Sewen

U skupocijenim krznima, još uvijek šeću,
Praznoglave dame rastrganih misli.
I pitam se, gdje sam to ja?!
U kojem gradu, na kojem dijelu...
Netko se poigrao sa mojom sudbinom,
A ja nisam bio prisutan
I još uvijek vjerujem, da ja nisam - ja.
Da li je tisuću kilometara dalje,
Isto takav poljuljani sjaj,
Ili se slavi kao u ciganskoj mahali?
Vjetar tutnji kroz poluotvoren prozor,
Tako sablasan je zvuk,
A ja još vjerujem da to mene netko zove.
Da mi daje znak, da još sam...
Na jednu sam namještaljku nasjeo
I znam dođemi li u iskušenje, opet ću
Jer ja se ne mogu tako lako promijeniti.
Paničan pogled i tihi bijeg.
Još krajičkom oka vidim smješne frizure
I otmjenu gospodu kako se šepure...
Nema se više vremena, nije ga ni bilo.
To su samo prolazne, neupamtljive sekude...
Bože, zašto sam ih uopće dirao?
I nikada neću moći shvatiti
Da postoje ljudi koji nemaju kičmu
I nikada neću moći shvatiti
Da hodaju oni koji su samo sjena drugih,
Možda je i bolje da ne shvatim,
Jer i ja imam skupocijeno krzno...
Uspomena nemam, tek sam se rodio,
Sve ovo prije bilo je u inkubatoru.
Ničeg se ne sjećam.
A da je nešto važno, možda bi mi rekli;
Ovako, o svome poslu, sa svojim danom.
Namještam osmijeh za susret sa gmazovima.
Danas sam nešto raspoložen!
Vrijeme je da krenem, rukavice su tu;
Da zatvorim vrata i kažem zdravo nasilju,
I zbogom plemenitosti...
Sačuvat ću ti kosti...