na kratkom proputovanju uspjela sam naći vremena za obilazak trsata,
našeg najstarijeg marijanskog svetišta.
predaja govori da je na ovom mjestu u srednjem vijeku
neko vrijeme stajala kućica u kojoj je djetinjstvo proveo Isus s obitelji u nazaretu.
anđeli su je odande prenosili s istoka prema italiji u loreto.
je li toj legendi pridonijela živa komunikacija zapada i istoka u to vrijeme,
potpomognuta križarskim ratovima, ili su legendu prenijeli sami vitezovi templari, nije potpuno jasno.
tek, iz skromne kapelice koju u podigli frankapani
(nadgrobna ploča nikole I frankapana posebno je lijepog reljefa),
i uz franjevački samostan,
sa stoljećima i politikom koja je nailazila dograđivala se, pregrađivala,
da bi u doba baroka dobila konačni okvir, uz kasnije raskošne dodatke
dobročinitelja i umjetnika sakralnih tema,
pa je sad anglomerat i gotike i renesanse i manirizma i bidermajera.
svejedno, u prekrasnom brižno njegovanom perivoju
jednostavni je kip (autor Anton Jurkić) u spomen dolaska
jednog od najsvetijih ljudi, pape Ivana Pavla II, trsatskog hodočasnika.
a kad pogledaš gore, to nježno nebo i putte koji veselo lepršaju,
odmah se osjetiš lakše i utješeno.
ne, nisam imala dovoljno vremena da prođem 561 stubu,
no valjda će mi biti oprošteno.
ovo je godina oprosta, i nadam se
da će mi budućnost biti mirnija i s manje napetosti i briga.
manje ljutnje, straha, bola. s više nade i radosti.