Sewen

Šta mu puštaš da te dira,
Neće ti se on prominit,
Kod vas noću glasno svira,
A onda se oće mirit.

Šta mu puštaš da ti nosi,
Drugo jutro cviće s groba,
Da ti opet ruku prosi,
A falša je roba.

Mala si tica, još moreš letit,
Još mu se moreš osvetit.
Odleti dalje, tu ti je drača,
Tu srce je puno plača.

Evo san se raspita,
Moreš do kraja svita.
Naćeš zasluženog mira,
Ne daj da te dira.

Ponirem, sunovratno ponirem,
Kao krtica, kao škrtica,
Kao spodoba bez vida,
Kao muškarac bez stida,
Kao mučenik,
Kao učenik.

Ponirem, bezrezervno ponirem,
Kao ptica, kao izdajica,
Kao nevin klinac,
Jedan mali pišulinac.
Kao ulizica,
Kao pijanica.

Ponirem, spektakularno ponirem,
Kao preljubnik, kao beskućnik,
Kao da sam bolan, molim,
Kao da sam voljan, volim...

Koračam stazama ljubičica,
Za tuđim koracima.
I mogu se praviti da sam prvi.
Otkrivam žubor
I sve povezano je i ima smisla,
Daleko od betona,
Daleko od razbijenog stakla.

Udišem potoke divljine,
Utapam se
I ne tražim da me se spasi.
Mogu umrijeti tu,
I trulež ima miris čarolije.
Daleko od betona,
Daleko od razbijenog stakla.

Nek' me porazi drveće,
Nek' me preraste trava,
Kamen nek' me smekša,
I rosa nek' me hrani.
Ja sam na kraju puta,
Ja sam stigao kući!
Ne tražite pronađenog...

Vise nisam dijete noći,
Otkad noći nema,
Krijem se pod sjenama prolaznika,
Koji mi nista ne znače.

Postao sam sablast,
Prazan duh,
I bez riječi,
Živim ovo polagano umiranje.

Čekam kišu, cekam snjeg,
Da sakrije moj trag,
Čekam nekog tko mi je drag,
Da opet noć me budi.

Plamen sam utihnuli,
Izgubljena mržnja,
I regeneracija,
Što pljesce oko mog vrata,

Opet cu biti dijete noći,
Jednom...
I nosit cu plašt od magle,
Sa stilom.

S neba klizi kišni dan,
Danas sam ti potreban.
Evo uzmi dušu ti,
Tračak dnevne svjetlosti.

Ne pitaj me kako sam,
Danas tebi pripadam.
Ja sam rijeka velika,
Tečem drugim morima.

Nemoj mene vezati,
Nisam ja od vječnosti
I ne mogu vjeran biti
Pa se uvijek trebam kriti.
Nemoj mene vezati,
Nisam ja od ljubavi,
Tek samotnjak, sanjalica,
Nasmješena lica.

Ja - kiša,
Ti - kiša,
Mi - kišimo...

Kišimo kroz godine,
Lovimo se, ganjamo se,
Bezglasno, besramno,
Bezobrazno, surovo,
Bez kraja...

Kišimo i oblačimo se,
Kišimo i svačimo se...
Osmjeh sa suzama,
Suze sa ponosom,
Ponos bez sjećanja,
A sjećanja intrigantna...

Ja - kiša,
Ti - kiša,
Mi - kišimo...

Stajala je na prozoru i u zamagljena stakla gledala,
A jedna za drugom, lagano, suza se redala,
I nitko je nije spazio, svi, svi su se smijali,
Dok je Ona u hladnom stanu, oni su se vani grijali.

Njene paralizirane oči krila su debela stakla,
I živjela je tako teško, između raja i pakla.
Djeca su je smatrali ludom, ali nije ona tome kriva,
Njene su ruke milovale ranu što bukti živa.

Ja je posmatram danas, ništa se promijenilo nije,
Al' osjecam duboko u sebi još vecu tugu da krije,
Prolaze godine i sama je, sjenke svoje postaje sjena.
U zagrljaju smrti što kuca, nestaje jedna žena.

Zašto je svijet tako zao i nanosi sam sebi rane,
Koliko će žena čekati, sretne, buduće dane...
Iz dana u dan je boli i gubi se i posljednja nada,
Na kraju će ostati sama, na trgu nepoznatog grada.

Ja pjevam o tužnoj ženi, al' tko da me čuje,
Kad glasovi druge slušaju, kad glasovi samo bruje.
U ruci mojoj cvijet, sa pjesmom ću ga dati,
Jednoga dana i ona će se znam ipak nasmijati.

Još je posmatram sad i čini mi se da plače
Da atomi tuge kroz njenu dušu zrače.
Iz dana u dan je vidim i prolaze godine sve,
Što skrivaju bol, što mržnju joj donose.

I kada prođu dani, kad prozor ostane sam,
Proći cu kraj njena groba, još jednom cvijet da dam,
Sjesti minut il' dva, u ruci zemlje šaka,
Djevojko zbogom sada i zemlja ti laka...

Otišla je na brzinu,
Pripolovilo se tilo, pripolovila se duša,
Bez poruke sinu...
Ko će izdurat jauke da sluša?!

Ja je nisam zna
I nije mi zato manje ža'...

Otišla je sunce vidit!
Znam da će se Bogu svidit!

Otišla je u tri ure,
Zapuva je vitar i udrila je kiša.
Judi uvik jure,
Ko more da ih stiša?!

Morebit da suncem sije,
I da se s materom smije...

Ja je nisam zna
I nije mi zato manje ža...

Želim znati u kojem smjeru skrenuti pogled,
kada se pred njim ukažu
likovi iz indijskih melodija
sa svojim zvončićima i pitkim tenom.
Vodi me na vrhove gdje jezera
niču iz magle zaborava
na grobovima neodržanih obećanja.
Mojih obećanja.
Ne želim više spavati u svom ledenom skrovištu,
zadržavajući se u povijesti
neke davno pjevane melodije,
nekome tko ih nije vrijedan.
Nekome tko ne zna što znači voljeti.

Kroz povišene tonove
gledam tvoju ljepotu...

...

Želim pjevati sa tobom, sonatu mladosti, odu života,
I biti neuništiv, a opet tako prozračan kao oblak.
Pod ruku s vjetrom i s pogledom plavetnila
Iz kojeg skupljam nježnost, hrpe čarobnog praha blizine,
Pregršt ispunjenih obećanja i molitve...
Ne želim koračati naboranih koraka, u polusnu,
Bez prava na pomilovanje u svakom trenutku.
Ne želim u sjeni lešinara biti, kao strvina razbacana,
Po jučerašnjoj travi, današnjoj zemlji i sutrašnjoj vodi.
Želim se diviti i želim živjeti...

Još uvijek gledam tvoju ljepotu!

Imala je prosce svoje,
Prid vratima njenim stoje.
Ta se vrata otvorila nisu.
Svirali joj serenade,
Da je furešt ne ukrade,
Pratili je nediljom na misu.

Nije mandoline tila,
U srcu je tugu krila,
Ta je tuga za čovika njena.
Da je srce birat znalo,
Drukčije bi izabralo,
Od lipote ostala je sjena.

Odrizala lipe kose,
Da je ludi vitri nose,
I obukla švorske halje,
Pa je srce čedno šalje
Samo da mu bude bliže -
Čoviku sa križem...

(Od njenog je srca vratar,
Njen je čovik fratar...)

Kojom se bojom crta tišina?..
Tko piše pravila?..
Ja k'o vlak iskačem iz šina,
Magla me obavila.

Naprijed ne znam, nazad ne mogu,
Istina leži u kozjem rogu.
Kada bi sam smogao snage,
Nebi mi ljubavi bile drage.
Jer ono što drugi ljubavlju zove,
Meni je ptica koju svi love.
Kada joj priđem krilima mahne,
Ruža u meni bez vode usahne.

I znam bit ću sam, zauvijek sam,
I kad izgaram i kad se potapam,
Bit ću sam i poseban,
Sam i dosljedan,
Sam, sam, sam...

Kojom se bojom crta tišina?..
I gdje da idem kad nemam vrlina,
Ni blizina nije dovoljna,
Ni klima nije povoljna.

Ja poklonit ću ovaj život dok sam još priseban,
Dok još vjerujem da sam poseban...
Poklonit ću se pred kamenim kipom što suze lije,
Jer dosta je bilo nostalgije,
Dosta za sve godine bez sna,
Tišina je nacrtana...

Da bi u životu naša zlato,
Moraš znat
Da ćeš žujave ruke imat...
Iz svakega žuja, crvenit će se krv,
A ti puziš kako i crv...

Da bi u životu jubav naša,
Vridnu Očenaša,
Isto će krv da kane,
Iz žujave rane
Ma to ne sluša duša...

Ko ljubav pod snjegom,
I jeleni pred bjegom,
U kavi mlakoj,
U kapi svakoj...

Ko pogrešna želja,
Zemlja - postelja,
U koraku vrijeme,
Za izgubljene...

I kome reći gutajući tuge...
I ponos bačen pred sluge...
Kome od duše slapove dati,
Da se obećenje sjati,
Da poletimo i ti i ja,
Ko dva kondora,
Visoko u planine,
Naše visine...
Naše oaze,
Naše staze...

Nije vrijeme čuda
Vrijeme je osuda,
Vrijeme nam užitke broji,
Samo smo slomljeni heroji...

Crvena polja i nebo iznad njih,
Kao krv prolivena,
Kao biseri iz mojih pluća
I mulj...

Samo jedan blok u nizu,
Samo godina jedna
I poslije svega opet staro,
Opet kraj...

Al' kad osjecaj stegne
I tegoba za danima plane,
U moje misli, urezane u drvo,
I uklesane u kamen,
Sve će da stane.

Zbog prošlih zvjezdanih noći,
Ovu noć bez ičega pamtim,
Jer ovo je zadnje...
Ovo je zadnji put...

Al' kad me netko opet navuče
Na pogrešne tragove.
Ja ću znati da me ne mrzi,
Jer ipak, samo je jedan trag,
Jedan - pravi.

Al' kada me sunce pozove
Da beskrajem opet vladam,
Moram odmoriti dušu,
Upočinuti
I tada...

Nema razloga za tugu, nema razloga za sreću,
Stvar je u umjeću,
Stvar je u ravnodusnosti...
Stvar je spoznaje i preprodaje,
Kad čovjek dijeliti ne zna,
Kad vidljiva je pohlepa...

Ja zapisničar sam u vojsci od papira,
Papir podnosi sve.
Papir moze zguzvat se,
Papir tintom natopljen,
Zapisane note, glazbene aveti,
I novi i stari zavjeti.

Ne vidim zaplet,
Ne vidim rasplet,
Istinu govorim, sve je isto,
Ni prljavo ni čisto,
Ni tiho ni glasno,
Nejasno ni jasno,
Crta smrti se vrti...

Promijenio sam život, promijenio navike,
I osjećam se dobro, zbog tebe.
Kad gledam u more, ne vidim ga,
Napokon osjećam ga.
Isto je sa rijekom i sa šumom,
Isto je sa životinjama. Samo sam s ljudima oprezan.

Koliko dana, toliko rana,
Al' svejedno ne prestajem sanjati.

Jutro mi miriše na umor,
Na pobjedu koja stići neće na moj prag,
Al' naučio sam čekati, to je važnije,
I naučio sam gubiti...
Ova moja leđa govore sve jezike,
Moje usne šute, dok ruka traži drugu,
Za milovanje i za štit.

I želja mi je ostati neprimjetan,a jak,
Kao šamar prošlosti...

Sagradio sam predstolje u mom srcu,
I tebe sam postavio na tron.
Da vladas zemljom i covjekom,
Dostojanstveno i pravedno, kako i slici...
I da ti uvijek mogu prici,
Da te mogu vidjeti u snima,
Da te osjetim u svim godisnjim dobima,
Da budes za mene tu,
I za nevolju...

Sagradio sam najvecu kulu na svijetu,
Da me docekas s osmjehom zastave,
Da nas u ovome nikad ne rastave,
Dostojni da budemo i zivota i smrti...
Reci, i ja cu te cuti,
Ja spreman sam na sve,
I odbacit cu ono sto iza mene je,
Samo da si za mene tu,
I za nevolju...

Sagradio sam sve za tebe,
Golim rukama, ovim prstima,
I zivot ti poklanjam svoj.
Evo ga, nek bude tvoj...
Sad kad sam uplasen i sam,
Reci da sam ti potreban...

Odvika san se da te volin,
Odvika san se friške arije,
Odvika san se Očenaša i Zdravo Marije.

Odvika san se da te volin,
Odvika san se tvojih stina,
Odvika san se zvona sa svetog Martina.

Kad dragih judi nema više,
A oni ti jubav ostaviše,
Kome ću doć?
Kako me neće proć?

Kad nema dima iz tvojih fumara
I prošla su ona vrimena stara,
I nema više poja tica...
Ti nisi više Lećevica!

Odvika san se da te volin,
Ma boli, ma tišti,
Ta tuga me uništi...

I ova kiša me tira da mučin,
Da čekan brecanje o tuge.
A cilega života učin,
Ka da mi nema druge.

I šta san naučija ja,
Kad me je tuga stiskala,
Al' to san izabra,
Jagoda...

Ka da si mi u misli došla,
Sinoć san se smija,
Ovin si istin puten prošla,
Tvoj duh se na čas skrija.

A nisan zna
Da si dan prije otišla,
Nisan zna
Da si samo svratila.

Nisan ti reka di san bija,
I nisan se s tobon pozdravija.
A znan ja, tvoj put je kraći,
Ma isto ćemo se naći.

I bacih kamen u more,
Neka ga nekom da,
U osvit jedne zore,
Za milion godina.

On skriva misli moje,
Iz svijeta kojeg znam,
Sve tajne sad su tvoje,
Za milion godina.

Ovo je moje pismo,
Ostavština za ljude.
Bez grijeha bili nismo,
A vama kako bude!

Teta Iva,
Nije više živa...

A znan je od malih nogu,
Bija san strašivo dite.
Moli san se dragom Bogu
Da me se anđeli site.

Ponila staru bi vriću
Za niku zločestu dicu,
Nije nam kvarila sriću
Na pristrašenom licu.

Slušajte anđeli mali
Pa bi nam jabuku dala.
Toliko sada mi fali.
Toliko joj od srca fala.

Ka grč je na mome licu.
Triba san u vižite.
Pročita san osmrtnicu.
Nek moji te anđeli štite.

Kakva besmislica,
Kakva igra čudna,
Jer na kraju tek shvatim,
Ti nisi bila budna.

I ja sam sanjao,
Bijah tek vjetar u kosi,
Kakva iluzija,
Što s istinom se nosi...

I još sam tu,
Divim se plavom beskraju.
Život kazuje mi put
A skoro prekinut...

I vjerujem,
Zato ostajem,
Da se s vama radujem.
S novom nadom počinjem...

Sad bi trebalo da se sunce vrati,
Nad čistim nebom, trebalo bi sjati,
I ja bih zaspao u zagrljaju slike,
Jedne priče pune romantike...

Al' zaspat cu sam,
I umoran.

Pretvorih se u svaku pticu,
Al' ni jedna nema snage za let,
I vratih se žalosnom licu,
Uronih u duboko poznat mi svijet,

I zaspao sam sam,
Umoran...

Zaspih sam u krilu noći,
Mozda ce tako lakše proći,
Obećanje i sjećanje dano,
Srcu lažima izigrano.

Kroz drvored tisine,
Gdje spavaju usnule duše,
Dolazi mi vjetar,
Negdje sa sjevera puše.

Čujem ga kako diše,
Gladi mi hladno čelo,
Osjećam donosi kise,
I vlaži crno odjelo.

Al' ne vidim ti lice,
Ne čujem ti glas,
Zvižduk se ovog vjetra,
Ispriječio između nas.

Došao sam tebe sresti,
Došao sam s tobom sjesti,
Kao u vremena stara,
Konoba i gitara...

Al' ne vidim ti lice,
Ne čujem ti glas,
Zvižduk se ovog vjetra,
Ispriječio između nas.