samo tako...

....ovaj put sa trečim djetetom. Otišla je moja malena raditi na more. A ja isplakala more suza.
Ta moja djeca, ko u pravog raka samo se raštrkaju. Ostala mi još moja mala Pikulica kojoj sam rekla da ću je svezati lancima za radijator i da mi neće nikud uteč.
Život je to. Brzo, prebrzo jure te godine. Prebrzo djeca postaju odrasli ljudi. Prebrzo vrijeme teče a mi ne živimo. Mi ne uživamo.
Danas sam naučila jednu važnu životnu lekciju. Danas mi je jedna žena otvorila oči. Spustila me na zemlju. Nježno, polako kao kad majka novorođenče spušta u koljevku. Svojim riječima mi je zalječila ranjeno srce, uljuljuškala me u sigurnost i dala mi mir.
A mir.... To je ono što nisam imala i nisam znala dati.
Danas je još jedno moje malo otišlo postati veliko, jedno veliko je danas na maturanoj večeri, jedno veliko povrijeđeno pokušavam smiriti i dati mu mir.
Danas je bio dan kao mjesec dug.
Ali.... Danas je naučena jedna lekcija. Zatvorena jedna knjiga. I otvorena nova, sa čistim bijelim stranicama koje će ispisivati ovo moje mirom ispunjeno srce.
Danas svečano obečajem... Mir ću širiti i dati svojoj obitelji. Oni to zaslužuju. A ja se javno ispričavam za sve nemire.