Sewen

Haljina duga i crna,
Sada si Njegova sluga.
Ko da me šutnula nogom,
Kad si se vezala s Bogom.

Dom joj je u zamku
Na jednom proplanku,
Kaže - sestre ima,
Laže me pred svima.

Jedinice, nemaš ni braće ni sestara,
Tko tu kog šara, tko tu kog vara,
Dugo me sumnje mučila klica,
Sad znam da si preljubnica.

Razočarala si me, al' neka
Ne znaš ni ti što te čeka,
Njegove te ruke grle,
Njegove te ruke grebu,
Tebi misli, Njemu hrle
Možda sa Njim čekaš bebu....

Takva je kob, takva sudbina,
Dok siplje tuga sa modrih visina.
Ko topla kiša u praznom ljetu,
Samo da učini štetu.

Takvo je vrijeme, takvi su dani,
A ja ga molim bar malo stani,
No vrijeme ide, vrijeme se ne da
I sve je ko preko reda,

Da sam znao čuvati, čuvao bih svoje,
Tebi sve sam dao, ništa nije moje,
To što nisam sretan - a tko mi je kriv,
Sad umrijeti moram, da bih bio živ!

Sedam dana nisan ija
Pa sam za dva kalorija,
Cili zgužvan i ispijen
Šteta da se ne propijem.

Pola ranjen, pola bolan,
S krive strane mi je volan,
Ne triba mi pomoć stručna,
S prave strane mi je ručna.

Sunce peče, koža cvrči,
Krenija sam pivajući,
Privatit se nisan stiga,
Po ženi san sve izriga.

Popija san pun škafetin,
Zamantalo, slabo letin,
Daj tabletu neku jaču,
Daj mi čašu i mantaču.

Rakija mi prija ljuta
Ubit ću se drugog puta
Sad je vikend, nema mana
Nek me nose radnog dana.

I meni je moja rekla
Prije nego je utekla
Nek te lipi đava nosi,
Ti pijanac, eto to si,

Sunce peče, koža cvrči,
Krenija san pivajući,
Privatit se nisan stiga
I živce san ženi diga.

A za sve je ona kriva
Ja san desna, ona liva
Ja san gori, ona doli,
Sve me manje za njom boli.

Udri kume po koktelu,
Kao da smo u hotelu
Mi smo mokri, usta suva,
Gledamo se ka dva gluva.

Udri ka da nema više
Kvragu tuga, nema priše,
Bolje pijan nego trizan
Bolje ajduk neg partizan!

Zaboli me duša,
Neće da sasluša,
Ništa nisi rekla,
Samo si utekla.

Bili smo blizanci,
Sada samo stranci,
Mislili da znamo...
Zato propadamo.

Ko da se jubav izmirit more, u čisto,
Ka da se lako znat, di mi je misto,
Da je to lako, jubi bi svako,
Da se to zna
Sritan bi bija i ja
I ti
U krivo smo se zajubili!

Slomila se ova duša,
Jubav pari sačekuša,
Na vidilu sto je mana
Izgrizla se sa svih strana.

I dalje se samo lomi,
Srce stalo ka u komi,
U postelji tiho reve,
Skupilo se - radi TV!

Ne pali svitlo,
Jer pripoznat me neš,
Nit oćeš, nit znaš, ma ne moreš.
Ne pali svitlo,
U kušin ću zabit lice,
Da te ne vidim ubojice!

Pobjeći ću kad zaspu svi,
I bez riječi ja ću nestati,
Kada jednom čaša pukne,
Srce krene pa ustukne,
Nema ničega.

Pobjeći ću da ne vidiš ti,
Dok ne mračno, dok se ne vidi,
Kada jednom cvijet uvene
Ostaju tek uspomene,
Nema ničega.

Uzalud mi proljeće u zraku,
Zbog tebe ću tapkati u mraku,
Nisi htjela milo moje,
Ono što je bilo tvoje,
Gotovo je, gotovo je....

Ja sam stigao skoro pred zoru,
Nisi bila ni spremna ni budna,
Ja sam zaslužan za još jednu boru,
Stvar je jednostavna, nimalo čudna.

Ja sve ti priznajem, al' tjeram po svome,
Opet ću griješiti jer takve sam krvi,
Možda ću biti svjestan kad sve mi potone,
I budem posljednji, a bio sam prvi.

Ljudi kažu, svaka patnja ima kraj,
Daj još jednom samnom pokušaj...

Nikad nisi spreman za drastično
Al' ovo može biti fantastično,
Ovo može biti naj naj
Zato samnom opet pokušaj!

Uvik san bija na kratke staze
Od straja da me ne sruše, ne zgaze,
Ja nebi moga to prižalit,
Jer nisan tija ostavljen bit.

Uvik san bija spreman za ić,
Jer lako je propast, a ko će te dić.
Ja nebi moga to prižalit,
Jer nisan tija ostavljen bit.

Oprosti ako još plačeš,
Al' jednoga dana znat ćeš,
Tebe san jedinu volija ja,
Tebe mi jedine bilo je ža.
I tu san falija i tu san sta
Samo sam lupež šta ostavlja...

Neće zvizde da se roje,
Kad je misec svitlo da,
Neću jedno već oboje,
Jer to skupa pripada.

Neće svitlo priko dana
Ka ni priko usta rič,
Ako klizne sa usana
Onda peče ka i bič.

Ubit će me dani, isto ka i noći,
Šta od tebe rani, neće nikad proći.
Bacila si mamac, zagriza san lako,
Umrit ću ka samac, a volin te jako.

Svaki čovik oblak ima,
Kad ne valja, kad ne štima,
Da se skrije i obrani,
Oblak je na pravoj strani.

Svaki čovik oblak nosi,
Kada stisne, ne znaš ko si,
Da izvuče tvoje lađe,
Dok se spokoj ne pronađe.

Iste su boje cukar i sol,
Lako se zamini srića za bol,
Teško je kad se okus pomiša,
Kad oćeš sunce, a strefi kiša,
Šta će ti život kad umre smij,
Lako se čovik navikne na grij.

Svaki čovik oblak ima,
Kada oda po caklima,
Misli more, misli muče,
Samo da se ne izvuče...

Dolazi kiša,miriše na te'
Prolazi vjetar, grane se mlate,
Prolaze ljudi, al' me ne sreću,
Ne želim nikog, nikoga neću.

Život k'o peron s kojeg se kreće,
Netko se nikad vratiti neće,
Da li sam s tobom krenuo ikad,
Pa da se vratiti ne mogu nikad.

Rekla si i nije razlika neka,
Svakoga njegova sudbina čeka...

A gdje smo sad i što smo postali
K'o da smo zadnji na svijetu preostali,
Sve svoje slabosti mogu izliječiti
Da mislim na tebe ne mogu spriječiti!

Rekla si da sam pizdun bez mota
Da prvi put priznam, bila bi divota
Da sam pet cilih večeri pija
I da san s drugom divojkom bija.
Puka ka cvrčak ako sam slaga
Jer si mi priviše draga.

Rekla si da sam i ovo i ono
I daš mi na vrat postavit zvono,
Dabogda pluta ka bova u moru,
Ako sa tobom ne dočekam zoru,
Dabogda bija mekši od masla
Jer si mi za srce srasla.

Ja ću te jubit i kad ti se neda,
Jer kad se voli, nema tu reda,
Ja sam ti reka prid svitom cilim,
Od tebe ja se više ne dilim!

Kad kao kišna kap
Propadnem kroz tlo.
Zemlja me upije
I sve je gotovo.
Da li će moja djela
Rodit se u travi,
Il' je ta konfuzija
Tek u mojoj glavi.

Kad otpadnem k'o list
Sa grane jesenje,
Dal' će itko ikada,
Mene sjetit se.
Il' će ovaj život,
Potrošen u tren,
Bit zaboravljen,
Biti izgubljen.

Razum ne vlada duhom,
Hrani se neposluhom.
Hrani ga strah vlastiti,
Bez nade da me zaštiti.
Običan smrtnik pada,
I gotova balada,
Od svirke ni tona,
Samo se čuju zvona.

Ako me izgubiš iz vida,
Potonut ću ko Atlantida,
Neće ostati tragovi,
Pokrit će me valovi.

Otvori samnom vrata raja
Popni se sve do Himalaja,
Neka vidi cijeli svijet
Samnom spreman si za let.

I zato čuvaj ovu sreću, noću, danju,
Ti ne znaš da sam za te spremna i u stanju
Tok povijesti, promjeniti...

Ti si moj guru,
I ovu curu
Dovodiš do ludila,
Moj si ti i tvoja ja.
Guru ko stijena
Za sva vremena
Meni sve si, moj si Bog,
Ti si guru srca mog!

Prije nego krenem spat,
Po tebi ću navit sat.
Da me budi prije pet,
Dok još spava čitav svijet.

Sve na kavu miriše,
Ti je kuhaš najbolje
Prva kava poslije sna,
Kava prije svitanja...

Svitlo s tvoga prozora,
Meni tamu otira,
Ti ne slutiš da sam ja
Iza tvrdih zidova
A ti moja pokora...

Živim samo prije pet,
I sve radim napamet,
Parin čovik, parin stroj,
Ti i ne znaš da sam tvoj!

Stavi me sa poganima da te štujem,
Prepuštam se, ja o ničem ne odlučujem.
Stavi me da izgorim na lomači pred pukom,
Ti to možeš mislima, ti zamahneš rukom.

Smiluj se nad ovim suhim tijelom,
Obuci ga il' zagrni najskupljim odijelom.
I šapni na uho, otkrij tajnu svoju,
Da zakočim, da promjenim boju.

Stavi me pod kotač koji sudbinu okreće,
Kad nitko neće,
Kad nitko neće...

Neke se rode da kraljice budu,
Nekima svaka rič je za ludu,
Takva si i ti oduvik bila,
Nisi se žedna vode napila.

Neke se rode da države vode,
Neke da čiste samo zahode,
Takva si i ti, žena bez stava,
Od tebe samo zaboli glava.

Kud baš na mene, dobit ću šok,
Od mojih misli remetiš tok,
Kažu da ljudi srastu u jedno,
A mi ni makac, u nedogledno...

Što je namjerno, a što slučajno među nama,
Što je istina, a što laž, svjetlo il' tama,
Prohujao je vjetar, pomrsio račune,
Osta papir sa potpisom gdje se srce kune.

Bacit ću slike, zaboravit sate,
Da mi tuge što dolaze život skrate.
Samo ostavit ću papir gdje sve piše,
Potpis tvoj, potpis moj,
Obećanje kojeg nema više.

Što je mjesec, što su zvijezde, a što sunca sjaj.
Dal' smo slučajan odabir, puki običaj...
Prohujao je lahor, kliznuo kroz prste,
A nas dvoje ko da nismo od iste vrste...

Dok ti na vrata kucam,
Ko da sam staklo pucam,
I dlanovi se znoje,
Dal' dolazim na svoje?

Još si mi izbor prvi,
Još mi se srce mrvi,
Sve me za tebe veže,
Tvoja ga ruka steže.

Dani se svlače, pogled mi mrače,
Pa se pitam dal' može da plače?

Tebi ko da svejedno biva,
Ti ko da nisi kriva,
A dala si mi povoda za sreću
Pa si onda rekla - neću!