Sewen

Pristao sam da me stalno imaš,
Da ti budem sluga.
Pristao sam da me sebi štimaš,
Još kod tebe imam duga

Prije mene, ništa nije bilo,
Pokora je gadna stvar.
Poslije mene ostat će sivilo,
Za rastanak moj dar.

Sve što vrijedi, to bi htjela,
Sada slijedi opomena.
Jednom bit ćeš ostavljena,
I od sviju nevoljena.
Sve dok drugom bacaš plamen,
Vraća ti se kao kamen,
Krv dok curi iz koljena,
Uvijek bit ćeš nevoljena....

Prednosti pakta sa zlim,
Pri tom na vraga ne mislim,
Već na čovjeka moćna,
Formula je točna.

Pakt sa nekim dobrim,
Kojeg ponekad bodrim,
Nije mi napeta strana,
Lomi se grana!

A opet, stajati po sredini,
I biti jedini,
Poruka je smisleno znata,
Nula punata!

I kome se opredjeliti,
Kome milost udijeliti,
Ni desno, ni lijevo, ni pravo,
A natrag nije zdravo!

Oštar zavoj, lijeva strana,
Mjesto radnje, Podstrana.
Glas iz grla, neće van,
Bože reci da je san.

Vjetar ljulja, bora grane,
Sve su bliže, crne vrane,
Još i kiša, lice moje,
Nigdje nema policije.

Grč u nozi, grč u vratu,
Sanjam negdje, ruže cvatu,
Da li sam to blizu raja,
Da ljepota nema kraja?!

Čiji su ono prozori?
Svijetlo se noću ne gasi,
Da se nikad ne zaboravi!

Bila je vila stasita,
Najljepši cvijetak plemena,
Preljepa diva, naša Jelena.

Bila je prvo čitanje,
Sumrak i novo svitanje,
Sad je nema, sad se ne čuje.

Dođoše ljudi pogani,
Otrovna strela je rani,
Krv je tekla, da ne preživi.

Donesi prve ljubice,
Što cvatu dok još zima je,
Da se diva, u snu umije...

Neke nove seljačine,
Probaju na sve načine,
Da me izbace iz šina,
Bacaju se sa visina.
Serviraju mi splačine,
Ne koriste ni začine,
Bijesan pogled samo strelja,
Gledaju me iz fotelja.

Neke nove seljačine,
Neke nove prostačine,
Otimaju san i javu,
Jer ne nose svoju glavu.
Prozirnošću pak se kite,
Postavljaju satelite,
Da me snime, da me vide,
Ali meni dobro ide.

Plastično im srce kuca,
A plastika lako puca.
Još ću reći tim u vezi,
Ko da rade ih Kinezi!

Ne pokušavaš me razumijeti,
Sve je za tebe samo ples,
A ja sputavam bijes.
Ne pokušavaš me razumijeti,
Da i ja imam potreba sto,
I da bi mi značilo,
Sad,
Da me zagrliš,
Sad,
Da me poljubiš,
Sjedneš pored mene,
Uđeš mi pod tjeme...
Pričaj mi o ljubavi!

Ne pokušavaš me razumijeti,
Ti si još dijete koje sni,
A sni su neostvarivi,
Ne pokušavaš me razumijeti,
Ja više ne znam, tko je tko,
I puno bi mi značilo,
Sad,
Da me zagrliš,
Sad,
Da me poljubiš,
Sjedneš pored mene,
Uđeš mi pod tjeme...
Pričaj mi o ljubavi!

Pomišale su se karte,
Judi moji da li znate,
Svit se uvatija Fejsa,
Nikom nije ni do plesa.
Al' je jubav bolest teška,
Ne igra se ni Moreška,
Crven-crna boja blidi,
Ko se još svog mista stidi?

Od ovakve arije,
Misto smo najstarije,
Neka čudna klima,
Pa je svima zima.
Zna se šta se radi zimi,
Mišaju se svi enzimi!
Svima na ravnanje,
Jer je loše stanje.
Zasadimo klicu,
Ajmo pravit dicu!
Pa ih učit sve šta vridi,
Sve dok glava ne posidi.

Ruvinana su nam polja,
Sve je tisno od kukolja,
Stare grede triba minjat,
Oci će nas još proklinjat.
Ajmo judi pravit fešte,
Za domaće i furešte,
Da nam se svak divi,
Da misto oživi.

Mare jesi čula,
Trgla se Korčula,
U judima vrije,
Bit će ka i prije!

I dalje si ženstvena, da znaš,
I dalje mi misli obuzimaš.
Jer treba mi tvoj dah,
S tobom, i mene je strah.

A tko je još danas kompletan,
A tko je još danas sretan,
Ne odustajemo, zar ne,
Još svijet na dlanu je.

Ti si ljubav, od svijetla tkana,
Ti si pjesma s mojih usana,
I od mene, ti si ljubljena,
U jednoj riječi, ti si žena.
Ti si čežnja, moja idila,
Sve dobro dušo si obavila,
Nektar života, ko krv iz vena
U jednoj riječi, ti si žena.

I dalje si posebna, to prija,
I dalje si preokupacija,
Trebam te i trebaš mi,
Još dosta nam je živjeti.

Ne volim jesen,
Vjerat lišće raznosi sa puta,
Jesen me vrati,
A srce bi željelo da luta.

Ne volim jesen,
Ostavlja mi razloge za sjetu,
Kiše me prate,
Njih se bojim najviše na svijetu.

Kiše zaklanjaju svjetlost svu,
I baš me briga što je jesen tu.
Ja hoću cvjetove od nevena,
I tvoju ruku preko ramena.
Kiše ispraćaju ljeta trag,
A zima pokucala na moj prag,
Sve sjeća me, da sam bez tebe,
A to su prevelike promjene,
Za mene....

Proširene zjenice i vene,
Neke mrtve uspomene,
Neko vrime koje slabo pamtim,
Pa se vraćam dok još plamtim.
Dok mi titra podno livog oka,
Jer jama je duga i široka.

Utabane staze križu vode,
Ej, narode,
Pa se smijem i nema mi mista,
Tražim lica meni ista,
Tražim ono šta je meni vridno,
Mičem ovo lažno i bestidno.
Jer šta ima vridnije od riči,
Kad se čovik svakim slovom diči.
A čovik je ti zakon napisa,
Bezvremenski - ka pivana misa.

Drž se ljudstvo, poštenje je blago,
Onda čini šta ti bilo drago....

Ma di bila, pri ruci ću ti bit,
Pratit ću te, neš ni osjetit,
Ako po zlu pođe, dobro ću ti doć,
Kao i nekoć.

Ma di bila, ti ćeš uvik znat,
Koju kartu triba odigrat.
Ja sam tvoja sjena, kad pridižeš mac,
Tvoj oslonac.

Želim ti, da te život mazi,
I svježe cviće u vazi.
Zaslužila si velik komad sriće,
I dok je mene, bit će!
Ja se pridat neću,
A skončat ću u smeću.
Samo da si sritna, mila,
Ma di bila.....

Do snova mi više nije,
Želim živjet drugačije.
I odijela prve klase,
Ja ću obuć na se.

Hoću da se samnom časte,
I brkove da omaste,
Prijatelji i neznanci,
Domaći i stranci.

Neću sitno, nije bitno,
Jer je sića, za slabića.
Od života mog je moto,
Da dobijem loto.

Po ulici tapet hoću,
Kad se kući vraćam noću.
Da ne bude štete
I zidne tapete.

Ovaj život dok ga imam,
Sve od reda sebi primam.
Al' me java stiska,
Svu sam lovu spiska!

Prošle smo, dobro i zlo,
I sve ono što je trebalo,
Gradile smo karijere,
Rušile smo barijere,
Preko svega nekad treba preć.

Voljele smo nekad đački,
Stidljivo al osvajački,
Preponosne da bi pale,
Drugačije nismo znale,
Još večeras sve vam moram reć.

Ovo vrime neprimjetno leti,
Bile ste mi uvik na pameti,
Moje prijateljice,moje sestre,
Sa iste smo pošle ceste.
Nek nas vide, nek svi znaju,
Sad smo cure za udaju,
Složnije neg prije,
Ka da ništa minjalo se nije.

Prošle smo, dobro i zlo,
Život nas je tako vodio.
Dal smo spremne, zaljubljene,
Vratit želje izgubljene,
Što smo dale, što smo zacrtale...

Eh da mogu namjestiti srce,
Da ne kuca kad naleti na te,
Jer nisam živ,
Kad te ne vidim!

Eh da mogu pogasiti svjetla,
Da ne čujem na uranku pjetla,
Jer nisam živ,
Kad te ne vidim!

Na moje zastave, ne ide vjetar,
A moji rovovi, dublji su metar,
Nedje sam čuo, kad ljubav plane,
Brže se hladi i brže stane!

Gorim u vlastitoj kletvi,
A dadoh se kao seljak žetvi,
Kao pijetao prekratkim zorama...
Uguših se sa svojim borama...

Odem tako, u godine neke,
U mislima prođen mladost cilu,
Ćutin miris kruva ispo peke,
Čujen pismu, divojci na silu.

Probudin se često prija dana,
I pomislin kako nan je bilo.
Odma pođe pisma sa usana,
Zatrese se o dragosti tilo.

Je, lipo je sa vrimenom ići,
Lipo je živit, lipo je bit,
Iz kojeg gnjizda, bili smo tići,
To nesmi se nikad zaboravit.

Dragi moji, nek nas Bog sačuva,
Nek nas vodi, di nan srce oće,
Nek nas drži miris toplog kruva,
Kad nas stegne o puste samoće.

Ne potiči me na sreću,
Ne izazivaj nesreću!
Avioni kruže i presreću!

Vrijeme se oblači,
Ona se presvlači,
Ništa mi ne znači!

Zaljubljeni često plaču,
Nađu dlaku u kolaču!

Zaljubljeni često pate,
Bez mame i tate!