Sewen

Misliti na tebe u novootkrivenom svijetu,
Bez molitvi u grijehu,
Bez strahova za jučer...
A jučer je bogatstvo prosuto pred sjene
I obećanja su skliznuta kroz prste.

Misliti na tebe i šaputati besprijekorno, tebe,
U koljevci imati tebe,
Kao dijete smireno....
A tebi je moj svijet još nedodirljivo stran,
Dok očekuješ moj zavjet kao osvjetljenu noć.

Mislim na tebe i ne poričem da sam slab.
Ti pusti me dok traje ova brojalica,
Dok sanjam, dok te razum skriva u predgrađu,
Iza plašta bljeskova i nada,
Koje sam branio od zla!

Pusti me da sam onaj što pije sa suncem,
A s mjesečinom nazdravlja,
Pod oblacima sumraka,
Rame uz rame sa buđenjem iz sna,
S mirisom kave na usnama.

Ljubila se dva goluba bila,
Gledala ih sa Promine vila.
Draga vilo, milostiva budi,
Učini nam da budemo ljudi.

Za tri dana i tri noći vila,
Plemenito dilo zgotovila.
Pa im rekla - golubovi bili,
Još ne znate šta ste učinili.

Nije lako čovikom se zvati.
Al' je nisu tili saslušati.
Već odoše kud ih noge nose,
Ne znajući da vitru prkose.

Prošla lita, prošle četri zime,
Došlo teško ovo ljudsko vrime.
Kažu ljudi, bit će opet rata,
Iz navike, dikod iz inata.

Tako golub u junake ode,
Pa da opet vrati dah slobode.
Za slobodu tribalo se tući,
Al' se junak ne vratio kući.

Tuga svoje, raširila prste,
Ne naviklo srce ptičje vrste.
Kad je opet poletjeti tilo,
Već je bilo zgotovljeno dilo.

Plakala je sa Promine vila,
Suze svoje skriti nije tila.
Na dlanu joj meka kosa plava,
Činilo se ka da samo spava.

Di si bila,
Ka da nisi ostarila.
Ne vidi se na tvom licu vrime,
Ka da nisi ni nosila brime.

Di si bila,
Ka da si me ostavila.
Ne vide se na rukama friži,
Ka da starost od tebe još biži.

Spavaš ti,
U toj postelji od ljubavi.
Di san te stavija zadnji put.
Ostavi prozor san odškrinut,
Da ti ka lupež mogu doć,
Dok blišti noć.

Spavaš ti,
U svakoj mojoj besidi.
Koju san izreka prid san,
I ja san sad već umoran.
Bez vitra plovi duša mi,
Dok spavaš ti.

A iz tila, bolni krik,
Jer spavaš mi zauvik...

Tko kaže da sam sretan, ako se smijem?
Tko kaže da sam pijan, ako se napijem?
Tko kaže da sam griješan, ako i opsujem?
Tko kaže da vas slušam, ako ne čujem?

Tko mi je spalio rukopise drage?
Tko mi je oduzeo i ovo malo snage?
Tko mi je stavio povez preko misli?
Tko mi je podvalio pa su me istisli?..

Tko zna gdje sam bio?!
Tko zna gdje se krio?!
Tko zna gdje ću biti?!
Tko zna gdje se kriti?!

Ja sam plagijator snova,
Moja se kuća na slamci drži.
Što od ljudi ,učini lova,
da su zli do srži.

Ja sam replika tvog stanja,
Moje se vene kupe i šire.
A crta života sve je tanja,
Iz vreće aveti vire.

Da li ću ikada pronaći stazu moći,
Da li ću ti ikada bezgriješan doći,
Spontan i svoj i tvoj.
Da li ću ikada čežnju topiti zbiljom,
Na putu nade, milju za miljom,
Spontan i svoj i tvoj.

Ja sam sjena uljuljanih želja,
Moje se misli više ne brane.
Mirišem na vodu sa tragom hmelja
I čekam da svane.

Ništa se u meni nije pomaklo,
I pucao sam kao staklo.
Ne mogu više, ne želim više,
Al' želim da svako mi jutro miriše,
Iz korjena želim promjene,
Ne želim da me zamjene,
Kao rezervnu gumu...
Imam puno toga na umu.
Mogu ja to, znam mogu ja to,
Bio sam blizu, sad sam daleko,
Od svih poroka, od svakoga zla,
Branit ću nas ja,
Jer još samo ti si mi ostala....

Želim ti pokazati moj mrtvi, romantični anđele,
Kako vrijedi pokušati u tišini čekati taj dan,
Kada sve prepreke zadovoljština postanu.
Želim ti otvoriti zdence odavno zaključanih nada,
Bez vidljivih tragova koji mu vode, povest ću te,
Da shvatiš sve ono što ti nikada nisam priznao.
Želim da osluškuješ panoramu mirisnih ruža.
(Znao si moj mrtvi, romantični anđele ljubiti ruže)
Ne pitajući me kako moja pohlepa, idilična je,
Jer to je samo glad za tvojim neuhvatljivim duhom.
Želim da znaš moj mrtvi, romantični anđele,
Koliko je kiparevih gena isklesano mojim modricama,
Koliko je njegovih ideja rođeno pod ovim pogledom
I zašto je glazba moja ideja kroz stoljeća bila,
Skrivena pod korom javora, pred rođenje violine.
Želim ti izreći, kako nikad nikog neću tako voljeti,
Čuvajući upražnjeno mjesto za izlazak iz sna.
(Znao si moj mrtvi, romantični anđele sanjariti)
Ne pitajući na kraju, koje će me jutro voditi,
Napuštena pogleda, isčekujući kišu da dokaze spere.

S one bolne strane, vitar je zapuva,
A dobro san se čuva.
Probija je štit od srca moga
I ne moren protiv toga.

S one bolne strane, vitar me je stiska
Pa se ova duša Spli'ska,
Zanavik je u kantun se slegla,
Zamrla, podlegla...

Ne volin te vitre kad si bura,
Grintaš ka i stara cura.
Ne volin te vitre kad si jugo,
Pa mi sjeta traje dugo.
Ni maestral, a ni tramontana...
Ti si vitre najveća mi mana!

I sretoh ga jučer ispred novog kina,
On ima ženu i petogodišnjeg sina.
Moj pozdrav bijaše na tankom ledu,
Kad začuh - dragi, jel' sve u redu?

Sjena na licu, šutnja zbog srama,
Zadnja se tajna, tad otkrila sama.
U prvi moment, ne bijaše mi jasno,
Kad začuh - dragi - ovaj put glasno.

Idem sad - reče, preko ramena,
Gdje mu je dijete, zna li mu žena?!
Za njim tek osta blag povjetarac
A sa njim neki drugi muškarac.

Mašo moja, sitin se ritko,
A sićanje je ka mliko pitko.
Brzo se živi, nemoš to shvatit,
Isto ka i to da nećeš se vratit.

Mašo moja, ja bi te sluša,
U tvoje priče s gušton bi uša,
Nekih se sićan, a svaka je bliđa,
Ditinjstvo moje zaborav vriđa.

Mašo moja, ko platit to more,
Na kruv i mliko, mirišu zore.
Tu ću se sakrit i slomit bravu,
A onda vratit svom zaboravu.

Slomljena krila, liječim snagom uma,
Da poletim iznad polja i iznad šuma,
Da zaplešem sa svojim anđelima mira...
I svaki takt koračnice, duboko me dira.
Evo prosuh suzu zlatnu pod zastavmo snova,
Rođena je generacija, odabrana i nova!

Zamahnuh krilima, sigurno i polako,
A onda sve brže i brže, a onda jako.
Kolona se kreće prema jezgri usijanog simbola...
Prečistih misli, slavimo svog idola.
U desnici mać, a u ljevici tvrdi štit,
Mi branimo svoje, mi živimo svoj mit.

Moju si anđeli u uniformi po mjeri Boga,
Moji su anđeli, ljubav, sreća i više od toga.
Snaga misli, vjera u ljude, pokretač bez zla.
Moji su anđeli braća i jedan od njih sam i ja.
Moji su anđeli vjekovna borba za čovječanstvo
I ja sam tek sitno, al' vjerno svjedočanstvo.

Umivam umiruće lice,
Da spreman dočekam pad,
A dobih dvije propusnice
I povest ću tebe u sklad.

Kažu da tamo je sjajno,
Oni koji tamo nisu bili.
I da je blaženstvo trajno,
A istinu pravu su skrili.

Ma tko se sa rogatim može bosti,
Teoriju ne znam ni sam.
Al' gdje će mi ostati kosti,
Htio bih znati, al' ne znam.

Da, povest ću tebe zbog stila,
Da dijeliš mi savjete iste.
Ionako mrtva još nisi bila
I nemaš vlastite biste.

Eto vidiš koliko mi znači
Tvoja prisutnost i sve tvoje mane.
Branim te svijetu jer ja sam jači
I vole me, vole me vrane.

Ti držiš ključeve od mraka,
Nad tobom zemljani je svod.
U komori bez svježeg zraka,
A tvoj sam jedini ja rod.

Svi ćemo stići, e pa šta,
Ne znači da ti grijehe brišem.
Mada ti cvijeće nosim ja,
Dođoh ti šapnuti da dišem.

Sad nema nikog svijet da psuje,
Ni šapat se ne čuje.
Sad nema zla da ramena stišće,
Samo lišće, žuto lišće.

Snovima sam dužan jednu priču,
Običnu i čistu...

Još zanesenjak sam tvrdi,
Ovisan o vjetru pod mojim jedrima,
O pučini slanoj...
Isplovila bi duša u trošnoj barci,
Nagriženoj prolaznošću
U potrazi za mirom vječnim
Kojeg cjelivam bićem svim.

Spreman sam putovati bez kraja,
Spreman sam putovati bez cilja,
A uvijek u nadi da ću sresti drage moje
Kojima posvetih ovaj život.

Al' ni maknuo se nisam
Iz postelje, udobnosti željan,
I doručka obojenog šećerom u kockama.

Snovima sam dužan jednu priču,
Pa odlutah na tren...

Moji postupci su viteško djelo
I zato sam misli pod oklop dao
Neutješan, al' hrabar kao vrijeme,
Tjerajući dalje, ne odvraćajući pogled.
A sve svoje simpatije životu
Skupio sam pod obroncima tjemena,
Češljajući molitve prema dolje,
Jedući ih bez žvakanja, suhe.

No ipak sam spreman putovati dalje,
Ipak sam spreman putovati kroz vrijeme,
Dajući svjetlo prenapučenoj tami,
Čekajući u redu samoće.

Al' ni maknuo se nisam,
Za stolom, hladnih usana,
Pred praznim tanjurom od potrebe.

Snovima sam dužan jednu priču,
Neka me pričekaju...

Krivudam dodirujući naboran vrat
Poput perle, otrgnut s ogrlice,
Topao od dodira prstiju neradnih.
I godi mi...
Nezasitnošću gorim,
Stvarno, godi mi...
I ostao bih zauvijek tu
Da misli ne zapovjedaju gordo.

Spreman sam putovati kao kiša,
Spreman sam putovati kao para.
Na putu do božanstva
Ne brojim stanice.

Al' ni maknuo se nisam,
Zaokupljen prevlašću nad sobom
U zvjezdanoj noći, večerah prazninu.

Snovima sam dužan jednu priču,
Al' ne sanjam!

Neka me probude ptice,
Neka me probude sirene,
I glasni šapati.
Da ne zaspim još dugo...
A dugove plaćam,
Sve svoje kredite vraćam.
Svjedok su godine plus ono sutra,
Dok jedrim poštenjem svojim...