mislijedneplavusche
07.07.2016., četvrtak
da si mi zdravo, plemenita grofovijo
   da si mi zdravo plemenita grofovijo, noseći ime plemenitog tura, sa turom na plemenitim vodama Odri i Lomnici, sa glavom na zelenom vanjkušu Vukomerića i s opanjkima na zelenoj vodi Ljudovita Posavca. A.G. Matoš od davnog su doba ovdje ljudi našli prikladno mjesto za življenje, od srednjeg vijeka ustabililo se mjesto kao pravi grad, i danas s pravom Velika Gorica nosi ime grada, pravog grada, i ne može se samo spominjati kao nekakvo predgrađe metropole. nipošto! grad koji je šesti po redu u Hrvatskoj po naseljenosti i broju stanovnika, centar je bogate regije turopolja, nazvanog po, na žalost, izumrlom dugorogom govedu. prema staroslavenskoj riječi "tur" je provobitno značio, kao i kod mnogih drugih kultura, oploditelja i boga sunca.             grad naizgled nasumične arhitekture, nespojivih stilova  , novih poslovnih zgradurina , brižno uređenih perivoja i parkova, ljubitelja kućnih ljubimaca , biciklista , drvoreda lipa koje su mirišale kroz sve ulice i raskršća, grad starih palača i kućica s vrtovima u kojima raste šalata i črljeni luk, prastarog drveća neobičnog oblika... uuups, s koje strane idu ove zadnje slike, jesam nekaj fulala  ??      najedamput se plavo nebo prekrije crnilom i za tren sam bila usred proloma oblaka! da, da, ono što u sredini ove grozne slike vidite, onaj uragan u sredini, tu sam bila, i jedva se spasila (posebna zahvala g. Mariju Jambreku na fenomenalnoj fotki koja eto, upravo vizualno opisuje situaciju u kojoj sam se našla). kako da se spasim? krenula sam prema lijepoj građevini, sve u nadi da će se naći neki topli kutak, zavjetrina. na pročelju krasne crkve Navještenja Bl. Djevice Marije dočekala me Sv. Lucija, zaštitnica grada, crkvu je nakon totalnog razaranja za vrijeme turaka u baroknom stilu obnovio sam h. bolle. tišina, unutarnja vrata zatvorena. samo sam kroz rešetke mogla baciti oko na prekrasnu unutrašnjost, svjetlucave vitraje i nebesko plavi svod prekriven zvijezdama. nikoga. tek je na klecalu bila položena rukovet bijelih ljiljana...   uto mi priđu naočiti mladići, vidim, sve ljepši jedan od drugoga  , sablje im o pasu, nose krasne plave odore sa sjajnim dugmetima, čizme, neki i sa samokresom , a oko vrata podgutnica. ne znate što je podgutnica? to je črljeni rubec kojeg su turopoljske dekle vezivale mladićima pod vrat (pod gutom) prije odlaska u vojnu službu. to je zapravo preteča one slavne kravate koju su u parizu prepoznali kao rubac svezan "a la croate", a kasnije njenu slavu prenosili panduri baruna trenka, vjernog vojaka marije terezije, a kažu da joj je bio i khm, nešto više .    i kažu mi oni: gospo, sklonite se k nama od nevremena, ne bojte se, plemeniti mi smo ljudi. mi smo turopoljski banderij, potomci slavnog plemstva i vlastelinstava, još od srednjeg vijeka, pa povelje kralja ladislava (13. st.) udruženi žitelji sa slobodnim posjedima, uz običajno pravo i povlastice birali svojega župana i zajedno se dogovarali o budućnosti kraja. bilo je to poznato turopoljsko spravišče, jedan od prvih oblika lokalne samouprave, nazvali su svoj rodni kraj Plemenitom općinom turopoljskom i poticali razne zanate, poljoprivredu, izgradnju i društvena događanja. evo, kaže pristao mladić, ovo su naši obiteljski grbovi, časni smo ljudi i ako treba, branit ćemo vas i vašu čast svim srcem i snagom.        imali su i svoju "arkivu", dokumentaciju, simboliku, redovne sastanke na kojima su donosili glavna pitanja, i čvrsto su stali na stranu hrvatstva, u doba kad su se mnogi od vlastele kolebali ili pristajali biti mađaronima. a poznati horvatski muži su bili turopoljci, f. Lučić, skladatelj, jedan od prvih muzikologa koji je sakupljao narodnu etnološku građu, prosvjetitelj i dobročinitelj, pa juraj habdelić, čijom je zaslugom zagrebački kolegij postao sveučilište. a šenoa je bio turopoljski zet! njegovi romani, uz potporu njegove ljubljene slave pl. ištvanić, napisao je romane na temu života iz tog kraja: turopoljski top, diogeneš, mladi gospodin.    a kako su živjeli njihovi suvremenici? oni koji su svojim rukama, znanjem, snagom i trudom načinili sve što se tada imalo? vrijedni turopoljci.        za ovakvim su stolovima objedovali, na takvim krevetima spavali, u sličnim hižama stanovali, peglali, tkali lan, konoplju, vunu, kasnije pamuk, na vretena omatali niti, preli konce na preslice...       lepi su dečki nosili rubače, gače, opanjke, obojke i škrlak, a posebno su imali za svečanije prigode, proštenja, svadbe, prosidbu i tak, izvezene i ukrašene lajbece i kapute, škornje zglancane, narafski. lepe su pucke imale obavezno kraluže za vratom, opleček ( jedna vrsta bluze širokih dugačkih rukava, rubaču, fertun (pregača), pas -vuneni pojas, a na glavi posebni ukras - partu, djevojačko oglavlje, i opanjke (poprilično drugačija nego ona s istočnijeh strana). kak se šika, svakoj se budućoj mladoj za dotu spremalo vanjkuša, ručnika, rubenine, tuhica, da si mladi par ne briga kaj nič nema.         Platno za narodnu nošnju je domaće, laneno s lanenom niti (pređa) na kojem se onda izrađuje vez, šlingeraj. Posebna pozornost posvećivala se oglavlju koje je vezeno s posebnom ljubavlju, a odavalo je dob i položaj žene. Mlade djevojke, „cure“, nisu nosile posebni ukras na glavi. Kosa im je obično bila začešljana unatrag prema jednoj pletenici koja je u korijenu bila ukrašena dugačkim mašlom. Odmah nakon udaje pletenica se raspliće i reže, a na glavu se stavlja poculica (kapica). Jedan dio poculice je ukrašen tkanim ili vezanim uzorkom. Na zatiljku ispod «poculice» veže se višebojno vezena ruža. posebno zahvaljujem pjesnikinji gđi. Vlasti Horvat na svesrdnoj podršci i pomoći oko skupljanja podataka o etnografskoj građi. fala, fani  za ovo mora past još jedno srce.  |