samo tako...

....koji su mi život učinili životom.DOBRI LJUDI!
O njima danas pišem.
Krenula sam post pisati na dugo i na široko pa sam sve obrisala jer... Ko bu to čital. A Ona zaslužuje da se za nju zna.
Ima prek šest banki, kal bi mi to rekli. Predivne plave oči i osmijeh u kojeg se zaljubite od prve. Nježan, iskren, majčinski. Ona mi je rodila Malenog.
E sad.... Nemrem ju zvat svekrva, baka, gospođo...zovemo se imenima, kak prave prijateljice. Tak se i ponašamo. Jedna drugu zivkamo, jadamo se, djelimo savjete. Idemo u šetnje, na kave.
Ona i ja se ponašamo ko dvije djevojčice. Smijuljimo se, komentiramo ljude, slikamo se na javnim mjestima u najčudnijim pozama pa se toliko smijemo da moramo trčati u prvi wece (godine su to).
Ali.... Ono najbitnije od svega navedenog je to da sam pored nje našla svoj duševni mir. Da me ispuni pozitivnom energijom, da sam pored nje postala bolja osoba. Poslije nje svaki problem je lako riješiv a život predivan.
Nakon svih oluja i vjetrova On mi pošalje u život biće koje isijava ljubav i dobrotu, koja razumije bez puno rijeći.
Naše zadnje druženje toliko me je opustilo da je sva bol bila na tren prestala i napokon sam bila nasmijana i opuštena.
Takve ljude svi trebamo imati u svojim životima.... DOBRE LJUDE!!!!!

Slika kao dokaz da s njom mogu sve!!!!

.....poklopi, onak baš kak treba.
Trebala sam biti na moru. Nisam. Moje stanje se pogoršalo, pikulica dobila virozu. Skoro sam dobila slom živaca. Javim da neću doći. Sat iza toga mi se javi prijateljica kod koje smo trebali ići da ima smrtni slučaj. Bolje da nas onda dole nema.
Ajde...ako je moralno tako biti.
Maleni mi nabavi bicikl, ja preeeesretna. Pokušam sjesti i ne ide. Ta prokleta ruka ne sluša uopče. A ni ova druga nije baš za neku uporabu. Opet koma, opet plačem.
I šta se desi.... Kad se najmanje nadam, kad mislim da mi sve ide u krivo moje muško se ova četiri dana nije maknulo od mene.
Puno razgovora, puno zagrljaja, puno ruka u ruci, poljubac u obraz. Puno njega pored mene u svakom trenutku.
Tada sam shvatila da se sve dešava baš kako treba i u trenu u kojem je potrebno. Samo trebamo širom otvoriti srce da to shvatimo.
Mi smo proveli produženi vikend u kući, jedno pored drugog. On je liječio moje rane, smirivao nemire i pokazao mi da je tu uz mene, bez obzira i kojem ću stanju biti u budućnosti.
Bio je ovo jedan period gdje sam, nakon šest godina spoznala jednu novu dimenziju, još jedan novi faktor zbog kojeg ga obožavam. I shvatila da ona početnička zaljubljenost nije nestala, samo se bila malo sakrila.
Ono kad se sve poklopi...... Kao da sam na svom oblaku sreće.

.... ogledalo duše!
Pogledala je u te oči u kojima se više ne nazire ljubav. Pogledala je u te oči u kojima se očitala želja za bijegom. Želja da zašuti, ne dira ga i da se makne. Oči u kojima je pročitala da mu je žao što je tu, što je protratio vrijeme na nju. Jer.... Milion puta joj je ponovio da se ona nikada neće promjeniti, da ga guši, ne da mu mira.
Milion puts mu je rekla ja tako volim. Brinem se, pitam, smijem se i plačem. Ali volim!!!!!
Njemu premalo ili previše, ne zna ona.
Otišao je, mahnula je. Tiho je zatvorila vrata. Vratila se na mjesto gdje joj je, po ko zna koji put slomio srce i pokupila komadiće.
Nema veze, sljepit će ih ona, bit će ko nova kada se vrati. Smijat će se, biti sretna što je tu.
Do idučeg pogleda koji ledi krv u žilama i ponovo slama.

....je bila dovršena. Očekivala sam kako ćeš se sjetiti i poslati mi poruku. Možda neki tvoj stih, nekada si to znao. Očekivala sam da ćeš mi bar zaželjeti laku noć. Očekivala sam da ćeš doći danas.
Nadam se... Danas je šest godina kako se nadam i ne odustajem. Danas je šest godina od kada sam postala svjesna da sve što se dešavalo u mom životu nikada više neće biti isto. Da se jednim laganim poljupcem srušio sav moj brižno izgrađeni svijet kao kula od pijeska.
Šest godina pokušavam izgraditi novi, sretniji, ljubavlju ispunjeniji. Pokušavam ali sam loš graditelj. Ali sam zato vječni optimist i nadam se.
Nadam se....jer još jučer u glavi je ovo trebao biti post koji slavi našu ljubav. Našu!!!!!
Danas je post koji se nada da će iduče godine torta biti pojedena, poruka poslana, poljubac za laku noć dobiven.
Ne odustajem.... Rekla sam ti to. Ne dižem ove bolesne ruke od nas dok god me služe. Samo ću danas zacijeliti još jednu ranu u nizu, popiti kavicu na našem balkončiću i nabaciti osmijeh.
Život ima predivnih trenutaka da bih opet suzu pustila i bila nesretna....
Pamtim samo sretne dane....

....ovaj put sa trečim djetetom. Otišla je moja malena raditi na more. A ja isplakala more suza.
Ta moja djeca, ko u pravog raka samo se raštrkaju. Ostala mi još moja mala Pikulica kojoj sam rekla da ću je svezati lancima za radijator i da mi neće nikud uteč.
Život je to. Brzo, prebrzo jure te godine. Prebrzo djeca postaju odrasli ljudi. Prebrzo vrijeme teče a mi ne živimo. Mi ne uživamo.
Danas sam naučila jednu važnu životnu lekciju. Danas mi je jedna žena otvorila oči. Spustila me na zemlju. Nježno, polako kao kad majka novorođenče spušta u koljevku. Svojim riječima mi je zalječila ranjeno srce, uljuljuškala me u sigurnost i dala mi mir.
A mir.... To je ono što nisam imala i nisam znala dati.
Danas je još jedno moje malo otišlo postati veliko, jedno veliko je danas na maturanoj večeri, jedno veliko povrijeđeno pokušavam smiriti i dati mu mir.
Danas je bio dan kao mjesec dug.
Ali.... Danas je naučena jedna lekcija. Zatvorena jedna knjiga. I otvorena nova, sa čistim bijelim stranicama koje će ispisivati ovo moje mirom ispunjeno srce.
Danas svečano obečajem... Mir ću širiti i dati svojoj obitelji. Oni to zaslužuju. A ja se javno ispričavam za sve nemire.