada imalo? vrijedni turopoljci. za ovakvim su stolovima objedovali, na takvim krevetima spavali, u sličnim hižama stanovali, peglali, tkali lan, konoplju, vunu, kasnije pamuk, na vretena omatali niti, preli konce na preslice... lepi su dečki nosili rubače, gače, opanjke, obojke i škrlak, a posebno su imali za svečanije prigode, proštenja, svadbe, prosidbu i tak, izvezene i ukrašene lajbece i kapute, škornje zglancane, narafski. lepe su pucke imale obavezno kraluže za vratom, opleček ( jedna vrsta bluze širokih dugačkih rukava, rubaču, fertun (pregača), pas -vuneni pojas, a na glavi posebni ukras - partu, djevojačko oglavlje, i opanjke (poprilično drugačija nego ona s istočnijeh strana). kak se šika, svakoj se budućoj mladoj za dotu spremalo vanjkuša, ručnika, rubenine, tuhica, da si mladi par ne briga kaj nič nema. Platno za narodnu nošnju je domaće, laneno s lanenom niti (pređa) na kojem se onda izrađuje vez, šlingeraj. Posebna pozornost posvećivala se oglavlju koje je vezeno s posebnom ljubavlju, a odavalo je dob i položaj žene. Mlade djevojke, „cure“, nisu nosile posebni ukras na glavi. Kosa im je obično bila začešljana unatrag prema jednoj pletenici koja je u korijenu bila ukrašena dugačkim mašlom. Odmah nakon udaje pletenica se raspliće i reže, a na glavu se stavlja poculica (kapica). Jedan dio poculice je ukrašen tkanim ili vezanim uzorkom. Na zatiljku ispod «poculice» veže se višebojno vezena ruža. posebno zahvaljujem pjesnikinji gđi. Vlasti Horvat na svesrdnoj podršci i pomoći oko skupljanja podataka o etnografskoj građi. fala, fani za ovo mora past još jedno srce.

- 17:40 - Komentari (17) - Isprintaj - #