Sewen

Na gornjoj mi usni tuga, na donjoj bijes,
Dok gledam u bijeli lijes.
I pitam se, zar je to Božje djelo;
Na to se svelo?!

U hodniku svijeća i par krizantema
I duh čovjeka kojeg nema.
Kako ću spoznati tko i što bi bio
I gdje si htio?!

Ja imam krivicu na grudima,
Njih ne smijem još reći ljudima.
Da me pogledom ne sasjeku,
Na početku....

...

Naučih podrigivati,
Još ne manipulirati!
U trenutku sam državni obrazac,
U drugom trenutku prasac.

Nekultura mi imovina,
Pećina domovina,
Al' imam crveni sag.
Dok sam oporbi drag!

Ja sam nedobitna srećka,
Pa mi se nećka....
Ja sam, ako tko pita,
Cvijet iz Brodosplita.

...

Nije teško zaključiti,
Zbog čega se stvaraju ugrušci krvi,
I čim će se pogostiti crvi.
Nije teško zaključiti,
Gdje nastaje moj - pristanak,
Zašto je blizu moj rastanak!?

Pješačim relevantan,
Pješačim konstatan.
A zapravo, treba da plivam,
U moru da uživam.
er ja škrgama dišem,
I uzdišem....

...

Sto puta sam se prevario,
I sto puta mi je žao.
Al' opet, fali mi sljedeći put,
Jer sam nadom obasut.

Snovi jalovi,
Dani surovi,
A fali!

Valjda volim to stanje,
U lažima, odrastanje,
Ako jednom budem odustao,
Možda će mi biti žao!

Šta se sve u ovoj teći kuva,
Nemore posupat ni kila kruva.
More se kuvat na više načina,
Ma ova je spiza sa puno začina.
Paprike, papra, feferona i luka,
Ma kuvar se danas krivo obuka.

E bitno je svitu ko će to skuvat,
Posli je kasno kad triba puvat.
Uz vrilu vatru, još falši kuvar,
U kužinu ovu, triba bi čuvar.
Kredit za jude dat će nam banka
Da ovog krivog bacimo vanka.

A ovu spizu sad pojist triba,
Niti je meso, niti je riba,
Niti je povrće, a nije ni trava,
Ovo za provat, prava je strava.
Jer nećemo bacat, ma kako bude,
Triba sad napit sve žedne jude!

Moja Jube mene vriđa,
Neki drugi jon se sviđa.
Za mene više ne mari,
Kaže da san jon ostari.

Moja Jube oće tića,
Zapela je za mladića,
Ja jon nisan za potribu,
Stavila bi me u ćibu.

A kako san ja letija,
Jel se sićaš Jube?
Tebi san se posvetija,
Izgubija zube.
I kosa se razridila,
Smežurana koža,
Ma za mene ti si bila,
Uvik ka VIP loža.

Taština mi na vjeđama,
I poprijeko te gledam...
Ne šalim se nimalo ovaj put!
I prskam te golubljim govorom!
Odvajam sve nepoštene slogove,
Da prekinem zasvagda....

Ipak, ja sam pješak u magli,
Bez signala upozorenja.
Bacam zrna sjećanja!
Ne okolišam kad do ustiju dođe
Sve ono nepotrebno i gorko.
Branim se!

Šuti, ne izgovori ni riječi,
Da ne bude gore...

Prekoračih brzinu, brzo i nabrzinu,
Kasno primjetih, napustih Domovinu!
Zaustavih se negdje, put sjevera,
Otjerala me nevjera.

I sve što radim, sad brzo je,
Uživam manje i kad tugujem,
Teško je uvijek biti u pješačkom vodu,
I sanjati, sanjati slobodu!

I ovo je tlo, niskokalorično,
Počevši od hrane koju nam brane,
Jer nismo lije, a oni jesu vrane.
O sveta katolička viro,
Pijen Coca Colu zero.
Misto da sviram, ja prosvir'o.

A tek ljudi koji tu živu,
Nikad u pravu, uvik u krivu.
Nemaju krila, mršava tila,
Letu ka tice kroz maglu, mjestimice.
Magla s metropole šušti
I kiša pljušti.

Negdje sa privatnog brda odtvanja,
Ovo je država znanja!
I ja sam o tome sanja!
Negdje sa privatne plaže se viče,
Ma šta me se tiče...
Iza ograde neko parove viče!

Da mi je bar opet, kruva i igara,
Vriću devalviranih para,
Pa ih u pravo vrime oprat
Dok bisni rat
I to nekoliko puta,
Tragom utabanih ruta.

Ja bit ću cinik iz inata,
I nije me strah atentata.
Jer vračara kad začara,
Kad prorekne i urekne,
Nema brige, ma sklonit ću sliku,
Da ne prave metu na mom liku.

Možda nas tako paze,
Možda tek gutamo fraze,
Možda je dobro za praznim stolom,
Nazdravljati zero Colom.
Vezani smo tako skupa,
Ručno probušenih rupa.

I prije nego odem ća,
Oprostit ću vam nejednakost ja.
Da ne bude, eto nisam zna.
Al' sačuvat ću uspomene,
Ono malo mene - vene,
Kad se sjetim, suza krene....

Danas ništa nećemo jesti,
Ispred Crkve ćemo sjesti.
Možda iz Sabora netko bane,
Pa nam šušne sa strane.

Danas ništa nećemo piti,
Moramo se poniziti.
Možda prođe koji ministar,
Pa tako uđemo u registar.

Danas ništa nećemo reći,
Ionako će nas sasjeći.
Možda će proć šef u vladi,
Da mu se ne zgadi!?

Mene fascinira dolazak Hrvata,
Pobjedom zrače od zadnjeg rata.
Shvatiše odmah, red mora biti,
U miru je lako, sve naučiti.

Vidješe vođe, narod je plitak,
Upravit njime, baš je užitak.
Slatkasta priča uz pomoć Boga,
Može se stvorit, toliko toga.

Neki su ipak, ne jakog glasa,
Tražili izlaz, tražili spasa.
Al' tko da skrene tu vruću lavu,
Puno je lakše, okrenit glavu.

Tako je bilo, mora se znati,
Biraše sluge, dobri Hrvati.
A sluge sjede, samo u loži,
Na finoj svili i skupoj koži.

I čeka narod, kad će bit rata,
Da opet stane brat uz svoga brata.
Jedino tada, složni smo svi,
Mir nama ničemu ne služi.

Dok mir se krije, grizemo dušu,
Mrvice nose, vitri šta pušu.
Promaju tu je učinija vratar,
Od crkve je vrata otvorija fratar.

Socijalna tematika,
Je samo još jedna problematika,
Koja me se neće ticati,
Jer ja se neću micati.
Ostat ću hladan u saznanju istom
Da svi su isim mene dotaknuti cistom....
Izjeda ih do kosti, bez kalcija,
Ma to je prokleta generacija....

Načeta im duša sikće milo,
Dok mislima sporo tuče bilo.
Zadovoljstvo nema kuda poći,
Pa se gubi po danu i noći....

Bilo je to jutro, kada su svemirci
Došli u naš grad.
I što sad?
Poslje se ispostavilo da su Irci.
Novine su pisale o tome,
Dabome.

I tko je smio razuvjeriti ljude,
Da se svemircima čude?

A ja sam u to vrijeme prodavao piće,
I trljao ruke,
Do love - bez muke.
Baš šaljivo je bilo to otkriće,
Najprije su zbog šale male,
Nasjele budale.

Rekoh im da čuvam svemirski brod,
On je nevidljiv za ljudski rod.

A onda pred osvit posljednje zore,
Nestalo je i pive,
Za vanzemaljce žive.
No rekli su da će opet doći na more.
Ja ću spreman biti
I svečano objaviti.

Za sve moje predrage naivce,
Opet sam vam doveo svemirce.
Al' se nadam da čuvate živce
I za buku ne tražite krivce.

Oda san se piću,
Pa san povratija na Aladinovu sviću.
Posla san kvragu sve njegove želje,
I potira mu ženu iz postelje.

Lipo san se naloka,
Pa san reka Aladinu da je stoka,
Da me se jebe za sve njegove moći
I da mu je žena gruba i po noći.

Majketi ća san se naliza,
I reka san Aladinu da mu triba viza.
Jer njegove bajke su čiste pizdarije,
Dok traži sveticu poput Marije.

E onda san pijane noći otpisa,
I dobro san pogleda ća san napisa.
I ispod svake se riči potpisa,
Da znadem crtat, još bi narisa.

Život se živi, a bajka nas mulja,
Ja nisan oni ća se prišulja.
Pa ti u leđa zabiva nože,
I zbraja zloće koje se množe.
Život je drugo, bajke daj dici,
Ako te lažen, tu me prisici,
Di san sa prston upra od bisa,
Neće im pomoć ni kantana misa.

E sad opet natoči mali,
Reka san Aladinu, fuck off i pali.
Neću bit mortus, nek lagano klizi,
A ja ću udrit po finoj spizi!

Nasta je skandal u Centralnom Komitetu,
Kad sam na sjednici otvorija paštetu.
Ma nije pašteta, ona šta se maže,
Čuja sam predsjednika kako zapomaže.
U zatvor sa menom, tamo mi je misto,
Ma danas bi opet napravija isto.
Da svit se smije
Isto ka prije.

Onda su došli panduri sa trga,
Bila je televizija i Mirjana Hrga.
Ma čeka sam Bagu, jer Novoj TeVe
Samo je bilo do blogerske ševe.
A Bago mi je reka da se nesmin zajebavat
I da nesmin nikog tako omalovažavat.
Ja sam se diga,
Pa mu namiga.

A za to vrime, je predsjednik komiteta
Sazna da to nije bila ona prava pašteta.
Nego samo plastična zelena maketa.
Pa je posli po mene sa smijom došeta,
Skužaj, zaboravija sam, moga sam mučat.
Ajmo sad lipo svi skupa ručat.
Nek' svit se smije
Isto ka prije.

Ma još da ti rečem, prista je žamor,
Nije Komitet, ovo je Sabor.
I već sam ga vidija di opet viče,
E jebiga sad druže predsjedniče.
Meni ste isti, samo drugih boja
Vi sidite, a znate, nema rada bez znoja.
Narod to shvaća
Ma isto plaća!

Nikad nismo bili bliži, a ni dalji,
Nikad nismo shvatili taj tok,
Al' svejedno, sva pisma pošalji,
Još uvijek vrijede, nemaju rok.

Nekad se ljudi zavole pa i oproste,
Nekad se ljudi zavade pa i pogoste,
Nekad se zanesu i vide zavjesu,
Koja ih odvaja od svih,
Kao bol godina dalekih.
Al' ne i mi, skupa smo odrasli,
Skupa smo se učili grijesiti,
Skupa se znali tješiti,
Al' ne i mi, Sandra vjeruj mi,
Još možemo pobijediti...

Nikad nismo bili bučniji, a tiši,
Nikad nismo shvatili taj tok,
Sačuvaj svoje pjesme o kiši i piši,
Jos uvijek vrijede, nemaju rok.

U skupocijenim krznima, još uvijek šeću,
Praznoglave dame rastrganih misli.
I pitam se, gdje sam to ja?!
U kojem gradu, na kojem dijelu...
Netko se poigrao sa mojom sudbinom,
A ja nisam bio prisutan
I još uvijek vjerujem, da ja nisam - ja.
Da li je tisuću kilometara dalje,
Isto takav poljuljani sjaj,
Ili se slavi kao u ciganskoj mahali?
Vjetar tutnji kroz poluotvoren prozor,
Tako sablasan je zvuk,
A ja još vjerujem da to mene netko zove.
Da mi daje znak, da još sam...
Na jednu sam namještaljku nasjeo
I znam dođemi li u iskušenje, opet ću
Jer ja se ne mogu tako lako promijeniti.
Paničan pogled i tihi bijeg.
Još krajičkom oka vidim smješne frizure
I otmjenu gospodu kako se šepure...
Nema se više vremena, nije ga ni bilo.
To su samo prolazne, neupamtljive sekude...
Bože, zašto sam ih uopće dirao?
I nikada neću moći shvatiti
Da postoje ljudi koji nemaju kičmu
I nikada neću moći shvatiti
Da hodaju oni koji su samo sjena drugih,
Možda je i bolje da ne shvatim,
Jer i ja imam skupocijeno krzno...
Uspomena nemam, tek sam se rodio,
Sve ovo prije bilo je u inkubatoru.
Ničeg se ne sjećam.
A da je nešto važno, možda bi mi rekli;
Ovako, o svome poslu, sa svojim danom.
Namještam osmijeh za susret sa gmazovima.
Danas sam nešto raspoložen!
Vrijeme je da krenem, rukavice su tu;
Da zatvorim vrata i kažem zdravo nasilju,
I zbogom plemenitosti...
Sačuvat ću ti kosti...

Ne da mi se jist ni pit,
Moga bi vas ostavit.
Snaga me napušta,
Neman više gušta.

Poslidnje napravit...
Valja poć na zavit,
Valja grije otrat
I beside oprat.

Nemojte mi cmizdrit,
Moga bi popizdit,
Nemojte me zvat,
Jer ću van ostat!

Ja sam magistrala,
Vijugava i pusta.
I nestajem u noći, bez sjaja.
Daljina me zvala,
Glas iz njenih usta,
Kroz tišinu zdvaja.

I prkosim kiši, a obilna je bila,
I prkosim vjetru, a dade mi krila,
I prkosim svem što se opire,
Svem što do mene dopire.
Omekšavam asvaltnu masu,
Da mogu pomjeriti trasu.