25

ponedjeljak

lipanj

2018

Kad se sve....

.....poklopi, onak baš kak treba.
Trebala sam biti na moru. Nisam. Moje stanje se pogoršalo, pikulica dobila virozu. Skoro sam dobila slom živaca. Javim da neću doći. Sat iza toga mi se javi prijateljica kod koje smo trebali ići da ima smrtni slučaj. Bolje da nas onda dole nema.
Ajde...ako je moralno tako biti.
Maleni mi nabavi bicikl, ja preeeesretna. Pokušam sjesti i ne ide. Ta prokleta ruka ne sluša uopče. A ni ova druga nije baš za neku uporabu. Opet koma, opet plačem.
I šta se desi.... Kad se najmanje nadam, kad mislim da mi sve ide u krivo moje muško se ova četiri dana nije maknulo od mene.
Puno razgovora, puno zagrljaja, puno ruka u ruci, poljubac u obraz. Puno njega pored mene u svakom trenutku.
Tada sam shvatila da se sve dešava baš kako treba i u trenu u kojem je potrebno. Samo trebamo širom otvoriti srce da to shvatimo.
Mi smo proveli produženi vikend u kući, jedno pored drugog. On je liječio moje rane, smirivao nemire i pokazao mi da je tu uz mene, bez obzira i kojem ću stanju biti u budućnosti.
Bio je ovo jedan period gdje sam, nakon šest godina spoznala jednu novu dimenziju, još jedan novi faktor zbog kojeg ga obožavam. I shvatila da ona početnička zaljubljenost nije nestala, samo se bila malo sakrila.
Ono kad se sve poklopi...... Kao da sam na svom oblaku sreće.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.