Marketing
creski dani sunca
taman sam uhvatila katamaran za cres.
nisam tamo nikad bila, iako sam odlučivala o tome nekoliko puta. samo mi je puhnulo, kupila sam kartu, nazvala svoje prijatelje da dolazim. prije toga sam, ipak, osigurala smještaj u samostanu, dogovorila s gvardijanom sve detalje, pogotovo oko obilaska samostana, crkava i muzeja.
eeevo meee, dooolaziiiim!ajmeeee, što se sprema nevera!?
hoćemo li ostati živi, brod se ljulja kao ljuska oraha, a što ako se potopimo!
što ako se nasučemo? ako nas prevali neka golema lignja, neki kraken, ili nas otmu gusari
?? vidim neko strašno čudolište na horizontu, aaah, to je naš kraaj!
ne. još smo živi, a sad smo, evo, i pristali u ljupku luku grada cresa
u malom mandraču dočekalo me mirno more, lagano uzbibale barke, kraken obješen i neopasan, i veselo društvo creskih prijatelja.
nakon kratke okrijepe i lagane šetnje po uskim uličicama (u hladovini, na sreću) stigla sam na mjesto boravka slijedećih nekoliko dana, s pogledom na krovove grada.
već sam pogled na unutrašnjost stana u samoj staroj gradskoj jezgri ukazuje o profinjenom ukusu i smislu za umjetničko, lijepo. obitelj moje prijateljice koja je umrla pred nekoliko godina prihvatila me je radosno nakon nekog vremena što se nismo imali prilike vidjeti. mirni domaći ugođaj, u interijeru ukrašenom starinama preostalim od prabaka, s neizbježnim suvenirima pronađenim na plažama s kristalnim pijeskom, s veselim micekima na starinskom ogledalu čija se patinasta sepija presijava u neke davne slike, a posebno je neobičan reljef u kupaonici, da, u kupaonici, rad akademskog kipara i profesora na likovnoj akademiji želimira janeša, na žalost, nema ga već tridesetak godina među nama. ne sumnjam da su vlasnici stana s takvim ukusom nesumnjjivo znali kad su odabrali cres kao svoj dom.
slijedeći su dani bili ludo pentranje uzbrdo i nizbrdo, stajala sam ispred glavnih gradskih vrata i taman gledam u onaj sat, kad me nešto štrecne i sa strane opazim gradsku ložu, natkriveno mjesto kakvo je obično građeno u renesansi u sredini mjesta, gdje su se sastajalo gradsko vijeće i javno odlučivalo o upravljanju i odlukama u gradu. a na sredini lože postavljen stup srama, još se vide rupe u kojima su bili učvršćeni lanci, okove za neposlušnike. često to nisu bili samo lopovi i razbojnici, nego i pokoja žena lajava jezika koja bi se nekomu zamjerila ili bila, nesretnica, optužena da je vještica. laganim korakom pentrala sam se po stubama, puf, puf, i stigla do visoke kule. cres je, nakon osora, bio administrativno središte, opasano zidinama, s pet kula od kojih je ova preostala, grad je imao nekoliko vrata koja su kroz povijest kontrolirali svi moćnici mediterana, od dolaska hrvata osvajali su ga i mlečani, pa francuzi,neko vrijeme austrougarska, pa talijani...a kad sam prošla kroz ovu uličicu i došla na pjacetu, sjetila sam se naše drage blogerašice čije me smirene i mudre riječi uvijek oduševe. piaceta. mi piace!
korak po korak, vrata po vrata (vrata maguellina i bragadina, između ova dvoja prolazi se hladovitim drvoredom), uz nezaobilazne lavove (ah, to me podsjeća na neki današnji kičeraj
), pa kroz još jedna, podragala sam miceke
, naravno, pa smo stigli do gradskog muzeja, gotičko-renesansne građevine koju je dao izgraditi biskup petrić, palače arsan. a ispred! nasred trga, omotan crveno-bijelom kravatom gospon plemeniti filozof frane petrić napeto je pratio rezultate nogometnog prvenstva
!
unutra pravo blago, od antike, (ma amfore su tu samo simbolika, muzej još nije izvadio iz svojih trezora sve povjesne znamenitosti i vrednote), srednjovjekovnih i prošlovjekovnih upotrebnih predmeta, do upotrebnog predmeta koji je u nekim dijelovima hrvatske bio kak normalno dio svake pristojne kuće (nemamo baš monopol na zahode, no nije bila samo vrčina u upotrebi), a ovaj strašni koji je otvorio zvoja golema usta je zapravo bio vrč u kojeg su građani ubacivali svoje javne i anonimne pritužbe, ne samo protiv svojih bahatih susjeda, kojekakvih sumnjivih bakica koje su imale črne mačke, nego i protiv javnih osoba, glavešina, uprave grada, je, je!.posebna poslastica je bila mala izložba posvećena velikanima hrvatske fotografije na temu more, cres (tošo dabac i drugi).
na kraju mi je stvarno trebala ponovna šetnja uz more i lagana svježina morskih valova.
Post je objavljen 16.07.2016. u 10:24 sati.