mislijedneplavusche

28.04.2015., utorak

kad ću biti stara, dovoljno stara

kad ću biti stara mislim, dovoljno stara (već odavno mi je jedna posve nepoznata žena na klupi u parku, gledajući me pomno i začuđeno rekla: ti si stara duša ti nisi od jučer, nisi se rodila ni pred tristo godina tisuću, dvije, ti si stara eonima ti si stara kao zemlja) neću imati pojma da sam stara penjat ću se na drveće veselo, i odande mahati unezvjerenim bolničarkama a onda skočiti na oluk, kao mačka i spustiti se limenim toboganom ravno u lokvu s blatom i nitko me neće koriti što sam umazala bijele dokoljenke a onda će mi dobre tete presvući pelene da se ne prehladim i umjesto žuhkog sirupa za kašalj kljukat će me koktelom antihipertonika i tu i tamo kojom bocom kisika (pazi, 3 L kroz 1 min., kontinuirano dok ne dojde k sebi) i ići ću na ples s najzgodnijim frajerom njegov pejsmejker će udarati u ritmu žestokog tehna svejedno, bit ću glavna mačka na tulumu okružena hodalicama slinavih zavidljivica zvat ću se i eleonora i jane i esmeralda kao sve glumice u glavnoj roli kad dođu u posjete obožavaoci a onda ću zatražiti da donesu moj obiteljski nakit i podijeliti svima svoje blago iz tajne škrinjice evo vidiš, ovo je rubin s prstena bele glembajeve a ono kolajna koju je šegina ponosno nosio na prsima a broš sam skinula s čipkaste bluze plemenite ivane o čijoj se smrti nije voljelo pričati a tu je i prvi prijevod posljednjeg mohikanca i slova koja sam pisala na dvoru cara saltana a mama me zato gadno špotala, uh, gadno a onda ću svima zaviještati svečano svoju zadnju, neprikosnovenu riječ oporuke: kad umrem obucite me u dopičnjak i štiklu od šesnaest cenimetara i tako me strpajte u pečku jebe mi se, onda ću biti dovoljno stara da ne izazovem javnu sablazan

- 19:42 - Komentari (47) - Isprintaj - #

22.04.2015., srijeda

povodom dana Zemlje (s neizostavnim pratiteljem)

mjesečina dok šetam večerima zvjezdanim i osjetim disanje trava pod stopalom, i razmičem okom bujno granje u gradskom parku ponekad pogled prhne neplanirano, usput, i, eno, dvije se se sjenke stapaju, grle i ljube pod mjesečinom neugodno je, indiskrentno, zar ne, buljiti u tuđu intimu pa misao traži prikladniju temu lista po pamćenju prebire slike i matematičke izvode dokaza da je pred cirka 4 milijarde ljeta neka luda mala planeta bila grubo, tako grubo izbačena iz svoje elipse iz gomile kamenja s čudnim imenima zaboravljenih božanstava po kojoj je teturavo orbitirala u kaosu vatre i leda prije svih očiju i zmajeva, mačeva i kraljeva možda je tome uzrok, tko će ga znati, (occam je britvu dobro naoštrio) obična gravitacijska praćka kojom se služe astronauti i oni što zvijezde doseći umom žele a da ne prljaju prste pekmezom neki se silni div slučajnošću poigrao prstom pucnuo hej, dječače neobzirni! i sudbinski, tako neopozivo, karmički po zakonu od iskona pisanom lansirao je kao špekulu puc! pravac na Zemlju stara hraniteljica hrabro je izdržala,bolna joj utroba drhtala, majčinsko srce zapjevalo, htjela je prigrliti to siroče kao drago dijete, milovati, da ne bude samo a planeta, dijete ko dijete, otrgla se iz Zemljinog skuta okupila pomno svoja svemirska zrnca i kružiti stala u nježnom zagrljaju neumoljive gravitacijske ljubavi tako je zemlja rodila i tako je nastala mjesečina i da se podsjetimo, jedan od najboljih filmskih kadrova. ikad.

- 08:30 - Komentari (32) - Isprintaj - #

20.04.2015., ponedjeljak

pjesan o mladom mjesecu

pogledaj, dragi, mladi mjesec večeras srebrn i sjajan, oštar kao srp ne diraj! krv će poteći golim ću rukama svojim strgnuti ga sa neba i utkati kao dar u tvoje snove

- 21:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #

17.04.2015., petak

pjesme na drveću

inače, ova je pjesma zajedno sa slikom koju sam mrknula negdje s neta, prvi put objavljena 23.9. neke godine! pjesme su kao crveće koje raste, raste godinama... ili jednodnevni cvjetić koji otvori latice poput onog jednodnevnog leptira, i usahne ostavivši tanak trag oplođen riječju... Pjesme na drveću Strgnut ću pjesme s drveća Na kojem se suše, mokre, Još se cijede na granama, Svježe i neožmikane Tek proplakane Zašto bih bila strpljiva I čekala da se smire Slučajnom zavjetrinom skrite Da problijede od suvišnog sunca I na kraju se, presušene, smežurane, Kao urod starih žalosti U prah otepu i raznesu tuđim cipelama Pobrat ću ih jednu po jednu Izdajničke krpe Koje bi netko tašt nazivao neuspjehom No ja ću ih samo premjestiti Tamo gdje neće lelujati tako izazovno Kao gaćice mladih djevojaka Pustit ću ih da se suše Možda Još pametnije Da ih čvrsto sažmičem Tako je moja mama prala pelene Do bijeloga oribane na rifljači Da iscijedim zadnje kapi Svježeg sjećanja I spustim Onako suhe i beskrvne Nek leže na dnu ormara kasnije ću dodati koju sličkicu i glazbicu, sad nemam baš vremena, no, eto, @-ette...

- 14:51 - Komentari (33) - Isprintaj - #

15.04.2015., srijeda

tehnička izvedba vs. umjetnički dojam

poklonjeno cvijeće (nisam ga ja trgala, ne, ne) neravnoteža harmonik strasti postić ne mogu da s umom ruku pod ruku kroči žudnja me vazda obara s nogu ne taknut vatru? van moje moći! i nije samo prosto pitanje hoću il neću „taj“ djelić dati već glupo srce napravi sranje i želi sve to ljubavlju zvati a razum ciči, uzbunu diže: makni se, ludo, to ljubav nije tu sveto trojstvo nije ti bliže tek pusta želja, kemija grije razume, glupost sad žensku satri. pokaži muda. jer mrem u vatri. namirisao ih je! ogled, pogled, isplati li se? hmmm, još nisu rascvjetani do kraja. pjesnik me snubi eh, ti moj meštre, opasna zvjerko na takve mustre padam ko kruška slutim da moje kalibre si mjerko godi mi katkad i riječ muška rijetkokad koji ošacat znade s kim ima posla, bitno im nije što im se nudi, već svaki krade sve ono što je spozno otprije ne treba grabit ono što imaš već vidjet drugu stranu medalje ono što fali zahvalno primaš, jin-yang u igri, pa onda dalje zaskoči, eto, meštar me smjelo, zar tako mojoj sudbi se htjelo? mmmm, boje, miris, tekstura.... potječu iz podnožja centralnoazijskih planina... tehnička izvedba vs. umjetnički dojam dosta mi je sporta i rekreacije u danima mladosti kad krvca vrije eksperimentiranja, prokreacije kad vremena više nema kao prije čin je prvi: upoznat slasti tijela, pa onda skužiš da recke to su samo zatim bi i duša ponešto htjela. jebaču prostom u ruke se ne damo ko njuškom hrta tražimo biće srodno i nije dosta mjerit kalibar, dužinu tehnička izvedba? nije neophodno. umjetnički dojam daruje puninu! prigovor ne stoji baš svašta bih htjela. valjda će naići muška duša smjela. in flagranti! pohlepni prasac! i opet se dela bedast, olfo nije niš kriv, a vrludal je kad je videl da ga fotkam pjesnik kaže da mu moje cice uzrokuju zdravstvene tegobe aj, mladiću, koje cice sada ne podmeći raznu dijagnozu kad ti mozak u hlače propada fućkaš atlas, diskus, skoliozu oči sada čine čudne stvari a tijelo ih ko u stroju sluša okrećeš se ko ringišpil stari za curama. zar te ludost kuša? priznat moram, sjajne su ti riječi teku glatko, i brzo u nizu u svem tomu zbunjenost me priječi: zar moje su cice tako blizu da o njima već i pjesme pišeš i, nesreća, lomiš vrat i leđa u haustore sklanjaš se i brišeš da te društvo pogrdom ne vrijeđa il si jedan od onih što vole da ih žene stihovima mole?

- 19:21 - Komentari (23) - Isprintaj - #