Sewen

Samo čovik privarit zna,
I nema ga kad ti zatriba.
Tako je lako pogazit rič,
Pogani jezik siče ka bič.

Samo čovik, kosi i žanje,
A zemlja daje sve manje.
Ko more platit te trude,
Da nasmijan odeš prid ljude.

A ja se sve manje smijen,
U tišini krijen.
Ka da san zvizda mlada,
Koja svejedno pada.

Samo čovik privarit zna,
To neće nijedna beštija.
Tako je lako grišan leć,
A ko će to prid sviton reć....

Rekli su mi da sam nastran,
Ali ne u lice.
Kolegijalne izdajice!
Rekli - plaćam kredit za stan,
Ali plaćam svoje,
Nemam glavu na navoje.

Ljudi zabadaju nos u laž.
Hladnih boja kolaž!
Ljudi su bespredmetno štivo,
Uživo!

Rekli su mi da sam čudak,
Ali da ne čujem.
Ja slažem i naslućujem.
Rekli - nikad spreman, budan,
Ali, tko me budi?
Sve me skupa čudi....

Ljudi imaju gadnu ćud!
Težak je njihov sud.
Kad argumente pojede nivo,
Uživo!

....

Mozak ima tanku koru,
Hvala vama na naporu.
Jer jedino jasnije vidim,
Koga se zapravo stidim!

Ispod tanke kore, ništa,
Ni tajni ni utočišta!
Ništa više me ne vrijeđa,
Sve je iza mojih leđa!

Ja sam div.
I još živ.
Koračam kontinentima,
Krojim prezidentima dane,
Još od zore rane.

Ja sam div.
Tražim opoziv,
Svih koji ne slušaju.
Od njih se gnušaju pore,
I tražim izbore.

Gigant sam ja,
Moja je posljednja.
I prva,
A zapravo sam mrva.

Obasipaš me optimizmom,
Po ovom jugu.
Uštogljen i smrknut,
Ja plešem u lugu.

Jer, vatra se ugasila,
Više ne grije.
Ognjište je zapušteno,
I kiša lije.

Ne vrijedi ti ništa,
Ja svoje gonim.
Za mraknjaštvo,
Ja sam sinonim.

Budi mi mirna labude,
I leti i plivaj,
Pusti me labude,
Živi i uživaj!

Čim sunce na ulice naše grane,
Poštujem pravilo desne strane.
Propustim sve, koliko ih ima,
Jer i ja, ja ću za njima.

Molim da se ne svira,
Zna se, tko dirigira.
Molim da se ne trubi,
Red da se ne gubi.

Čitava kolona se slijeva,
Od onih što su mi s lijeva.
I mada je ulica tijesna,
Poštuju mene s desna.

Šaljem vam duboki naklon,
Zato jer štujete zakon.
Neznanje je neumjesno,
I zato gledajte desno.

I žuti mjesec kad nebu bane,
Poštujte pravilo desne strane.
Jer i ja štujem, tko s desna mi je,
Iz mraka tako izaći ću prije.

Puno smija, život mi proguca.
Jedno želim, dok mi srce kuca.
Da te vidim na kapiji doma,
Sine Toma.

Evo šaljem moje pismo zadnje,
Nisan pisa od večeri Badnje,
Ni molija Bogu u visine,
Toma sine....

Čini mi se, zaplaka bi prije,
Neg' pustija srcu da se smije.
Ma za plakat vrime nije,
A ne mogu drugačije.

Čini mi se, vrime mi je poć,
Toma sine, oćeš doma doć?
Da me dica tvoja vidu,
Da upamte didu?...

Gorane,
Svaka bi te žena, ljepa kao ruža,
Voljela za muža.
Gorane,
Svaka bi te mama, jer si prava meta,
Voljela za zeta!
Veseli se svome radu,
Samo ne u gradu!

Gorane,
Svaka bi te kći, sa zelenog doca,
Željela za oca.
Gorane,
Svaki bi te sin, recimo brat, bratu,
Želio za tatu.
Lijep si u odijelu,
Al' ostani na selu!

Nisam ti ja zloban,
Al' ostani čoban!
Ne viđam te često,
Tamo ti je mjesto!
Mješaj beton, zidaj zid,
I nek' te ne bude stid!

Sjedinjen si s brdom,
Ti sa svojim krdom.
Čuvaj svoje misli,
Kad budete kisli.
Čuvaj svoje znanje,
I svoje imanje.

U gradu su homoseksualci,
I nastrani intelektualci,
Gorane.
Ne napuštaj zaklon,
Zagora je zakon,
Gorane!

Dobri smo i još nas ima,
Pinku će bit gora zima.
Oštrija od žileta,
Ka plač diteta.....

Na šta je sve moglo izać,
I di će nas sutra pronać....
Samo Bradonja zna
Pa nas testira!

Mislin se, bolest nas stišće,
Sakriva suvo lišće.
Pa krenu kiše i snig,
Na isti ćemo brig!

Al' nije ni za me' ni za te',
Vrime za poć, moj brate.
Valja još gurat,
Valja nam durat!

Radim u kazalištu satire,
Izbjegavam nemire.
Volim kada mi salutiraju,
Aplaudiraju,
Na što aludiraju?!

Koristim pseudonime razne,
Pune i prazne!
Koji imaju svoje značenje,
I koji su za zračenje,
Za praćenje!

Da li je dozvoljeno biti svoj?
I s tim poticati nespokoj?
Teško je postati star,
A biti novinar!

I reći ćeš mi da sam lud,
Tišina svugdje, kopna niotkud.
A meni je baš to,
Tako potrebno.

I reći ćeš mi - gdje smo to mi,
A ja ću šutjeti, samo gledati,
Ne shvaćam te,
Lažni anđele.

Jer samo ja krila imam da letim,
Samo ja imam prava da svijetlim,
Kroz noć, kao krijes,
Obuzdajući svoj bijes....

Moja je Hrvatska puna kritičara,
Komedijaša i satiričara.
Moja je Hrvatska posebnog soja,
A kakva je tvoja?

Moja je Hrvatska, neskladno skladna,
I kada je sita, onda je gladna.
Moja je Hrvatska, prepuna boja,
A kakva je tvoja?

Moja je Hrvatska, tolerancijom čista,
Neskladom vjernika i anarhista.
Moja je Hrvatska, specifična kroja,
A kakva je tvoja?

Moja je Hrvatska uskrsla ptica,
Puna fanatika i ubojica.
Moja je Hrvatska od rada i znoja,
A kakva je tvoja?

Moja je Hrvatska kontroverzna,
Demokratska i perverzna.
Moja je Hrvatska od masti i loja,
A kakva je tvoja?

Moja je Hrvatska na brdovitu Balkanu,
Drži desnu i lijevu stranu.
Moja je Hrvatska kao i Troja,
A kakva je tvoja?

Moja je Hrvatska - životinje i ljudi,
Sve divlje bilje i ratarski trudi.
Moja je Hrvatska, svoj djeci....
Aj sad ti reci.....

Koliko sjećanja u jednoj ruži stane,
Koliko tragova na srcu kada plane,
Koliko boli ima nebo kada plače,
I da li tebi išta moje misli znače?

Koliko uspomena vrijedi poslije noći,
Koliko istine je da će patnja proći,
Koliko vrijedi zlato kada gubi sjaj,
I da li tebe boli rastanak i kraj?

Kad umre ljubav, za njom ću ja,
Prije sviranja.
U hladnoj noći ostavit ću dah,
I sav strah.
Ostavit ću sreću neka čeka,
Drugoga čovjeka.
Mene nek' odvuče vir,
Da pronađjem zasluženi mir.

Evo preživjeh nasilje u životu,
I oprostio sam!
Neke stvari ostaju zaborav,
Koje vrijeme isposnički šalje.

Pobijedio sam robovanje,
I ne postavljam račun.
Jer novac ne ispunjava bitno,
Samo uspavljuje usporeno.

A govorili su poznanici,
Da sam žrtva paleži smjerne.
Ja uzvratih mirnoćom svojom,
Okultnošću opsjednut!

I nemam granica vidljivih,
Nemam rokove da ih ispunim.
Miriše sapun na jorgovan,
Kojim sam zapjenio strah!

I nisam baš previše pokvaren,
Taman dovoljno da psujem!
No, barem priznajem,
Ja uvijek se, bos obujem.

Komično zar ne?
Ta, tko se obuven obuje?
No ima ljudi što znadu,
Da ukradu!

Dakle, pokvaren sam malo,
Taman dovoljno za oprost sitni!
Meni je toliko i stalo,
Ti postoci su mi bitni.

A tko prizna, pola mu se prašta.
Neki tvrde, drugi kažu - svašta.
Znam da nisam u tom sam,
Ja barem priznam!

Na našu farmu, baš kad smo vjećali,
Uf, kako se toga još nebi sjećali,
Stigao je mali zeleni čovječuljak,
Jednostavno rečeno, pravi patuljak.
Odmah smo stali, od straha, neznanja,
Ovakva se prilika čovječanstvom ganja.
Što bi na svijetu istraživači rekli,
Da su se slučajno na farmi zatekli!?
I dali smo mu jesti i dali smo mu piti,
Tko je znao, da nas želi ubiti?
Najprije je izvukao nešto, kao da je mač,
Mi smo to prozvali, dugi izvlakač.
Pa htjede onda nešto s laserom izvesti,
Ali ne, mi se nismo dali smesti.
Kao mušketiri i kao mušketirke,
Nije među nama tada bilo prepirke,
Svi smo za jednoga i jedan za sve,
Bacili smo mrežu, sad u kavezu je.
Ma skoro da nismo nasjeli na laž,
Računali smo i zeleni imaju draž.
Al' eto, sad u skučenom kavezu čući,
I možda sanja, kako će pobjeći kući.
Ma nema šanse, dok god smo živi,
Koliko god hoće, neka se protivi.
Mi smo farmeri, uvijek srčani bili,
I svoju dobrodošlicu strancima nismo krili,
Mi farmeri puno dugujemo ovom svijetu,
I nemamo namjeru biti na drugome planetu.
Zato tko dirne u te, svetinje naše,
Bolje mu je da odmah brzinom vjetra odjaše.
Mi rodismo se tu, tu živjeti znamo,
I život damo, al' farmu ne damo.

Razvlačim sumnju k'o kurva noge,
Nekoć sam bio učitelj yoge.
Ja sam u mnogoljudnijoj trećini,
Obećali iz vlasti - ne brini!
Ti si čovječe na našoj listi,
Mi smo čovječe isti!

Šutnja je zlato, dok šutim sja,
Nekoć sam bio pošten i ja.
Al' vidjeh, lakoćom se krade,
Prozvan sam bio - ti ljudski smrade!
Lopove, sad si na našoj listi,
Jer mi smo lopove, čisti!

Sad znam, svi me podjednako vole,
Svi mi podjednako pamet sole,
Domoljubi i fašisti, bivši komunisti,
Kažu da sam isti....

Imao sam orlovski nos, krive zube, utisnutu bradu,
Priznajem, bio sam najružnije biće u gradu.
I nitko mi se nije približiti htio,
Nikad nitko, prijatelj mi nije bio.

Radio sam, zaradio, sad imam lice od plastike,
Trudio se vježbao, nikad zgraviji zbog gimnastike,
Svi su sad prijatelji i mili gosti,
Ne brinem se sam ostati u starosti.

Ali se pitam, koliko je ljudima stalo do drugih ljudi,
Koliko je vanjština bitna, da se o njoj sudi?!
I sve mi to skupa, dušu mliječnu slama,
Daleko od savršenstva, život je drama!

Za te' je pisma ova,
Jesan, za te' san je skova.
A svi nešto pisme pišu,
Ka ono stenju i uzdišu,
A ja kujem,
Ja te s njom kupujem.
Jer, tako je došlo vrime,
Kad nemaš više sa kime,
Onda kupi, ako imaš mota,
Dinara, marki, pezosa i zlota.
Al' ti novac, više ne miriše,
Zbog evropske priše.

Čuj stari, šta se noću budiš,
Pa se fališ pa se kudiš,
Pa ti tuga prirasta veselje,
Misto mesa čupaš samo zelje.
I mi s tobom, ka i mali janjci,
Postadosmo vegetarijanci.
Čuj stari, ako te je briga,
Ja sam evo kasnija, al' stiga.
Ja sam evo šnicele pofriga,
Nasmija se, nevažno namiga.
Sebi nosi crno, meni bilo,
Oduvik se vino kod nas pilo.

Ne zajebaji, bit će mi žaj,
Kada budeš dava oproštaj.
Sve tvoje kontre, ja sam gušta,
Ti si balans i suprotnost sušta.
Nisi oni koji se uvlači,
Britka rič, sve nas odma svlači.
Šta li ja to u neznanju kupujem,
Dođe mi beštimja - da opsujem!
Pari da si umra živ i živcat,
A iz zemlje, cviće oće nicat.
Stoj mi dobro, di god budeš iša,
Jer za sve si ona škola viša!

Pope, Pope, odriši mi grije,
A On kaže neću,
S oltara se smije!

Misto knjige o Postanku,
Odabra si krivu stranku.
Ako misliš na se'
Onda reci - zna se!

Pope, Pope, aj se ti obrati,
A On kaže neću,
Kad niste Hrvati!

Misto vire, još od Franje,
Vi bacate trnje, granje,
Lipo se prikriži,
Il' od mene biži.

Pope, Pope, ne diraj me više,
Ostavili svu ste kartu,
Izili slatkiše.

Mučemiče meke svile,
Graditelju zlatne vile,
Zalupi ću vrata,
Da ne bude rata.

Pope, Pope, nije grij u meni,
Ja slobodno šetam,
A Ti se crveni!