Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.12.2008., srijeda
još minuta do ponoći ...
|
Ne zaboravite prozor otvoriti, pustiti Staru da iziđe, Novu da uđe ...  photo by flickr Još minuta je preostala do ponoći. A vječnost ipak stane u tu minutu, dragocjeniju od vijeka, minutu u koju svi naši trenutci su se slili. Mijenjam godinu za minutu, Jedini, prodajem vječnost, za ovaj trenutak koji odkucava Tebi i meni ... (thanks for upload, lazy) ... 1. 01. 2009. Sunčev krug, novogodišnja priča  photo by flickr Moj božiću Svarožiću, ti pohodi naše dvore, naše dvore i obore. Moj božiću Svarožiću, lunaj le, lunaj le. Moj božiću Svarožiću. Zlatno Sunce , bijeli svijet! Moj božiću Svarožiću. Lunajlije, lunaj le! U vremena tako davna da ih ni najdrevnije priče više ne pamte, u podnožju najvišlje planine življaše prelijepa Sunčica, djeva zlaćane kose i sjajna lica. Jednoga zimskog svitanja Sunčica krenu u šumu, nakupiti suhog granja za kućno ognjište. Vraćajući se kući u suton, s velikim naramkom granja na leđima, umorna se Sunčica spusti do potoka, vode se napiti. Morala je rukave zasukati i razbiti tanku skramu leda ispod koje je potočić žuborio, kako bi uhvatila vode u dlan. U trenutku kad se Sunčica rumenim usnama spremala srknuti vode s dlana, odraz njezina lijepa lica ugledaše, istodobno, i Perun i Veles. Njih dvojica bijahu braća blizanci, pa kad im roditelji umriješe, braća podijeliše imanje na dva dijela. Perunu pripade krošnja Hrasta i nebo nad njim, pa je od tuda upravljao oblacima i gromovima, livadama i poljima. Pripadoše mu i Dan, Sunce i sunčev sjaj. Velesa dopade korijen Hrasta, on dobi vode i podzemne spilje, te vladavinu nad Noći i Mjesecom. Očevo stado braća podijeliše popola, Perun uze sve Svarunove bijele, a Veles sve crne ovce, Perun dobi bijelog a Veles crnog ata iz očeva dvoprega. Jedino što osta nepodijeljeno bijaše - kiša. Perun je imao oblake a Veles vodu, pa je kiša ćudljvo prelazila iz ruke u ruku, jednom pa drugom bratu, postajući kamen smutnje među njima. Kako se ne bi stalno gložili, braća se razdvojiše, a kad bi se, u svitanje i suton, slučajno mimoišli, okrenuli bi glavu jedan od drugoga. No, sad im se tvrde glave sudariše, dok su se obojica saginjali nad Sunčicinim dlanom, zavirujući u odraz njezinih lijepih očiju, plavih poput cvjetova perunike.  Perun, photo by flickr Tko prvi djevojci, njegova djevojka! Tako bijaše oduvijek, no što ako dvojica u isti tren stignu do djevojke? Što ako su djevojci obojica jednako mila? A Sunčici je srce jednako snažno zadrhtalo i pri pogledu Perunovih i plavih i Velesovih tamnih očiju. Vidjevši da djevojka neće moći izabrati između njih dvojice, braća se žestoko sukobiše. Perun zagrmi, Veles izli kišu, pa potopiše čitav kraj. Pogiboše ljudi, podavi se stoka, sojenice nestadoše u bujicama, žito strunu na poljima. Kad su, umorni od duge bitke, Perun i Veles načas zastali odmoriti se, ugledaše Sunčicu kako leži, mokra i blijeda, na vrhu najvišljeg brda koje je kao otočić virilo iz razlivenih voda. Okruživahu je plavi cvjetovi perunike, iznikli na mjestima koje je pogodio grom iz Perunove ruke. Braća odbaciše oružje te kleknuše Sunčici do nogu, ljubeći joj hladne ruke i blijede obraze. Izaberi jednoga od nas ... rekoše joj ... a mi ćemo se Tvojoj odluci pokoriti. Ne mogu srce prelomiti napola ... reče Sunčica. Zato ću dati cijelo srce obojici. Danju ću postelju dijeliti s tobom, Perune, a noću ću tvoja ljuba biti, Velese. I tako i bi. Sunčica je danju ljubila Peruna, a noću je s Velesom ljubav vodila. Vode se povukoše, polja osušiše, mir ponovo na neko vrijeme zavlada Svijetom. A tada Sunčica Perunu u novogodišnjoj noći rodi sina Jarila i kćer Moranu, pa Veles, kojemu Sunčica nije podarila potomke, postade zavidan bratu. Iste večeri Veles ukrade Jarila iz kolijevke, sakri ga u podzemlju, te ga odgajaše kao svoga sina. Prođe vrijeme, odrastoše i Morana i Jarilo, ona sjajna poput Sunca, on lijep poput Mjeseca. Odrastoše, ne znajući da nisu jedinci u roditelja. Jednog ranog ljeta, kad je zlatno klasje stasalo za žetvu, sretoše se Jarilo i Morana, sretoše se i zaljubiše. U njihovim se svatovima pomiriše Perun i Veles, svijetom zavlada vječno ljeto, toplina i obilje. No, Jarilu ubrzo dosadi vjerna ljubav Moranina i on je iznevjeri. Ojađena se Morana povjeri ocu Perunu, a on gromom usmrti Jarila. Morana preko noći ostari, ljeto se prometnu u zimu. A tada, jednoga zimskog svitanja, Sunčica krenu u šumu, nakupiti suhog granja za kućno ognjište ... ... i kolo priče ... i kolo Godine ... ... ponovo se zavrtješe u krug ...  photo by flickr Sretna Novo Ljeto, dragi prijatelji! Bila vam sretna i berićetna nova 2009-a ... Žito vam rodilo, blago se množilo! Kiša vas kupala, Sunce vas grijalo! Zdravi i veseli bili, rujno vino pili, rumene usne ljubili ... ... srce pronašli, glavu izgubili! |
- 23:59 - Komentari (35) - Isprintaj - #
30.12.2008., utorak
Bannik, kratka priča ...
 Boris Mikhailovich Kustodiev (1825-1926), Russian Venus, Nizhniy Novgorod Museum of Art Bannik* *Bannik - duh iz istočnoslavenske mitologije, boravi u banji. Bila je zima, doba Moranine vladavine. Žaleći za Jarilom, Morana je ostarila, prozlila se, svijet prekrila snijegom, ledom i tamom. Dani su bili sve kraći, sve tamniji, zameteni snijegom, noću su zavijali vukovi, zli su duhovi zavirivali kroz prozorska okna. Studen i tama okupiše ukućane oko kućnog ognjišta. S užarenih cjepanica, s iskricama koje su polijetale s ognjišta, skakutali su uvis Domaći*, iza ognjišta je čučao Domovnik**, raspirirujući vatru i došaptavajući se s Voloskom***, u štali su stoku čuvali Ovnik**** i Kikimora***** . Oksani se, dok je preplićući duge pletenice sjedila u zapećku, na trenutak učinilo da vidi duhove predaka kako sjede oko ognjišta, privučeni toplinom vatre i pričama u kojima ih ukućani pominjahu. Oksana, dođi mi pomoći! pozvala ju je mati. Majci je trebala pomoć da pripremi i zagrije banju za subotnje kupanje. Prvo će se okupati otac i braća, a za njima mati, babuška i Oksana. Nakon prvih kupača banju treba ponovo izribati, provjeriti ima li dovoljno tople vode, nekorištenih svežnjića brezovih grančica, posuda za polijevanje i čistih ručnika. Bannik bi se mogao naljutiti ako se ne poštuje običaj prema kojem je, nakon prva tri kupača, Njegov red za kupanje. Taj duh kućne banje poznat je po lošoj ćudi. U bijesu bi mogao opuriti kupača vrelom vodom, iznenada ga zaliti mlazom mrzle vode ili ga, onako golišavog, izgrepsti dugim noktima. Bannik se voli u banji baškariti i mora mu biti sve potaman. Često mu dosadi kupati se sam, pa u banju pozove i kakvog šumskog duha ili vilu, da mu prave društvo. Zbog svega toga, u banji se ukućani uvijek kupaju u društvu, nikada sami, i pri tome paze što će i o čemu pripovijedati jer Bannik je sklon prisluškivati razgovore ne bi li saznao svačije tajne. Oksana je te jeseni načula priču o susjedi Katjuši kojoj se jednom, kad je u banju ušla sama, ukazao Bannik. Šuškalo se da je Katjuša namjerno dozvala Bannika kako bi od njega doznala je li se njezin muž pri kupanju izlanuo pred braćom o tomu da mu nevjesta u bračnu ložnicu nije došla kao djevica. Pošto se Bannik rijetko pokazuje ljudima, Katjuša je morala posegnuti za magijom - skinuti križić s vrata i staviti ga pod pazuh, te u banju zakoračiti lijevom nogom. Što je Bannik rekao ili uradio Katjuši, nikada se nije saznalo, no pripovijedalo se da je Katjuša morala žrtvovati crnu kokoš i zakopati je pod pragom banje, kako bi udobrovoljila Bannika da ne razglasi ono što se te noći u banji dogodilo. Bannikova milost važna je ukućanima jer bez banje bilo bi nemoguće sprati s tijela tjednu prljavštinu i znojem istjerati boleštine. Banja je važno mjesto, tu su se oduvijek nevjeste pripremale i mivale za mladoženju, u banji su žene rađale, tu bi starice poučavale kako navesti muža da te bolje ljubi, kako pospješiti željenu i izbjeći neželjenu trudnoću ... Daleko od muških očiju i ušiju, tu bi žene komentirale ljubavne vještine svojih muževa, pripovijedale lascivne šale i razmjenjivale savjete kako zacrniti obrve, narumeniti usne, ukovrčati šiške i splesti pletenice. U banji bi lijevale rastopljeno olovo u vodu, u vodi bi gasile užareno ugljevlje, te tako proricale sudbinu i odgonile urokljive poglede.  vedro i poljevača za rusku kupelj Dok je Oksana vani rezala brezove grančice kojima će se kupači šibati, mati ju je, ne želeći ući u banju sama, čekala na pragu. Gdje si se toliko zadržala? prekorila ju je. Ugledala sam vjevericu na grani velikog bora, iza kuće ... slagala je Oksana. No, nije je zadržala vjeverica, nego nešto posve drugo, nešto o čemu se ne bi usudila povjeriti materi. Oksani je bilo već devetnaest godina, a mladoženje još nije bilo ni na vidiku. Momci su oblijetali oko Oksane koju su smatrali ljepoticom bez premca. Bila je stasita, bujnih grudiju, kose plave kao lan, krupnih plavih očiju, privlačila je muške poglede. No, Oksanin otac bijaše prijek a braća ljubomorna, stoga se rijetko koji momak usudio Oksani prići. Uz to, i Oksana bijaše izbirljiva, srce joj je bilo ćudljivo, nitko joj se od seoskih momaka nije uspio umiliti. Vrijeme je prolazilo, a Oksana je počela venuti i tugovati. Nastaviš li tako, ostat ćeš stara cura ... rekla joj je babuška ... Na kraju ćeš morati hladan krevet sama grijati ... ili se udati za udovca ... Oksana se zabrinula pa je riješila - upitati ogledalo. Prema starom vjerovanju, djevojka mora izići sama u šumu, u noći punoga mjeseca, izreći magijske riječi i duboko se zagledati u ogledalo. Nakon nekog vremena u ogledalu će se pojaviti lik njezinog Suđenog. Oksana je učinila sve po pravilima, no u ogledalu se pojavila samo crna sjena bez lica, pa tako nije saznala ništa. Znala je da joj ne preostaje ništa drugo, morat će upitati Bannika. Naime, vjeruje se kako vam Bannik, ako ga doista odobrovoljite, može predskazati budućnost i odgovoriti na svako pitanje koje mu postavite. ... Kad se banja dobro zagrijala, okupaše se prvo otac i dvojica starije braće. Potom su mati i Oksana izribale banju i sve pripremile za Bannikovo kupanje. Otac i braća već su, okupani, čvrsto spavali, kad u banju konačno uđoše i žene. Prvo je, prekriživši se, u banju zakoračila babuška, pazeći da zakorači desnom nogom. Za njom uđoše mati i Oksana. Nisu razgovarale za vrijeme kupanja, bojeći se da ih Bannik ne bi prisluškivao, progovorile su tek nekoliko riječi. Poliše se vrelom vodom, izribaše lanenom otiračom. Mati i babuška u šali nekoliko puta dobrano opletoše Oksanu brezovim grančicama po nogama i stražnjici, tako da se djevojčina bijela put rumeno zažarila. Sad se još vani istrljaj snijegom i u potok zaroni, pa ćeš sutra sva blistati ... šapnula joj je babuška ... Ni jedan ti momak neće odoljeti. ... Kad je bila sigurna da svi ukućani čvrsto spavaju, Oksana je skinula križić s vrata i položila ga na jastuk. Utrtim se puteljkom, kroz visoki snijeg, odšuljala u dno vrta, do banje. Ponijela je bočicu votke i zdjelicu piroga, Banniku na dar, i spustila ih na prag. Banja je još uvijek bila topla. Oksana se svukla se i stala na otvorena vrta banje, licem gledajući u snijegom pokriven vrt. Vjeruje se da treba stati na vrata banje, licem okrenut prema van, i upitati Bannika ono što te zanima. Tada će Bannik prići i pretskazati ti sudbinu - ako te kandžama ogrebe po zadnjici, to je loše pretskazanje, a ako te nježno potapše po leđima, tada se nadaj dobru. Čeka li me negdje moj Suđeni ... il' ću ostat' dovijeka sama na ovome svijetu? upitala je Oksana stojeći na vratima banje i ne osvrćući se. Bradavice joj se na grudima ukrutiše se od hladnoće i pocrvenješe poput zrelih višanja, duboki joj se uzdah ote iz grudiju. Rumena i obla zadnjica Oksanina podrhtavala je od straha dok je očekivala da je Bannik dodirne. Tada začu tiho hihotanje, osjeti tapšanje po leđima, a dugi je prsti pogladiše po punačkoj kruškolikoj guzi, nježno je uštinuvši. Ah, i ja bih rado bio na mjestu tog sretnika koji će te najesen milovati ... prošaptao je Bannik. Na proljeće, Oksana, kad sve procvjeta, nadaj se ... ... Na proljeće ćeš svoga Suđenoga sresti, a najesen ćete zajedno u bračnu postelju leći ... ... I tu je priči o Banniku kraj. A vi dobro pripazite što ćete ga zapitati, kad se u subotu budete kupali ... hiihiiihi ... ... *Domaći - kućni duhovi koji borave u plamenu ognjišta. **Domovnik - Djeduška, Starik, Khoromozitel ili Domovoj je duh koji se brine o blagodati kuće, posebno o stoci. Glas mu zvuči kao jecaj, a opasno je da ga ukućani vide. *** Voloska - božica kućnog ognjišta. ****Ovnik - duh koji obitava u štali, često u obliku crnog jarca, čuvajući stoku. *****Kikimora - zao kućni duh koji se pojavljuje u liku malene žene. Kikimora se brine o domaćim životinjama, neprijateljski je raspoložena prema muškarcima, a noću uznemirava djecu. ... Nikolay Fomin, erotski crteži na temu ruskih bajki
... božice, moćna i vječna, ti što se rađaš iz pjene strasti, ti koja si vječno mlada, novorođena sa novom ljubavi svakom. venero, afrodito, vječna primavero. na oltar tvoj darove polažem: jagode, vino i ružine latice ... i molim: nek' lijepa budem, poput tebe, u Njegovim očima ... i mrvicu barem vitkija ... hihiihh od ruske venere u toploj kupelji ... molim te, usrdno, moćna Božice ... premda se On na obline ne žali ... ... ... hihihihihihi ... |
- 17:51 - Komentari (46) - Isprintaj - #
28.12.2008., nedjelja
Srce starog Hrasta, kratka priča ...
 old oak, photo by flickr ... koje li je ovo stoljeće nije li stiglo novo proljeće ... (uranova pikula) ... Pamtio je stoljeća, pamtio bezbrojna blistava proljeća, žarka ljeta, zlatne jeseni i okrutne zime. Pamtio je druidske obrede, balove šumskih vila, prizore lova i bitaka, grmljavinu oluja, riku jelena. Uspio je izbjeći udare gromova, šumske požare i sjekire drvosječa i stajao postojano dok su oko njega druga stabla nicala, listala, rasla, sušila se i nestajala. Stoljećima ga je okruživala šuma u kojoj on bijaše kralj. Vjekovi su prolazili, šuma je postajala sve manja, grad joj se sve više približavao, i kada je stari Hrast toga proljeća opet prolistao, u njegovoj su blizini odjekivali glasovi mjernika i graditelja. Označavali su temelje posljednje iz niza vila koje su se približile rubu stare šume. Cijelo su ljeto brujali strojevi i užurbani ljudski glasovi a starac Hrast, uznemiren u svojem miru, zlovoljno je gunđao. Vjekovima je gledao rađanje i umiranje, srce mu je ostarilo i umorilo se, dosadilo mu je to vječno listanje, cvjetanje i pupanje, dosadilo mu gukanje zaljubljenih ptica u krošnji. Stresao je ptičja gnijezda s grana, odbacio listove i te je jeseni konačno odlučio ne prolistati više, sljedećeg proljeća. ... Te su zime, hladnije od svih ranijih koje je pamtila, od mraza umirale srne, s neba su u letu padale ptice smrznutih krila, grane drveća pucale su i lomile se uz prasak, poput stakla. Ujutro bi dahom otopila ledene ruže s prozorskog stakla, napravila bi u ledu otvor u obliku srca i dan provela gledajući siluetu staroga Hrasta na obronku šume. Činilo joj se, može pogledom dodirnuti njegovo moćno deblo izbrazdano ožiljcima i obraslo mahovinom. Pamti stoljeća, taj moćni Starac ... pomislila je. Pamti svitanja i sutone, proljeća i zime, vjetrove i oluje, poplave i suše, ratove i primirja, krunidbe i pogubljenja ... pamti gnijezda na svojim granama i ljubavnike koji se ljube u sjeni njegove sjenovite krošnje. Prastar je, no vrijeme mu ništa ne može, još uvijek je prekrasan, tako snažan, mudar i moćan ... Poželjela je rukom dotaknuti mu koru, osloniti se cijelim tijelom o njegovo moćno staro deblo, pomislila je kako bi ustreptala u Njegovu zagrljaju. Bio joj je nadomak, tek kojih stotinu koraka preko snijegom prekrivenog proplanka, no kao da je bio udaljen deset tisuća milja. Izlazak na mraz iz tople sobe, s njezinom dijagnozom, mogao bi biti smrtonosan. Srce joj je oslabilo, kucalo je sve neravnomjernije i slabije i ona je pomišljala kako će njezino umorno srce stati, prije no što joj ga uspiju zamijeniti novim. Stojeći usamljen na pustom, snijegom prekrivenom proplanku, stari je Hrast osjećao toplinu Njezina pogleda kako mu, poput mekog dlana, dodiruje ispucalu koru. Poželio je da mu priđe, da ga doista i dotakne. Poželio je, silno je poželio Njezin dodir, nježan i plah, treperav i topao. Dok je u hladnoj noćnoj tišini osluškivao otkucaje Njezina srca, poželio je zagrliti je svojim starim kvrgavim granama, osjetiti je kako mu slijeće na granu poput osamljene bijele golubice, osjetiti je kako mu treperi u zagrljaju poput vitke bijele breze. Duboko pod hrapavom korom, u srčiki moćnog debla, na tu mu pomisao, usred studeni zime, u srcu počeše ponovo kolati proljetni sokovi. ... Godina se bližila kraju a ona je bila sve slabija, sve umornija. Srce joj je kucalo sve tiše, dani bi joj prolazili u omamljujućem polusnu bez snova. A tada bi se nad njom spustile besane noći. Bojala se leći u postelju, hladnu unatoč zagrijanoj sobi. Bojala se leći jer bi, ležeći, brzo osjetila kako joj se dah skraćuje i zato je noći provodila sjedeći u naslonjaču kraj prozora. Prsti su joj trnuli i hladili se, nije ih mogla zagrijati ni zavlačeći ih u njedra. Jednog će me jutra pronaći, ukočenu i hladnu, tu u naslonjaču kraj prozora ... pomislila je te noći, pomislila je to bez žaljenja. Život mi je prošao u obavljanju dužnosti, u ispunjavanju odgovornosti, u poštovanju pravila, u banalnim rutinama svakodnevice. Nisam mrzila, no nisam ni ljubila, a to i nije život, to je samo puko postojanje ... Te je zvjezdane noći, obasjane mjesečinom, odjednom osjetila kako joj je dojadilo to mučno i polako gašenje snaga, to umiranje želja i nada: Živjela sam sporo i staloženo, čak ni umrijeti ne znam brzo ... Tiho je ustala, ogrnula se velikom plavom vunenom maramom, nečujno okrenula ključ u bravi i izašla u zimsku noć. Kad se nakon nekoliko koraka osvrnula, na nedirnutom su se snijegu ocrtavale njezine stope. Nastavila je koračati, više se ne osvrćući, koračala je sve brže, starom Hrastu ususret, svakim mu je korakom bila sve bliže. Prišavši, vidjela je - u krugu oko Hrasta snijeg se otopio, među zelenim vlatima trave blistali su i mirisali bijeli cvjetovi. Dok je prolazila posljednjih nekoliko koraka, prilazeći mu, suhe grane staroga Hrasta odjednom prolistaše i pružiše joj se ususret. Zagrlila je staro deblo, osjetila hrapavu koru pod dlanovima a dlanovi joj odjednom postadoše topli i ružičasti. Grane se starog stabla nagnuše nad njom, stežući je u zagrljaj. U tome je trenutku nestalo zime, bljesnulo je toplo ljetno sunce, vjetar je gonio oblake nebom, sjevnulo je i zagrmjelo ... Srce joj je snažno zakucalo, osjetila je bilo u grudima, u grlu, u zapešćima, krv joj je prostrujala žilama, obrazi joj se zažariše, usne porumenješe, u očima joj zablistaše plave iskre. Vihor je zanjihao deblo staroga Hrasta i Nju u Njegovu zagrljaju, oboje zadrhtaše, oboje ih obli topli pljusak. U dubini starog debla odjeknu snažan prasak, a njoj se zemlja pod nogama izvi i izmaknu, i ona u tom trenutku osjeti kako joj je srce zatreptalo, zatreptalo ... ... i stalo.  photo by flickr U daljini su se začule sirene bolničkih kola koja su jurila prema Njezinim vratima, zazujala je elisa helikoptera odnoseći je na krov klinike, zabrujao je lift spuštajući se prema operacijskoj sali ... Oporavljala se dugo, čitavu zimu, no liječnici rekoše da je operacija savršeno uspjela, Njezino je tijelo prigrlilo novo srce, Njezino je novo srce iz dana u dan kucalo sve snažnije ... Žalimo, podaci o donatoru moraju ostati tajna, takva je bolnička politika ... rekoše joj, otpuštajući je. Šume uz cestu su listale, a ona je sjedila na stražnjem sjedištu automobila, osluškujući brujanje motora, dok je snažna mašina gutala kilometre. Osluškivala je otkucaje svoga srca i šaptala mu: Miruj, miruj, srce ludo ... Svakim smo mu okretajem, svakim otkucajem sve bliže ... Poljubila je sestru koja ju je dočekala na pragu, pohitala kroz predsoblje, i dok ju je sestra u strahu upozorava da uspori, protrčala je kroz dnevnu sobu, do vrata koja su vodila na terasu. Novo joj je srce treperilo u grudima poput krila uplašene golubice, dok je preko proplanka prilazila starom Hrastu. Činio se mrtav, moćan Starac golih grana, među mladim prolistalim stablima. Prišavši bliže, ugledala je na deblu pukotinu u obliku srca. Plačući je zagrlila Hrastovo deblo i srce joj od bola zatrepta i zastade. Zaustavila je dah i osluškivala, a tada začu srce staroga Hrasta, kako kuca, uglas s njezinim. Dodir Ti je nježan i plah, treperav i topao, baš kao što sam slutio da će biti ... prošapta Hrast. Podigavši pogled, kroz smiješak i suze, ona na vrhu najvišlje grane u moćnoj Hrastavoj krošnji ugleda prvi zeleni listić. ...  Lovers P.S. Iako večeras ispričana svima, ova je novogodišnja priča napisana za samo jednog ... ... Jedinog čitatelja ... |
- 23:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #
27.12.2008., subota
ne pali svjetla u sumrak ...
|
... pusti nek' dan tiho ode ...  photo by rusalka |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
26.12.2008., petak
sisters ...
 sisters (preporučam slušati za vrijeme čitanja priče) Sestrice, kratka priča Mogu li dva ljudska bića biti sličnija, mogu li biti različitija ... ... od dviju sestara? Ja sam vozila kroz snijeg do Ogulina, a ona je drijemala. A kad smo stigle, mama je ugrijala jastuk i rekla: Mila Silvijice, lezi, ugrij se ... Slavica je natočila kavu i poslužila kolače, slušajući svoju prijateljicu Ninu koja joj je svratila u čestitanje Božića. Tema je opet bila - Ninina starija sestra Silvija. Slavica je tu priču znala napamet, no ipak je pažljivo slušala Ninu. Oduvijek je bilo tako ... nastavila je Nina. Silvijicu boli pupica, nogica, glavica, ručica, pa ne može pomesti pred kućom ... Silvijica me nagovori da se popnemo i dohvatimo čokoladu iz kredenca, pa mene zateknu na stolcu, s čokoladom u ruci ... Silvijica uvijek veli da, da ... a onda uradi po svome ... a ja sam 'ona mala od koje nikad ništa' ... Znaš li, Slavice, otkad me nije nazvala? Bit će sutra dva tjedna, taman od kako sam se s puta vratila ... E, ovaj puta ću baš čekati, da vidim kad će se sjetiti da me nazove ... Slavica i Nina bile su prijateljice godinama. Ostarit ćemo, pomislila je Slavica, a Nina će još uvijek pominjati kako ju je sestra nagovorila da pojedu čokoladu koju je njihova mama Reza čuvala za božićne kolače, kao da se to dogodilo jučer. Neni Rezika je mrtva već šest godina, kuću u Ogulinu prodale su davno, a Nina još uvijek pominje taj jastuk ... Nazovi je, nemoj čekati ... rekla je Nini ... pa tko ti je od bliskih ostao, osim Silvije. I ja se ponekad naljutim na Janu, ponekad pomislim kako sam ja ta koja voli više, koja zove češće ... no što bismo bez sestara, s kime bismo se prisjećale djetinjstva i onih kojih više nema ...  U isto vrijeme, tri ulice dalje, Ela i Anja, kćeri Slavičine mlađe sestre Jane, dogovarale su se o proslavi Nove godine. Anja je svratila k Eli, svojoj nedavno udatoj starijoj sestri. Mogli bismo učetvoro, Ti i tvoj mužić, ja i Petar ... predložila je mlađa, Anja. Prvo u onaj kafić, kao lani, pa onda u kružni obilazak, da se vidimo sa starim društvom iz srednje, svi će se za blagdane vratiti iz Zagreba, na domaće jasle ... ha ha ha... Ivan i ja smo nešto razgovarali da možda za doček ostanemo kod kuće, ove godine ...rekla je Ela. A ti, zaljubljena, jedva dočekala, narugala joj se Anja. Ti i tvoj mužić, k'o dva golupčića u toplom gnijezdu pod treperavim zvjezdicama ... ha ha ha ... Odvolje vam, a Petar i ja odosmo u život. Još samo da ga nagovorim da se i on dotjera, kupila sam gala haljinicu i cipelice s vrtoglavim potpeticama, a Petar bi opet, znaš ga, izišao u tim svojim vječnim trapericama, majici i patikama ... Dakako da neću izdržati, opet ću ja prva nazvati ... nastavila je Nina ... ukoliko ona ne nazove mene i, kao i obično, 'naruči' koje kolače da ispečem i donesem ... Ove godine ideš k sestri za Novu? upitala je Ninu Slavica. Idem, ukoliko ne zapadne snijeg, odgovorila je Nina. Jer 'gospođa' je prepustila volan onom Svom, a on je nepokretan k'o gljiva. Vozi samo po onoj njihovoj selendri, pa onda meni pametuje o vožnji, kad im dođem u goste, meni koja sam autom prošla cijelu Europu ... Nina je nedavno prekinula dvogodišnju vezu, trenutno je bila sama i novogodišnji doček kod sestre bio je logičan izbor. Zna li Silvija da ti i Marko više niste zajedno? upitala je Slavica Ninu. Zna, rekla sam joj, odgovorila je Nina. A ona i 'njezin' kao da su to jedva dočekali, nikad nisu voljeli Marka. Doduše, Silvija je ovoga puta bila u pravu, Marko se pokazao kao pravi gad. Prevrtati mi po stvarima, izvući Antina pisma, napraviti mi takvu scenu, zbog nekoga s kime sam prekinula godinama ranije ... Meni se Marko činio idealnim izborom, kazala je Slavica Nini. Udovac, iste profesije, oboje slobodni ... mogli ste zajedno putovati, dočekati starost zajedno ... Nisam ni slutila da je tako ljubomoran ... To nije ljubomora, to je patologija ... rekla je Nina jetko. Bio je ljubomoran i na moje prijateljice, čak i na moju sestru ... A sestrica mi je, naravno, rekla - znala sam ... a dragi šogor je dodao - bolje ti je samoj ... Oni, dakako, uvijek znaju što je za mene bolje ... Bolje je biti sam nego u lošoj vezi, rekla je Slavica. No, koliko te znam, nećeš dugo ostati sama, kandidati već oblijeću ... Ne znam ... Nina će na to ... ovoga sam se puta opekla gore no ikad ranije ... Ideš do tete? upitala je Anja majku kad se vratila kući. Idem ... ako neće brijeg Muhamedu, onda će Muhamed brijegu. odgovorila joj je mati. Znaš ti tetu, zabije se pred računalo, pa zaboravi na čitav svijet. Pametnije bi joj bilo da prošeta, do nas je deset minuta. Trebala bi više misliti o svojem zdravlju ... Ha ha ha ... nasmijala se Anja. Ideš u inspekciju kod sestrice ... Kad smo kod sestrica, kako tvoja sestrica? Jesi li joj odvezla onaj lonac sarme? upita Jana svoju kćer Anju. Jesam, odnijela i uručila. A moja sestrica, tvoja je draga kćerkica Ela je dobro ... dobro zatelebana u svog dragog Ivana bez mane ... našalila se Anja. Zahvaljuje ti za sarmu i kaže da će oboje doći za Novu, na prasetinu i kolače ... Pitala je treba li ona nešto prirediti ... Ne treba ništa, ja ću ... kazala je Jana kćeri. I, kad ćete se vas dvije već jednom prestati koškati, niste više dječurlija ... Ne smiješ tako misliti ... rekla je Slavica Nini ... jer, budeš li mislila na 'opekotine', ostat ćeš sama ... Tko mi priča, bila si sama sve te godine, a sad si odjednom puna 'mudrosti', otkad si sretno zaljubljena ... nasmijala se Nina. Nego, hoće li Tvoj doći za doček? upitala je Slavicu, pomalo zlobno. Netko mi je na vratima, oprosti ... kazala je Slavica. O, Nina ti je u gostima, rekla je Slavičina sestra Jana, ulazeći u sobu. Nismo se vidjele sto godina, više ne znam jesmo li na 'ti' ili na 'vi' ...našalila se pozdravljajući se s Ninom. Dok je Slavica kuhala još jednu kavu, Jana i Nina nastaviše s razgovorom. Gdje ćete za doček? upitala je Jana. Gdje ću za doček ... nisam više s Markom, ne znam je l' ti Slavica rekla ... Idem k sestri, a u povratku ću na manin grob, u Ogulin ... I tvojoj je mami, šest godina, zar ne, Nina? Umrla je iste godine kad i naša mama ... Šest godina, uzdahnula je Nina ... a kao da je bilo lani. Nego, gdje ćete ti i Luka dočekati Novu? Cure će se nekamo van, a Luka i ja ćemo ove godine ostati kod kuće. Nagovaram i Slavicu da dođe k nama, no ona je riješila samovati ... reče tiho Jana. Okrenem načas leđa, a one me već ogovaraju, nasmijala se Slavica, donoseći šalicu i džezvu sa svježe skuhanom kavom. Ah, te mlađe sestre, prava su napast ... Jedino su starije sestre gore ... odgovoriše uglas Jana i Nina. Kako je tvoja sestra Silvija, još uvijek je pati ona njena alergija? upita Ninu Jana. Nemarna je, ne drži se terapije, a onda meni kuka kako se guši ... Nju oduvijek nešto boli, rukica, nogica, pupica ... I Jani je bila poznata ta priča pa se slatko nasmijala. Mamine maze, ti prvijenci ... rekla je, čekajući da Nina spomene 'famozni jastuk'. Uvijek su forsirali Silviju, ona je bila željena kćer, a ja sam bila posljednja promašena šansa za sina ... reče Nina. Ma, dajte, curke, prestanite ... na to će Slavica. Ta 'spika' o forsiranju prvijenaca je već i vrapcima poznata ... hihihihi ... I vrabice prvo nahrane onog ptića koji se prvi iz jajeta izvalio, nasmije se Jana a onda se okrene Nini: Sjećam se, k'o danas, bile smo djevojčice, mama nam je sašila iste haljinice ... Slavica je izgledala kao lutka u toj haljini na ružice, plavooka bucka, kovrče, mašna u kosi ... A ja sam bila mršavica, tanka k'o grančica, ravne kose. Njoj su puštali pletenice, a mene su šišali na kratko ... i svaka mi je mašna spuznula čim bi je mama svezala ... ... Da, da ... poznata priča. I Silvija je bila lutkica, a ja harambaša ... jedva je dočekala Nina. Ej, Ela, zaboravila sam te pitati, posudiš mi svoju vjenčanu ogrlicu, za doček? Baš bi mi išla uz haljinu, a ti ćeš ionako ostati kod kuće ... upitala je Anja, čim je, vrativši se kući, podigla telefonsku slušalicu. Naravno, svrati po nju, kad krenete na doček, odgovorila je Ela. I, daj mi malo mamu, nešto je trebam. Nema je, otperjala je do tete ... i pitala je je l' vam se svidjela sarma. Uto se vrata otvoriše i u predsoblje uđe Elina i Anjina mati Jana. Ej, pričekaj Ela, mama se upravo vratila ... rekla je Anja, pružajući slušalicu majci: Treba te tvoja najdraža Elica, niste se dugo čule ... ha ha ha ... ... Odoh i ja, reče Nina Slavici. Nazvat ću Silviju, da vidim koje kolače da ispečem i ponesem, kladim se da će spomenuti barem pet vrsti ... Sjedi još malo, nećemo se više vidjeti u ovoj godini, nagovarala ju je Slavica. A što si ti riješila, hoćeš li dočekati Novu s Janom i Lukom, ako Tvoj ne bude mogao doći ... ili će ove godine biti 'white Christmas, blue New Year', ha ha ha ? opet je ispitivala Nina. Blue, blue ... Christmas and New Year, nasmiješila se Slavica. Ha ha ha ... zato će se telefonske žice opet užariti od ponoćnog gugutanja, rugala se Nina. Nego, kako se tvoji slažu s Tvojim? Izišli smo nedavno učetvoro, Jana i Luka, Stanislav i ja ... ...odgovorila je Slavica. Čak su se i 'potikali', On i Jana ... a znaš kako je bila skeptična, s obzirom na njegove godine ... i ostalo ... A sad veli da je baš simpatičan ... 16-est godina razlike, nije baš malo, rekla je Nina. No, nitko mu ne bi dao te godine, skijanje ga drži u formi ... a i ti si ga podmladila, priznaj kakvu si čaroliju koristila ... ha ha ha Kad je ispratila Ninu, Slavica je taman spustila šalice od kave u sudoper, kad je telefon zazvonio. Nemoj ništa pripremati, doći ćemo Luka i ja k tebi, na Silvestrovo, poslijepodne ... rekla je Jana. Priroške će biti vruće, a donijet ću ti i francuske salate. Prvoga ćeš ručati kod nas, pošto zajedno odgledamo novogodišnji koncert ... Sjećaš li se, mama nikada nije propuštala taj bečki novogodišnji koncert ... New Year Concert, Wiena: Blue Danube waltz P. S. Priču poklanjam svojoj mlađoj sestrici Ančici, mojem životnom sidru. Eh, sestrice, i ne znaš koliko si me razveselila, kad si mi jučer rekla kako si (konačno) pročitala neke od mojih priča ... 'Stara kuća' je Sladovićeva vila, gđica Paulina je Mačkamama, Bebuške se sjećam ... a Agnieszka je izronila iz priča bake Aurele? Sve znaš, sestrice ... |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
25.12.2008., četvrtak
Božić ...
|
Nježna svjetlost na licima, blaga svjetlost u srcima ... Noćas je progovorilo blago u štalicama, promeškoljile su se usnule ptičice na grančicama, zasvijetlila je zvijezda nad krovovima, upalila se svjetla u našim prozorima i srcima... zapjevali su pastiri i zaplakali anđeli ... Kao i svake noći, rađala su se djeca širom svijeta, u palačama i siromaškim kolibicama, rađala se na radost i muku svojim roditeljima, u život u kojem ih čekaju i muke i radosti, i veselja i tuge ... Danas su se sreli bliski i dragi, barem u srcima, ako ne zajedno, za blagdanskim stolom. Danas smo, u mislima, za blagdanskom trpezom, vidjeli i lica onih kojih više nema ... i nasmiješila su nam se, sjetno ... Danas smo se, pred prizorom jaslica, svi ponovo prisjetili djetinjstva, u duši smo opet svi postali djeca i povjerovali smo, barem danas, u čaroliju Božića ... Sjećaš li se, Ančice, male kućice obložene mahovinom, porculanskog djetešca i anđela koji pjevaju, sjećaš li se kako su sjajno blistale svjećice na boru? Sjećaš li se vatre u kuhinjskoj peći i stare šljive u dvorištu? Sjećaš li se snjegova koji su padali kad ti i ja bijasmo djeca, kad ja bijah mala ... ... a ti još manja?  badnja me noć čarolijom obavija toplu svjetlost udaljene zvijezde slijediti poželim ... mudrosti nemam k'o tri mudraca, ni jednostavne nevinosti bosonogih pastira... ... pa, ipak ... nadam se ugledat ću betlehemsku zvijezdu i u Tihoj noći čuti kako životinje ljudskim glasom govore, uz jaslice ... umjesto toga plač anđela začuh... zašto anđeli plaču, Jedini? znaju - Božić će maleni čovjekom postati, ljudsku će sudbinu dijeliti: roditi se, odrasti, živjeti, ljubiti, trpjeti i mrijeti ... dok zvona odjekuju, a anđeli plaču, pjevajući, Tebe trebam, Ljubljeni, da suzu mi s obraza poljupcem ... ... obrišeš ... |
- 23:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #
24.12.2008., srijeda
čarolija Badnje noći ...
... sve nam je bliže ...
Božićno je drvce okićeno, darovi spakirani ... Odoh k mojoj sestrici Ančici, provesti Badnje veče s mojima dragima ... Ponoćni dodatak:  Polish Christmas, photo by flickr Wigilia*, kratka priča *Wigilia (od lat. vigilare - iščekivati) je poljski naziv za Badnju večer. Kuća je mirisala na boršč sa suhim gljivama, na medenjake i makowiec, u ostavi je u aspiku podrhtavao šaran punjen grožđicama, sušili se oplatki od beskvasnog tijesta s otisnutim sličicama zvijezda. Mati je prostirala bijeli stolnjak preko prostirke od slame i oplitala ga bršljanom, otac je iz podruma donio votku i med za vrući krupnik koji će se piti uz večeru. Već od badnjeg jutra Agnieszka je nestrpljivo čekala večer i prvu zvijezdu. Kao najmlađa u obitelji, ona je imala dužnost dežurati kraj prozora, iščekivati prvu zvijezdu i paziti da se ne ugasi svijeća u prozoru. Da joj ruke ne bi bile besposlene, Agnieszka je izrezivala wycinanke - ostriške iz šarenih papira. Ispod njezinih spretnih prstiju izvirala su jata ptičica, preplitale se grančice jela i krovovi kućica, izvijale se vitice bršljana i bobice božikovine, zvjezdice sestrice se jatile oko brata mjeseca ...- Vješti su prsti u naše sestrice, reče Agnieszkin najstariji brat Witold. Vješti prsti i rumeni obrazi ... nastavi srednji brat Kazimierz. Vješti prsti, rumeni obrazi, a oči plave, ubave ... pridruži se najmlađi Stanisław. A tko Agnieszki u plave oči zaviruje? upita Witold. Možda Wojciech, možda Janek, a možda ... Andrzej? brzo doda Kazimierz. A možda ... sva tri! uz smijeh uzviknu Stanisław i sva trojica prasnuše u smijeh kad se okrugli Agnieszkini obraščići lijepo zarumenješe. Ej, momci, prestanite sestru zadirkivati, posla se prihvatite ... uzviknu otac i sam se neprimjetno smijući ispod usukana brka. Ima posla i u štali i na dvorištu, reče mati. No, momci se radije po kuhinji motaju, ne mogu večeru dočekati ... Ne zamjeri im majčice, otac će na to. Nije lako momcima četiri tjedna postiti ... Vidim ja da im ni četiri tjedna posta nisu izbila ludorije iz glave ... prijekorno će mati. Agnieszkina su braća dobro znala čije će ime zarumenjeti sestrine obraze. Andrzej! Visok, plavokos, stasit momak. No Andrzeju je dvadeset a Agnieszki će biti trinaest ... i to tek na proljeće. Neke se cure iz sela udaše jesenas. Dorota u šesnaestoj, Katarzyna u petnaestoj ... no tko će još dvije godine čekati ... mislila je Agnieszka dok su joj pred očima titrale Andrzejeve oči, plave poput zvijezda na zimskome nebu. Oj, skoro sam prvu zvijezdu propustila! uzviknu Agnieszka. I svi se okupiše oko blagdanskoga stola, koji je mati postavila dok joj je kći maštala. Otac prekriži i razlomi blagdanski kruh, pa ga svi kušahu, razmjenjujući dobre želje a mati spremi okrajke da ih pošalje svome bratu Romanu koji je prije dvadeset godina otišao trbuhom za kruhom, tamo daleko, preko oceana. Potom svi sjedoše večerati, a nitko se tijekom večere ne smjede od blagdanskog stola dizati kako bi i dogodine svi ponovo bili na okupu. Kao i svakog Badnjaka, mati je i ove godine postavila jedan tanjur više, ako naiđe neki putnik namjernik ... Poslije večere Agnieszka se tiho iskrade u štalu, noseći u pregači okrajke kruha s blagdanskoga stola. Kušajte i vi ... rekla je kravama i konjima ... red je da i vi blagujete jer ste bili pri rođenju maloga Božića ... Ostala je još neko vrijeme među blagom prisluškujući hoće li kravice progovoriti. Izgleda da sam opet grješna bila, pa neću čuti kako blago progovara... Prije no što se vratila u kuću, Agnieszka je iznad kućnih vrata objesila češalj koji je iz kuće iznijela, skriven u njedrima. Ujutro će prva ustati pa pogledati ima li na zubcima češlja kakvih vlasi. Eh, da vlas barem bude plava, k'o Andrzejeva ... poželjela je. Jer, prema praznovjerici, ako cura u badnjoj noći iznad kućnih vrata češalj objesi, na njemu će na božićno jutro naći vlas mladoženje, ukoliko joj je suđeno udati se sljedećeg ljeta. ... U svitanje Agnieszka se u dugoj bijeloj košulji i bosonoga iskrala, skinula češalj s čavla nad kućnim vratima pa se tiho vratila u kuhinju da u svjetlu ognjišta provjeri ima li vlasi na zubcima češlja. Srce joj je zadrhtalo - ugledala je dugu svjetlu vlas ovijenu oko češlja! No, kad je bolje pogledala, vlas joj se učinila nekako čudna ... gotovo nalik na strunu iz konjskoga repa. Iiiiiihahahaha ... začu iza sebe smijeh i ugleda trojicu braće kako joj se smiju. Agnieszka, Agnieszka ... ždrijebčeva nevjestaaa ... Onako u košulji i bosonoga Agnieszka istrča u dvorište, odjuri do vrtne ograde i prisloni vrele i uplakane obraze na tarabu. ... Prođe Badnjak, prođe i Božić ... i zima prođe. Stiže proljeće, trava se zazeleni, procvaše voćke, a i Agnieszka odjednom propupa i rascvjeta se poput mladog jabukova stabla. Kad je toga proljetnog jutra Agnieszka ušla u crkvu na nedjeljnu misu, Andrzej brzo priđe škropionici, pa zahvati svete vodice u dlan i pruži ga Agnieszki neka se prekriži. A kad ju je poslije mise ispratio do kućnih vrata, tiho joj je šapnuo: Eh, kad bi' te barem do Božića mogao kao mladu svojoj kući povesti ... No, izgleda da ću ipak morati pričekati još dva tri Božića ... ... A je li joj tamo na kapiji i poljubac ukrao? E, to ne znam. A kad bih i znala ... ... ne bih vam odala ... ... Dok ste vi priču čitali, već je i Božić stigao. Sretan Božić svima! Wesolych Swiat Bozego Narodzenia! Ljubavi, zdravlja i svega obilja želim svima ... Pero, Đuro ... i mali Miško: Sigurno smo jako dobri bili, kad smo tol'ko darova dobili ! |
- 00:01 - Komentari (67) - Isprintaj - #
22.12.2008., ponedjeljak
Winter Wonderland ...
|
Lopoč u sobnom jezercu opet me razveselio zimskom cvatnjom ... Mali Miško raste k'o iz vode, istražuje kuću i stalno mi se petlja pod noge, Pero i Đuro i dalje su nerazdvojni ... Spremam kuću, polako pakiram darove ... Božić je na pragu ... |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
21.12.2008., nedjelja
san ...
 Ole Lukoje Sjećanje ... Koliko unatrag seže ljudsko sjećanje? Koliko su stare naše prve uspomene? Sjećamo li se svojeg prvog koraka, prve izgovorene riječi, prve priče koju su nam pričali, prve pjesme koju su nam pjevušili dok su nas uspavljivali? ... Ne sjećam se jesam li tada imala tri ili četiri godine, no sjećam se da sam one koje su me uspavljivale stavljala na muke. Mati ili baka, umorne od dnevnih poslova, sjedile bi kraj mojeg uzglavlja i pokušavale me uspavati. Pjevušile bi uspavanke, pripovijedale priče, jednu za drugom ... Oči bi mi se sklopile, riječi priče ili pjesme pretvorile bi se u ritmičnu litaniju koja bi me uljuljkivala u san ... No, čim bi litanija utihnula, San bi prhnuo s mojih trepavica i odlebdio gore, prema plafonu sobe. Sjeo bi na šareni širm lustera i tamo sjedio mašući sićušnim nožicama, hvatajući sjene na stropu, kreveljeći se i namigujući mi. Sad doista moraš zaspati, kasno je, rekle bi mama ili baka. Ostavile bi malu noćnu svjetiljku neka gori, ostavljale bi vrata sobe otškrinuta, otišle bi dovršiti ostatak svojih dnevnih poslova. Čim bih ostala sama, San bi se spustio na moje uzglavlje i počeo se igrati mojim trepavicama. Dizao ih je i spuštao poput roloa na izlogu trgovine s igračkama. Na trenutak bi mi pod spuštenim kapcima zatitrali oblici šareniji od šara kaleidoskopa a potom bi se oči ponovo otvorile zureći u polumrak ... Željela sam zaspati, voljela sam sanjati, no još sam više uživala u toj igri skrivača sa Snom. Pustila bih ga da povjeruje kako me uspio prevariti, pustila bih ga da osluškuje kako mi disanje postaje sve dublje, kako mi se ruke i noge opuštaju, a kad bi mi se prišunjao, naglo bih se uspravila u krevetu, širom raširenih očiju pogledala bih začuđenom Snu u lice, rugajući se njegovom čuđenju. Uzalud se opireš, malena, šapnuo bi mi. Na trenutak bi nestao, a zatim bi se ponovo pojavio, prerušen u Ojle Spavajla iz Andersenove priče. Smiješni čovječuljak u dugoj prugastoj noćnoj košulji, s noćnom kapicom na glavi nad mojom bi glavom raširio šareni kišobran, na svakoj žbici kišobrana visi po jedna priča ... Zavrtio bi kišobran, a kad bi se vrtnja zaustavila, priča bi skočila sa žbice kišobrana. Te su priče koje mi je San nudio bile tako primamljive. Zavirila bih u njih, poželjela im se prepustiti, no nadmetanje sa Snom bilo je još uzbudljivije. Odsanjala bih nekoliko prizora ... i ponovo izronila na javu. E, baš si tvrd orah, malena, rekao bi mi Ojle Spavajlo. Ponekad bi nastavio vrtjeti svoj šareni kišobran nad mojom glavom, a ponekad bi ga zaklopio i ljutito otišao, ostavljajući me samu u polumraku. Poželjela bih ga pozvati da se vrati, osjećala bih se tako usamljenom. Poželjela bih ... ali ne bih. ... Ni sada, kad one koje su mi pjevale uspavanke već spavaju vječnim snom, ne znam je to San izmicao meni ili sam ja bježala Snu, tada, u djetinjstvu ... ... i sada, kad dijete već odavno nisam ...
prošli božići, photo by rusalka white rose: Let Your Love Be My Pillow ... |
- 23:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
20.12.2008., subota
Sablasna kuća, 2. dio ...
|
Već sam ti stoput' rekla da me ne zoveš Marica ...otresla se Mary na Jožu. Oprosti, obećavam zapamtit ću - Mary zvuči cool ... nasmijao se Joža, oponašajući njezin glas, no u srcu ga je zazeblo dok je gledao Maryno blijedo lice i veliki stomak koji je izobličio njezino krhko tijelo. Izgleda da ćeš skoro roditi ... kazao je zabrinuto, zapažajućio kako joj se stomak spustio, kao u žena kojima se bliži porod. Javio se stručnjak ... obrecnula se Mary. Nastavili su koračati osvjetljenim no opustjelim ulicama. Za polazak na polnoćku bilo je još prerano, iza osvjetljenih prozora ljudi su se okupljali za blagdanskim stolom, u prozorima su svjetlili svjećnjaci, ulazna vrata bijahu okićena vijencima od borovine, počeše prolijetati prve pahulje snijega. Maryna su se koščata ramena tresla pa ju je Joža ogrlio, ne bi li je zagrijao. Tek tada je, pod svjetlom ulične svjetiljke, spazio kako joj se suza kotrlja niz obraz. Bolje bi ti bilo da je ta tvoja prazna kuća blizu, jer inače ... rekla je i Joža je shvatio da su joj počeli trudovi. Napuštena kuća prema kojoj su se uputili bila je, nasreću, odmah iza prvog ugla i u par koraka Mary i Joža se nađoše pred visokom ogradom od kovanog željeza. Upravo u tom trenutku, na noćnom se nebu, nad krovom stare kuće, ukazala prva zvijezda. Bit će 'čupavo' ako su vrtna vrata zaključana ... pomislio je Jožek, smišljajući kako da Mary prebaci preko ograde. No, kada je posegnuo za kvakom, vrata se, kao nekom nevidljivom rukom, tiho otvoriše. Prošli su kroz vrt, probijajući se kroz visoku suhu travu na kojoj su iskrile pahulje. Joža je namjeravao ući u kuću razbivši staklo na vratima verande, ali ulazna vrata bijahu otškrinuta, pa oni oklijevajući uđoše u kuću. Prostrani hol osvjetljen mutno svjetlom koje je dopiralo sa svjetlarnika na krovu, stvarajući sablasnu atmosferu, zavojito stepenište vodi u gornji dio kuće a ovalna poluotvorena vrata u dnu hola otkrivaju pogled na veliku blagovanicu. Uđoše. Mary je, teško dišući, ostala stojati kraj vrata, a Joža je pogledom preletio sobu. Veliki, prašinom prekriven stol, okružen tapaciranim stolicama s polomljenim naslonima, pod prozorom dvije velike fotelje i mali stilski stolić izjeden od crvotočine. Izvijene nožice fotelja bijahu polomljene, a iz poderanog 'mebl štofa' izvirivale su opruge i suha morska trava. Joža je, s nekoliko dobro usmjerenih udaraca nogom, razbio stolić i obje fotelje. Poslužit će kao gorivo, rekao je, osvrćući se prema paučinom prekrivenom kaminu. A od trave ću ti začas složiti udoban ležaj ... Brzo i spretno raširio je suhu morsku travu i prekrio je ostatcima tkanine. Svukao je jaknu i njome pokrio Mary, a zatim je razgrnuo paučinu, na ložište kamina položio snopić suhe trave, nožice fotelja i komade razbijenog stolića. Imaš li možda u džepu jedan od onih upaljača kojima si palila cigarete, dok te nisam nagovorio da prestaneš pušiti? upitao je Mary. Umjesto odgovora začuo je prigušen krik. Izobličena lica, Mary se grčila u trudovima. Umrijet ću ... prošaptala je promuklo.Od toga se rijetko umire, rekao je Joža. Joža je odrastao na selu i mnogo je puta gledao kako se kobile ždrijebe, kako se krmače prase, kako mačka koti mačiće na štaglju ... Sjeti se kako je pomagao Rumenki, kada se prvi puta telila. Bez zaziranja je zavukao ruku u toplu kravlju utrobu, vukući i okrećući tele u pravi položaj, kao što je jednom vidio da radi veterinar. Rađanje i umiranje Joži nisu bili strani prizori, nije se plašio krvi ni gadio prljavštine. Uvijek dulje traje, kad je prvi put ... rekao je prestrašenoj Mary. Samo da upalim vatru, pa ću ti onda pomoći ... Dok je petljao po džepovima Maryne jakne, tražeći upaljač, sobu je osvjetlila topla svjetlost. Vatra se u kaminu upalila sama od sebe, plamen je liznuo po snopiću suhe trave i uhvatio polomljeni okvir fotelje, iskrice poletješe prema dimnjaku i toplina se poče širiti sobom. Joža nije imao vremena čuditi se jer Mary je stenjala sve glasnije. Nije uspio primijetiti da ih, s vrha ormara, začuđeno promatra čitava jedna obitelj puhova, niti je opazio golubove koji su, privučeni svjetlom i toplinom, sletjeli na prozor. Svukao je s Mary traperice i zavirio joj u međunožje. Vrata života bijahu već široko otvorena, naziralo se tjeme novorođenčeta. Hvala Bogu , rekao je Joža ... ne ide nogama, a čini mi se da izići brže nego što sam mislio ... Mary je stenjala i napinjala se, pa bi potom iscrpljena klonula, odmarajući se između dva truda. Stisni još jednom, jako ... rekao joj je Joža i u sljedećem trenutku u ruke mu skliznu sluzavo i okrvavljeno dječje tjelešce. Dječak je! usklikne, dok je pregledavao dijete i brisao ga svojom majicom. Pravi dečko ... i vrlo je glasan ... Mary se uspravila, pružila ruke i Joža joj, dok je vani na crkvenom tornju izbijala ponoć, položi djetešce na grudi. ... Snijeg je na božićno jutro prestao padati i svijet je blistao, bijel i čist. Kuštravi petogodišnji dječak, još uvijek u pidžami, žurio je niz zavojito stepenište velike kuće. Polako, sine ... rekla mu je mati ... darovi neće nikamo pobjeći. Širom otvorenih očiju, dječak uđe u sobu. Vatra je veselo pucketala u kaminu, stol bijaše prekriven bijelim stolnjakom opšivenim bršljanom, a pod visokom jelkom na kojoj su blistale svijećice i srebrni orasi, stajali su šareno omotani darovi. Dok je dječak razmatao darove, na ulaznim se vratima začu zvono. Mlada žena uze sa stola zdjelu s medenjacima i krenu prema vratima. Samo časak ... rekla je otključavajući vrata, očekivala je na pragu zateći grupu malih božićnih pjevača. Imam za vas kolača a naći će se i sitniša ... Oprostite, gospodine, očekivala sam koledare ... rekla je visokom prosijedom muškarcu koji je stajao na pragu i pomislila kako, sudeći prema finom kaputu od kašmira koji mu je prekrivao široka pleća, njemu nije potreban milodar. Oprostite vi meni, rekao je on smiješeći se. Oprostite što vas smetam ovog blagog blagdanskog jutra. Prije šezdeset godina, na Badnju noć, rodio sam se u ovoj kući. Put me nanio u vaš grad, pa sam potražio ceduljicu s adresom. Zapisao sam adresu davno, bijah tada tek nešto stariji od vašeg sina, rekao je smješkajući se dječaku koji je izvirivao iza majčinih leđa. Roditelji su mi pričali o staroj napuštenoj kući u kojoj sam se rodio. Vjerovao sam da je već davno srušena, no ipak me nešto vuklo da je dođem vidjeti ... I sada sam presretan što je kuća, zahvaljući vama, ponovno oživjela ... ... Nakon sat vremena mlada je žena, ganuta njegovom pričom, ispratila prosijedog gospodina, pošto je razgledao kuću i popio šalicu kave koju mu je ponudila. Vrativši se u blagovaonicu, na stolu je ugledala je ček. Bio je naslovljen na donosioca, a ispisana je svota bila i više nego dovoljna za obnovu krova, uređenje fasade i ugradnju novog kamina. Oči joj se orosiše od radosti jer kuća je vapila za popravcima a toliko novca ona i njezin muž ne bi uspjeli uštedjeti godinama. Ček je ispisao dok sam ja kuhala kavu, pomislila je sa zahvalnošću ... i tek tada je shvatila da se nije sjetila upitati ga za ime. ... Prije no što je zamakao za ugao, gdje ga je kraj parkiranog automobila čekao šofer, Silvestar se još jednom osvrnu. Prozori stare kuće blistali su, iz dimnjaka se dim veselo uzdizao prema nebu, s grana starih hrastova na verandu, u potrazi za mrvicama, prhnu jato golubova rasipajući snježne pahulje. Silvestru se učinilo da mu se stara kuća smiješi, ispraćajući ga. |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
19.12.2008., petak
Sablasna kuća ...
|
... pozlata svud otpade, svinjska koža ostade ... (H. K. Andersen, Stara kuća) Sablasna kuća, 1. dio Davno se ugasila vatra u ognjištu, utihnuli su glasovi, nestali odjeci smijeha i koraka, paučina je premrežila zakutke, prozori zakriveni drvenim kapcima ličili su na sklopljene oči. Stara je kuća propadala, okružena vrtom zaraslim u drač, mahovina i bršljan prekriše debla starih hrastova, ruže podivljaše i obrastoše rasklimanu ogradu verande, na tavanu se naseliše šišmiši. U gradu je kružila priča da se u kući dogodio strašan zločin, no to bijaše tako davno da se više nitko nije sjećao ni ubojice ni žrve. Tabla s natpisom na prodaju iskrivila se, kiša i snijeg ispraše slova, nitko više nije svraćao u razgledanje. Stanari susjednih vila rogoborili su: Trebalo bi porušiti to ruglo ... no kuća je imala vlasnika, pa je gradske vlasti nisu mogle srušiti. Vlasnik je živio daleko, preko mora, i čini se da je 'digao ruke' od pokušaja da kuću proda. Zloglasna i sablasna, stara kuća nije privlačila čak niti beskućnike. Kada bi neki od njih zavirio kroz visoku ogradu od kovanog željeza, kuća bi ga mrko pogledala, pa bi siromah potražio neko gostoljubivije sklonište. ... Joži je mati spakovala pogaču i komad slanine u zavežljaj i rekla mu: Ovdi ti, sinko, nema ostanka. Ćaća je zapio i njivicu i livadu ... a jučer je odveo Rumenku mesaru. Bojim se, bit će zla, kad se pijan kući vrati. Tebi je 16-est, počeo si se opasivat' muškom snagom, vidim da se spremaš dići ruku na oca kad te opet bude htio tući ... Idi sine, potraži sreću u gradu. Mlad si, ruke su ti jake i zdrave, naći ćeš neki posao. Idi, prije no padne krv ... Tutnula mu je par zgužvanih novčanica u ruku, taman dovoljno za autobusnu kartu. Zaokupljeni uobičajenom svađom, roditelji nisu primijetili Mary kako se tiho iskrada iz kuće. Primijetit će da je pobjegla od kuće tek sutradan, a tada će vidjeti i da je ispraznila očev novčanik i materinu torbicu. Gotovine nije bilo mnogo, no Mary je u majčinoj torbici uspjela pronaći malu bilježnicu s telefonskim brojevima u kojoj je bio zapisan i pin majčine kreditne kartice. Karticu je Mary strpala u džep svoje jakne od jeansa. Čizmice s visokim potpeticama obula je tek na ulici jer je stubištem sišla bosonoga, kako je ne bi čuli. Pod svjetlom ulične svjetiljke pogledala je svoje blijedo lice u malom ogledalcu. Teška šminka i piercing u nosnici, duga izblajhana kosa ... Nadam se da izgledam starije od 15-est i da me neće neki murjak zgrabiti na prvom uglu... pomislila je. ... Iako su u grad stigli istoga dana, Joža i Mary su se sreli tek mjesecima kasnije. Jožek je preko ljeta radio na crno na različitim gradilištima, a kad su se s prvim jesenjim kišama gradilišta zatvorila, ostao je bez posla. Još je neko vrijeme uspijevao ponešto zaraditi unoseći ugljen i cijepajući drva domaćicama s periferije, a tada ga drvorezači potjeraše sa 'svoga teritorija'. Toga ga je jutra gazdarica po treći puta opomenula zbog neplaćene stanarine, a kad se navečer, nakon uzaludne potrage za poslom, vratio kući, našao je zaključana vrata. Kad platiš stanarinu, dobit ćeš svoje prnje ... A dotle mi se ne pojavljuj na oči ... zakriještala je gazdrica ljutito. Mary je, stigavši u grad, uspjela podići tek dnevni limit s majčina tekućeg računa. Kad je sljedećeg dana gurnula karticu u bankomat, shvatila je da je mati prijavila krađu kartice i brzo je pobjegla, svjesna oka kamere koja snima korisnike. Novac joj je brzo kliznuo kroz prste, noćila je u motelu blizu stanice gdje nikomu nisu tražili osobnu, kupila je par novih krpica i začas sve potrošila. U kafiću na autobusnoj stanici upitala je trebaju li konobaricu, a zadrigli ju je gazda odmjerio i ponudio joj posao. Ponudio joj je i prenoćište, a ona je pristala, bojeći se noć provesti u parku ili staničnoj čekaonici. Usred noći probudila se osjećajući na sebi težinu tijela, miris znoja i alkohola. Poslije, kad je on zaspao, iskrala se i pobjegla. Dugo se prala u staničnom wc-u, no činilo joj se kako ne uspijeva sa sebe sprati dodire tih masnih ruku. Izišavši iz wc-a, srela je grupu od dvije djevojke i jednog mladića. Prosili su i džeparili po peronima i čekaonicama autobusne stanice, stanovali u obližnjoj zgradi određenoj za rušenje, kao skwoteri. Prihvatiše je u svoje društvo i Mary je ubrzo savladala vještine potrebne za preživljavanje. U gomili uočiš pogodnu 'zrtvu', na primjer stariju ženu s torbicom koju je lako otvoriti. Netko iz grupe zaleti se u staricu i za tren oka novčanik je već promijenio vlasnika. Mary je bila ljepuškasta i nastojala je ostati čista, unatoč uvjetima u kojima je živjela, pa bi joj polazilo za rukom i da smiješkom i molbom izmami sitniš od prolaznika, najčešće od muškaraca. No, to bijaše rizičan 'posao', mnogi bi je salijetali nemoralnim ponudama, a ona se zarekla da se 'tim poslom' neće baviti, radije će džepariti i prositi. Kad je shvatila da je one noći zatrudnjela, bila je očajna. Ako se obrati liječniku, on će je kao maloljetnicu prijaviti centru za socijalni rad, pa će je vratiti kući. Skrivala je trudnoću pod širokom jaknom koju je ukrala u garderobi neke pivnice i svake bi večeri usnula s pomišlju kako će sutra smisliti neki izlaz. Mary je Jožeka zapazila na autobusnom kolodvoru. Seljo ... pomislila je s prijezirom, odmjerivši njegovu otrcanu odjeću ... ... i glupan, pokušava nešto zaraditi kao nosač, sad kad svi imaju kovčege na točkićima ... Ubrzo ga je izgubila iz vida jer je primijetila djevojku s torbicom na ramenu. Gurnula je djevojku i otrgla joj torbicu s ramena, no kad je pokušala pobjeći, odnekuda se stvorio momak te djevojke, zgrabio Mary za krhki ručni zglob i počeo vikati: Kradljivica! Otimala se očajnički, znajući što je čeka ako je uhite. Tada je onaj 'seljačić' prišao, odgurnuo momka koju ju je držao, zgrabio Mary za ruku i povukao za sobom. Potrčali su oboje, držeći se za ruke i ne osvrćući se. Da bi mu se odužila, Mary je Jožu odvela u ruševnu zgradu u kojoj je stanovala sa svojim prijateljima skwoterima. Ubrzo Joža i Mary postadoše nerazdvojni. Jožek je odmah primijetio da je Mary trudna pa ju je počeo štiti i brinuti se o njoj. Ne možeš više krasti, rekao joj je. Kako ćeš trčati s tim trbuhom? I od tada je Mary dane provodila grijući se po staničnim čekaonicama, dok bi Jožek zarađivao ili prosio, kad ne bi uspio naći nikakav posao. ... Godina je odmicala, Maryn je trbuh rastao, Božić se bližio. Na Badnjak je u ruševnoj zgradi izbila tuča među skwoterima, neko je nekoga isjekao nožem i svi se skwoteri razbježaše, uplašeni zvukom policijske sirene. Već je padao mrak, snijeg je počeo promicati a Joža i Mary još uvijek su lutali ulicama. Nisu se usuđivali skloniti u staničnu čekaonicu, novca nisu imali ni za najmizernije prenoćište, u skloništu bi ih prepoznali kao maloljetnike, za noćenje u parku je bilo prehladno. Znam jednu praznu kuću ... rekao je Jožek. Izgleda prilično sablasno, no noćas je ipak bolje imati bilo kakav krov nad glavom ... (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (32) - Isprintaj - #
18.12.2008., četvrtak
Lucija, djevojčica bez žigica ...
 photo by flickr Bebuška je blesa, gleda u nebeeesaaaa ... Luciji je pala kapa s glave i jednu je cipelu izgubila u snijegu, bježeći od dječaka koji su je jurili, izvikujući rugalicu. Luciju su svi zvali Bebuška, a da se ustvari zove Lucija, to je pamtila samo njezina mati i njezina kuma Luca. Lucija je živjela s majkom u maloj trošnoj kućici na periferiji. Lucijinoj je majci bilo gotovo pedeset kad je rodila Luciju. Mislila je kako je ušla u 'promjenu' i liječniku je otišla tek kad su je nagovorile žene iz komšiluka: Ne budi luda, idi doktoru, to je sigurno neki tumor u trbuhu. Ma kakav tumor... rekao joj je liječnik. Trudni ste, rodit ćete za dva mjeseca ... Lucija se rodila na Silvestrovo, kumstva se primila susjeda Luca i po njoj je Lucija dobila ime. Lucija oca nije upamtila, a mati ga je rijetko spominjala. Jednom je načula majčin razgovor s kumom Lucom, no nije shvatila o kome one to razgovaraju. Bolje ti je bez njega nego s njim, budi sretna što si se riješila neradnika, pijandure i nasilnika ... Nije moj Đuka bio tako loš, osim kad se napije .... A to je bilo svake subote ... Stare ti modrice još nisu izblijedile a on bi ti već napravio nove ... Ti si mu uvijek opraštala kao da je to što nemate djece bila tvoja krivnja ... A onda, kad si konačno rodila Luciju, ostavio vas je obje, s izgovorom kako je htio sina ... Nije mogao podnijeti njezin plač. Sjećaš se, Luce, kako je Lucija plakala, dan i noć, prvih par mjeseci ... A on bi došao umoran s posla ... Nije se on nikada od posla pretrg'o, a sve što bi zaradio to bi i zapio ... Velim ti ja, bolje ti je što si ga se riješila ... Kad ih je otac napustio, Lucijina se mati zaposlila kao spremačica u nekom poduzeću, a uz to je i 'bedinovala' po kućama. Luciju bi ponekad pričuvala njezina kuma Luca, no najčešće bi djevojčica ostajala sama i provodila dane lica priljubljenog uz prozor, čekajući da joj se mati vrati. ... Granični slučaj ... rekao je psiholog. Dvoumim se - specijalna ili redovna škola, po posebnom programu? Svima su puna usta integracije i inkluzije, a onda utrpaju granične slučajeve u redovnu školu, u prepuna odjeljenja, kod učitelja koje nitko ni ne pita žele li se i znaju li se baviti takvim djetetom ... Lucijina mati nije baš razumjela sve te 'učene riječi', no znala je da je specijalna škola na drugom kraju grada. Jedva je zarađivala za život, i znala je da ni jedan poslodavac ne bi tolerirao njezino izostajanje s posla dok vodi Luciju u školu i iz škole. Psiholog se sažalio na materinu molbu i Lucija je krenula u redovnu školu koja je bila nadomak njihove kuće. Lucijina je učiteljica odahnula kad je Luciju, poput vrućeg krompira, predala u peti razred. U Lucijinoj su se svjedodžbi kočili samo 'labuđi vratovi', sve same dvojke, zarađene 'dobrim vladanjem i zalaganjem'. Kad je krenula u peti razred, Lucija je još uvijek čitala sričući, još uvijek je spavala s mamom u krevetu, još uvijek je kradomice sisala palac, još uvijek je na dnu školske torbe skrivala lutku, još uvijek je i sama ličila na tu malu bijelu otrcanu lutku od koje se nije razdvajala i zbog koje je i prozvaše Bebuškom. Pošto je dva puta ponavljala peti razred, premjestiše je u specijalnu školu. Lucija je sad morala pješačiti do nove škole koja je bila na drugom kraju grada jer mati nije mogla odvojiti novac za tramvajsku kartu. Ostala je bez stalnog posla, pa je spremala po kafićima. Radila bi dva tri mjeseca bez plaće, 'na crno', a onda bi je gazda izbacio i našao novu žrtvu. Čistila je stubišta u nekoliko zgrada i izvlačila i prala kante za smeće jednom tjedno. Bilo joj je to sve teže, ponekad bi se zgrčila od oštrog bola u prsima, no nije si mogla priuštiti ni dana odmora.  Jedne večeri Lucija se vraćala kući iz škole. Prolazila je pokraj gradskog parka i čula kako je netko doziva. Neki je visoki muškarac stajao u sjeni stabla, a onda je upalio šibicu i plamičak je osvijetlilo crvenu bombonjeru u obliku srca. Ti, Lucija, kao da si od gladi pobjegla, ovih si dana uvijek gladna, blago meni ... Jedva sam to dočekala, dosada te uvijek trebalo nagovarati da nešto pojedeš, rekla je mati Luciji, nekoliko tjedana nakon te večeri. A onda je razrednik pozvao Lucijinu majku na razgovor: Nije prva kojoj se to dogodilo. U djevojaka s tako niskim kvocijentom inteligencije spolni nagon nije pod kontrolom, a kojekakvi izopačenjaci samo čekaju priliku ... Vi ste u godinama, a Lucija nikad neće biti u stanju brinuti se o djetetu. Ja vam ništa ne sugeriram, i sami znate što je jedino rješenje. A ginekolog, ukoliko bude pametan, pobrinut će se da se ovo ne ponovi ... Lucija se probudila iz anestezije, boljelo ju je i peklo među nogama. Nakon nekoliko sati medicinska joj je sestra pomogla da se odjene i izvela je u hodnik. Mati je, blijeda i uplakana, sjedila na bijeloj bolničkoj klupi u hodniku. Kad je ugledala Luciju, iz pletenog je cekera izvadila Lucijinu lutku. Lucija je veselo ciknula, stisnula lutku u naručje i pružila ruku majci ... i mati je povede kući. Išle su pješke kroz blagdanski osvjetljen grad i Lucija je zavirivala u izloge pune božićnih ukrasa. Na trgu je blještala osvjetljena jelka. Naša nije tako velika, ali je lijepa ... Vidjet ćeš, Lucija, kad stignemo kući ... I dar te čeka, Kriskindl ti ga je donio ... I doista, u sobi je stajalo malo božićno drvce, ukrašeno kuglicama i svjećicama. Pod drvcem je bio šareni paketić. Ja sam jako umorna, Lucija ... rekla joj je mati. Ti gledaj drvce, a ja ću malo odrijemati ... a onda ćemo večerati i ti ćeš zaviriti u paketić da vidiš što si dobila od Anđelka ... I nemoj zaboraviti da ne smiješ dirati šibice, jednom si skoro kuću zapalila. Svjećice na jelki ćemo upaliti kad se ja probudim ... ... Božićno je jutro osvanulo pod svježim snježnim pokrovom. Komšinica Luca, Lucijina kuma, pokucala je na vrata. Vrata se odškrinuše i Lucija izviri. Eto me k vama, da čestitam Božić ... rekla je kuma Luca. A gdje ti je mati? Još uvijek spava ... odgovori Lucija. Neka spava, sirotica ... dosta se naradila i naplakala ... A ti se tiho igraj dok ti se mati ne probudi ... i nemoj dotle sve kolače pojesti ... rekla je Luca pružajući Luciji tanjur s kolačima, prekriven ubrusom. Tek nakon tjedan dana susjedi shvatiše kako cijeli tjedan nisu vidjeli ni Luciju ni njezinu mater. Na Silvestrovo je kuma Luca, nakon dugog kucanja i uzaludnog dozivanja, ušla u kuću razbivši prozor. U kući je bilo hladno, Lucija je sjedila na podu kraj otomana, držeći u krilu lutku i neraspakirani šareni paketić, a na otomanu je ležala Lucijina mati, mrtva. Liječnik je konstatirao da je umrla na Badnjak, od srca. A Luciju na Silvestrovo odvedoše u dom. Dok se, sjedeći na stražnjem sjedištu automobila, zadnji puta osvrtala prema kućnim vratima, u krilu je još uvijek držala lutku i neraspakirani šareni paketić. U pustoj i hladnoj kući, na stoliću ispod božićnog drvca, ostade ležati kutija šibica ... P.S. Prolazim svakoga dana kraj Bebuškine kuće, u susjednoj ulici, kroz koju moram proći do autobusnog stajališta. Bebuška više ne stanuje ovdje, već tri desetljeća. Sad u Bebuškinoj kući stanuju neki drugi ljudi. Pretresli su krov, promijenili drvenariju i uredili fasadu. Bebuške se više nitko ne sjeća , pomislila sam jutros, prolazeći kraj njezine kuće. A onda, po povratku s posla, baš pred Bebuškinom kućom, sretoh komšinicu Dragicu i upitah je zna li što o Luciji. Začudila sam se kad mi je odgovorila potvrdno: Još uvijek je u domu, u Zagrebu. Jednom je mjesečno posjećuje daljnja rođakinja, ona koja je preuzela skrbništvo nad Lucijom. Kuću je prodala a novac stavila Luciji na štednu knjižicu, nek' joj se nađe. Čule smo se baš nedavno, telefonom ... Veli da je Bebuška tamo sretna. Plete košarice od slame ... i igra se lutkama ... A ja pomislih kako sam ovu priču propustila napisati na svetu Lucu ... i sjetih se da sam ove godine propustila posijati božićnu pšenicu.  photo by rusalka |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
17.12.2008., srijeda
rose: sjenka ...
 rose shadow, photo by flickr (prethodni nastavak) Nakon kratkog predaha Rose i Morpheus nastaviše spust prema studenom dnu Tartarusa. Iako joj je Morpheus pomagao, nastojeći pronaći sigurna uporišta njezinim koracima, Roseina stopala i dlanovi sve jače su krvarili, razderani oštrim kamenim krhotinama i ružinim trnjem. Osvrnuvši se, Rosei se učinilo da vidi tamnu sjenu kako izdaleka prati trag crvenih kapljica. Rose je za petama osjećala progonitelja i bila je sigurna da im je Thanatos na tragu. ... Njuškajući krvavi trag i nastojeći ostati neprimjetno, za Morpheusom i Rose šuljalo se crno Kerberovo štene. Crni štenac, kojeg je Rose podigla u naručje kad se skotrljao sa stepenice Hadesova prijestola, bijaše najmanji u nakotu. Hades je bijelu kuju iz svoje štenare pario s Kerberom, troglavim crnim čuvarom vratnica Podzemnoga svijeta. Namjeravao je među štencima odabrati Kerberova nasljednika: Stari je Kerber odslužio svoje. Ne samo da je dopustio Heraklu da ga svlada nego se raznježio na Orpheusovu svirku ... Čim mu stasa nasljednik, predat ću Kerbera Thanatosu ... Štenci su bili tako brojni i tako krupni da kuja nije preživjela štenjenje. Posljednim je naporima uspjela istisnuti zadnje, najmanje štene, pa je uginula ne stigavši ga niti polizati. Hades se nije namjeravao baktati osirotjelim nakotom, riješio je štenad potopiti u Cocytusu. No, dok je stajao na obali, s vrećom u kojoj su se štenci cvileći vrpoljili, zamirisala mu je menta, i surovi je Gospodar Podzemlja, raznježen uspomenom na Minthe, vreću odnio natrag do štenare pa štenad istresao među bijele kuje, sestre uginule matere tih štenaca. Štenci su rasli, dojeni mlijekom svojih tetaka, kojima je, iako se nisu parile niti bile skotne, buđenje materinskog instinkta potaknulo mliječne žlijezde na lučenje. Kada ih odbiše od sise, štence poslaše Hadesu. Bez Minthe, Hades se osjećao usamljen, zeblo ga je oko srca, pa je poželio mladim toplim psećim tijelima ogrijati barem stopala. No, nagao i naprasit, Hades bi svako meškoljenje kažnjavao udarcima u rebra. Dok su njegova braća pokorno cvileći podnosila udarce, u malom je crnom štenetu počeo rasti bijes, malo je nedostajalo da Hadesa ugrize za nožni palac i tako zapečati svoju sudbinu. A tada, na njegovu sreću, Rose stupi pred Hadesovo prijestolje. Privučen melodijom Roseina glasa, mali se crni štenac skotrljao s Hadesova prijestola Rosei pred noge. Kad ga je Rose podigla u naručje, crni je štenac prvi puta iskusio nježan dodir. Željan nježnosti, sada se šuljao Roseinim tragom poput male crne sjene. Skriven Hadskim sutonom, cerekajući se u sebi i likujući, za štenetom je slijedio Thanatos: To mi crno štene, i ne znajući, čini uslugu. Skrećući pozornost na sebe, prikriva moju prisutnost. No, Thanatos se varao, nije ostao neprimjetan za Morpheusa i Rose, nije ostao neprimjetan ni za malog Kerberova štenca. Osjetljivim njuhom štenac je nanjušio Thanatosov miris od kojega mu se kostriješila dlaka na leđima. No, želja da ga Rose opet primi u naručje bila je jača od straha. Podvijena repa i polegnutih ušiju, cvileći tiho, nastavio je pratiti Rosein trag. (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.  shadow of memories, photo by rusalka thanks for upload, lazy Nobody Likes Sad Songs? A vi, jesu li vama drage sjetne pjesme? |
- 23:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #
16.12.2008., utorak
rose: love hurts ...
 photo by flickr (prethodni nastavak) Spuštali su niz strme padine prema dnu Tartarusa, prihvaćajući se za trnovite ružine grmove okićene zrelim crvenim plodovima šipka. Rose je raskrvarila dlanove, no radovala se toj boli koja joj je skretala pažnju. I ona se pribojavala kraja puta, a kako se kraj bližio, taj je strah rastao. Morpheus je u Roseinu životu bio prisutan od djetinjstva. Njegovu je prisutnost Rose naslućivala dok još i nije bila svjesna da joj on zaviruje u snove. A, poslije, kad joj je prišao na razmeđi jave i sna, kad su postali bliski ... povjerovala je kako ga je upoznala. Bog Snova je bio ponosan, no taj bi se ponos često pretvarao u oholost. Bio je nagao i plahovit, no mogao je biti i uporan do tvrdoglavosti . Stariji je od vremena, pomislila je Rose ... A ipak, ponekad je poput neobuzdana dječaka. Zna biti savršeno pronicljiv i osjećajan u jednom trenutku, a bezdušan i okrutan već u slijedećem ... Trebala bi mi vječnost da ga potpuno upoznam. Vječnost ... no, vječnost pripada Morpheusu, a ne meni ... Zastanimo, Rose, barem načas ... na kraju si snaga ... nagovarao ju je Morpheus. No, iako ju je silazak niz strme padine Tartarusa iscrpljivao, Rose nije pristajala na Morpheusovo nagovaranje. Bojim se da Thanatos nije odustao od potrage, naslućujem njegovu tamnu sjenu koja se šulja našim tragom ... rekla je Rose. I, doista, sve je snažnije osjećala Thanatosov užareni dah na svome potiljku, užasavala ju je žudnja s kojom je Bog Smrti nastavljao potragu. Da, i ja ga osjećam ... zarežao je Morpheus. Kad bi Ti barem bila negdje na sigurnom, okrenuo bih se i sučelio s Thanatosom, iako znam da Njegova snaga nadmašuje moju ... Mučno mi je to bježanje, Rose, osjećam se kao pas podvijena repa ... Rose je sa strahom pomislila da bi se njih dvojica mogla sukobiti poput dva bijesna psa, hvatajući jedan drugoga za gušu, boreći se zbog nje. Pred očima joj se ukazao prizor pobijeđena i ponižena Morpheusa koji krvari ležeći pod Thanatosovim nogama ... a tada se užareni Thanatosov pogled okrenu prema njoj i Rose osjeti kako je ruke Boga Smrti poput kliještiju stežu u zagrljaj ... Molim Te, Morpheuse ... ne pomišljaj na to ... To bi bila ludost .. Izdržimo ... moramo izdržati ... Nastavljali su mučan, beskrajan spust, sve dublje i dublje. Padine Tartarusa postajale su sve strmije, trnovi ruža sve dulji i oštriji a Rosei se činilo da joj se svaki od njih zabada u srce a ne u dlanove. Osjećala je Morpheusove ruke kako je dodiruju i podržavaju, a ipak kao da je sama nosila teret toga mučnog silaska. Dok su se spuštali prema dnu Thartarusa, Rose je boljelo to što nije bila sigurna u Morpheusovu reakciju: Hoće li Morpheus smoći snage da učini ono što mora učiniti, ili će ustuknuti, u posljednji čas? Jednom joj je rekao kako je ona jedino biće kojem je uspio reći: Oprosti... Nikada se, kroz čitavu vječnost, Morpheus nije ispričao ni jednom bogu, ni jednom smrtniku, osim Rosei ... a sada će morati pognuti glavu pred onima kojima je naudio. Tu, na dnu Hada, morat će to Oprosti doista izreći i srcem, a ne samo usnama. Rose nije znala hoće li Morpheusu uspjeti, kao što nije mogla znati ni hoće dobiti oprost nesretnika čijem je dolasku u Had doprinio. Ipak, Rosei je bilo najvažnije ono što će se dogoditi u Morpheusovoj duši - spoznaja počinjena zla i iskreno žaljenje. Ako se to dogodi, bit će to i Morpheusovo i njezino iskupljenje. Ne mogu više gledati tvoju muku, Rose. Zastat ćemo, sada, ovog trenutka, pristala ti ili ne! Morpheus je sjeo pod veliki ružin grm, povukavši Rose u krilo. Obujmio ju je i ogrnuo svojim plaštem i ona se odjednom osjetila utješenom. Prislonila mu je glavu na prsa i osluškujući otkucaje osjetila kako se ritam njegova srca usklađuje s njezinim ... (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Dodatak: Danas pijem gorku ...  photo by rusalka A vi? ... Pero i Đuro: Mi o vuku ... ... a Ančica na vrata ... |
- 23:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #
15.12.2008., ponedjeljak
male su stvari ...
|
... mjera sreće ...
...ružine latice ... ... i kišne kapljice ... ... Pero i Đuro: Napokon ... |
- 23:59 - Komentari (33) - Isprintaj - #
14.12.2008., nedjelja
rose: there is a Time ...
 photo by flickr (prethodni nastavak) I Rose i Morpheus znali su da se bliži kraj njihova puta, znali su da je dno Thartarusa svakim korakom sve bliže i ta im je spoznaja otežavala korake. Morpheus će se konačno morati suočiti sa posljedicama svoga čina, sa žrtvama svoje bahatosti i ravnodušnosti. Bog Snova vjekovima se poigravao smrtnicima šaljući im snove o sreći, o neprolaznim ljubavima, velikim uspjesima i pobjedama, o bogatstvu i slavi ... a potom bi se smijao kada bi smrtnici povjerovali u njihovo ispunjenje. Vjekovima je Morpheus ulazio smrtnicima u snove, zavirivao u najtananije, najtajnije i najtamnije dijelove njihovih svijesti, siguran kako je otkrio sve njihove tajne. Smrtnici mu postadoše dosadni, poput bezbroj puta pročitane knjige. A tada je ušao u Rosein san ... i sve se promijenilo. Kad je sreo i zavolio Rose, Morpheus je shvatio da o smrtnicima ne zna ništa, da ne zna ništa o ljubavi, da ne zna ništa ni o sebi samome. Ljubav, koju obično nazivaju slijepom, otvorila je oči Bogu Snova: Ja sam taj koji je vjekovima spavao budan ... Tek me je Rose naučila sanjati, zaviriti u vlastito srce ... i ljubiti ... Zaljubivši se, Bog Snova se osjetio krhkim poput smrtnika. Odjednom, Smrt više nije bila nešto što se događa beznačajnim smrtnicima koji tako dosadno liče jedni na druge, Thanatos više nije bio moćni stric kojem nećak zavidi na moći, vrijeme više nije bilo monotona vječnost ... Morpheus je počeo osjećati neumitnost vremena, vrijeme je i za njega počelo teći nezaustavljivo i nepovratno poput rijeke. Svaki trenutak s Rose postao mu je dragocjen, svaki jedinstven i neponovljiv. Morpheus, koji bi ranije s lakoćom odbacio sjećanje na smrtnika kojim bi se poigrao, sada je počeo dragocjene trenutke sjećanja nizati u nizku uspomena. Jednom, kad se približi neumitan trenutak rastanka, biti će to jedino što će mi ostati od Rose, pomislio je gledajući njezino lice blijedo od umora. Srce mu se stegnu kad mu se osmjehnula. Stisnuo joj je ruku i pokušao joj odgovoriti osmjehom. Zastadoše na trenutak, Rose mu je prislonila lice na grudi, a on ju je obgrlio. Stajali su tako, priljubljeni jedno uz drugo, šuteći. Bijahu preumorni za razgovor. Nakon par trenutaka nastaviše se spuštati niz strminu. I dok mu je Rose koračala uz bok, Morpheus je pomislio kako je, zahvaljujući njoj, počeo poštovati smrtnike koje je do tada prezirao: U svojoj krhkosti smrtnici su jači od bogova. Usuđuju su se ljubiti, iako znaju da će ih Smrt razdvojiti od ljubljenih ... Usuđuju se iznova sanjati, unatoč snovima koji se rijetko ostvaruju ... Usuđuju se griješiti, priznati greške, griješiti i pokušavati iznova, ljubiti iznova ... Usuđuju se probuditi svakog jutra, znajući da bi im moglo biti posljednje... morao je priznati s divljenjem. Spuštajući se prema dnu Hada, Bog Snova je poželio postati smrtnikom, poželio je sanjati i buditi se, bolovati i ozdravljati, plakati i smijati se ... starjeti i umrijeti ... ... s Rose. Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. (nastavak slijedi) There is a Season ... for Everything ... postoji li, pod svodom nebeskim, trenutak pravi, trenutak za susretanje i rastajanje, trenutak za buđenje i snivanje, za bolest i ozdravljenje, za radost i tugovanje? postoji li vrijeme pravo za osmijehe i suze za bunt i mirenje s onim što život ti dade i uze? vrijeme pogodno za grijeh i kajanje za kasno lijeganje i rano ustajanje ... ... za rađanje i za umiranje ... |
- 23:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #
13.12.2008., subota
only small ...
... pillow talk ... ... za obnovu računa birajte 2 ... ... za obnovu računa birajte 2 ... ... za obnovu računa birajte 2 ... ... za obnovu računa birajte 2 ... ... za obnovu računa birajte 2 ... ... za obnovu računa birajte 2 ... ... ... za obnovu računa ... |
- 13:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #
12.12.2008., petak
Miss Cloudy Thursday, kratka priča ...
|
Miss Thursday se, u skladu sa svojim prezimenom, rodila jednog kišnog četvrtka, u onom dijelu godine kad se jesen susreće sa zimom. Kad je mati zavirila u tamnoplave oči novorođene djevojčice i pogladila dječju glavicu prekrivenu svjetlim, gotovo bijelim pramenčićima kose, rekla je: zvat će se Klaudija , misleći pri tomu na oblak (clowd). ... Cloudy Thursday ... prozvala je učiteljica njezino ime i prezime, prvog školskog dana. Klaudija je ustala i pocrvenjela, svjesna učiteljičina pogleda i gurkanja druge djece koja su se tiho podsmjehivala: Oblačni četvrtak ....hi hi hi ... Plave su joj oči posivjele, zagrizla je usnu, sklonila plavi pramen s lica, progutala suze i podigla pogled. No, no, Cloudy ... rekla je učiteljica. Razvedri se malo ... Vidjet ćeš, u školi će biti i sunčanih trenutaka ... ... Oči su joj mijenjale boju, od plave do sive, a Klaudija se ljutila na samu sebe zbog tih svojih izdajničkih očiju koje joj nisu dopuštale skriti ni radost, ni ljutnju ni sjetu. Duša ti se vidi u očima ... rekao joj je tamnooki dječak koji je u potaji pisao pjesme i koji joj je u gimnaziji 'prišio' nadimak 'Oblačić'. Ne volim kad mi netko zaviruje u dušu, odgovorila mu je Klaudija. I tek je godinama kasnije shvatila kako je, mladalački bezdušno, 'otepla' tog dječaka koji joj se tako željno zagledao u oči. ... Gotovo da joj je odlanulo kad joj je dijagnosticirana kratkovidnost, sad je mogla oči skriti naočalama. Kosu je splela i vezala u čvor na potiljku, sivi kostim klasičnog kroja dodao je ozbiljnost njezinim još uvijek neozbiljnim godinama. Honorarni sati, zamjena ... drugo polugodište, maturalni razred stručne škole ... rekao joj je ravnatelj. Samo dva sata tjedno, nije baš bogznašto, no i to je barem nešto, za početak ... Duboko je udahnula, otvorila vrata i ušla u učionicu noseći dnevnik pod rukom. Kad je podigla pogled, susrela se s pogledima dječaka koji bijahu od nje mlađi tek tri četiri godine. Dječaci su poštovali distancu kojom se Klaudija ogradila i tek na kraju školske godine, kad su je pozvali na svoju maturalnu zabavu, najsmjeli od njih usudio se upitati: Trebate li jednu ili dvije pozivnice, profesorice? Samo jednu ... odgovorila je Klaudija brzopleto i pocrvenjela kad su se dečki nasmijali. Podigla je pogled i pogledala redom u oči tih dječaka. Vi ste moja prva generacija, uvijek ću vas pamtiti ... rekla im je, opraštajući se i bijaše joj drago kad su uzviknuli: Nećemo zaboraviti ni mi Vas, profesorice ... Bio je oblačni kišni četvrtak, zadnji dan znanstvenog skupa koji je trajao od ponedjeljka do četvrtka. Miss Thursday je stajala za govornicom i izlagala svoj rad. Koristila je tehniku poznatu predavačima i govornicima - izabrati u publici zainteresirani pogled i obraćati se njemu, tom izabranom responsivnom Slušatelju. Pocrvenjela je kad joj je Izabrani u stanci prišao i predstavio se: Silvestar Monday ... Eto, Ponedjeljak nije mogao odoljeti a da ne upozna Četvrtak ... nasmijao se i pohvalio njezino izlaganje. U stanci su popili kavu u kafeu Pod kestenom, a kada su se namjeravali vratiti na nastavak skupa, dosadna jesenja kiša tako je uporno lila da su odustali. Ostali su za stolom, pripovijedajući o svemu i svačemu, sve do večeri. Kafe je bio poluprazan, sjedili su za stolom do prozora, po staklu su se slivale kišne kapi a s radija se razlijegali zvuci pjesme: I'm in heaven when you kiss me Heaven when you kiss me You were sent to me from wonderland I'm in heaven when you kiss me Heaven when you kiss me You were sent to me from wonderland I go crazy when you kiss me Show me how you miss me Take me with you back to wonderland You know I couldn't resist Yeah I miss every time I'm with you Every time that we kiss... Već je padao mrak, kiša je načas stala, a oni su, idući prema hotelu u kojem su odsjeli sudionici skupa, koračali ispod kestenovih stabala s kojih su padali žuti listovi i cijedile se kišne kapi. Na trenutak, u mračnom dijelu parka, njegova je ruka dodirnula njezin lakat, a zatim joj se ovila oko struka. Pažljivo ... rekao joj je. Nemojte se spotaknuti u tome mraku ... Već je zaustila da mu kaže kako je pločnik ravan pa nema bojazni od spoticanja, no u zadnji je čas odustala, bojeći se da će On primijetiti kako joj glas podrhtava. Otpratio ju je do vrata njezine hotelske sobe i tada su konstatirali da je on, nekim čudnim slučajem, smješten u susjednoj sobi. Ponedjeljak do Četvrtka ... baš imam sreće što između nisu utrpali utorak i srijedu ... rekao je. Bilo je to u trenutku kad su, oboje, u isti čas, izašli na balkone svojih soba popušiti posljednju cigaretu. Balkone je razdvajala samo niska željezna ogradica pa su se gotovo dodirivali ramenom, dok su tako stajali, svako na svome balkonu, osluškujući kišu i tiho razgovarajući skoro do jutra. ... Znaš li da sam poželio preskočiti ogradicu, te noći ... rekao joj je jednog kišnog ponedjeljka, nekoliko godina kasnije, kad je, praćen kišom, stigao na njezin prag. Ponedjeljak od četvrtka dijele dva dana, a ja sam već na prvi pogled procijenio da 'Ponedjeljak' od 'Četvrtka' dijele gotovo dvije decenije ... i uplašio sam se da ću Te uplašiti ... Već sam tada primijetio kako te Tvoje plave oči mijenjaju boju ... i spopao me strah da će posivjeti od negodovanja, gledajući Starog Mačka kako preskače ogradu ... Oči joj prvo posivješe od ljutnje, nije voljela kad on sebe naziva starim, a zatim se nasmijala zvonko, plave joj oči zaiskriše pa se zamagliše i prekriše trepavicama, kad ju je zagrlio. Pogledaj me, Cloudy ... šapnuo joj je. Znao sam da će se pojaviti, ta lijepa ljubičasta maglica u Tvome pogledu, rekao je kad je otvorila oči. Znao sam to i dok sam još samo maštao kako Te ljubim ... ... Kišno se Veče već udvaralo oblačnom Jutru, oblačno se Jutro smiješilo Večeri koja je mirisala na snijeg ... a mr Monday je još uvijek bio izgubljen u ljubičastoj maglici, miss Thursday je još uvijek plovila u naručju plavog oblaka ... U tome se tjednu dodirnuše i poljubiše Ponedjeljak i Četvrtak, i oboje su znali - ma što se bude dogodilo u tjednima koji slijede, više ih ništa neće razdvojiti ... |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
11.12.2008., četvrtak
blue moon ...
 puna mi luna obično ukrade san ... A vi, spavate li dobro u noćima punog mjeseca? Dodatak 1:  photo by flickr ...uz pozdrav Dinaji , Sjedokosom... ... i Mr. Monday-u ... hihihihihi Dodatak 2:
Jučer sam provela ugodno veče, pijuckajući čaj i pripovijedajući s dragim gostom. Ivana-Harema upoznala sam zahvaljujući vrtnim jezercima čiji smo oboje fanovi. Već smo se jednom sreli uživo, ljetos, na obalama moga vrtnog jezerca. Tada smo ustanovili da oboje volimo životinje (Ivan, uz jezerce i zlatne ribice, ima cijeli jedan nakot mačića i lijepu labradoricu Reu), ustanovili smo i da smo 'opčinjeni' rijekama, ja Dravom i Dunavom a Ivan Jošavom, kraj koje je odrastao. Ivan se odmah sprijateljio s Perom, Đurom i ostatkom moje mačje obitelji, razgovarali smo dugo, a razgovor je tekao ugodno i lako. Potom smo razmjenjivali mailove s fotkama kućnih ljubimaca i jezeraca i povremeno razgovarali u 'kutijici pričalici' na mome blogu. Pošto se godina bliži kraju, dogovorili smo se za ponovni susret, pa je Ivan došao da vidi sobno jezerce i upozna se s malim Miškom. Na kraju smo razmijenili sitne poklone i napravili nekoliko fotki. Tek kad smo se pozdravili i kad je Ivan otišao, oboje se sjetismo da nismo snimili ni jednu Ivanovu fotku s malim Miškom. Ivane, morat ćemo uskoro nadoknaditi taj propust, da mali Miško ne naraste u međuvremenu ... a i ja te opet zaboravih pitati: Kako si izabrao nick ... hihihi ... Bilo mi je ugodno družiti se s tobom ... i puno Ti hvala na simpatičnom Djedu Božićnjaku, unio je božićno ozračje u moj dom. Još samo da padne snijeg ... ... and Christmas will be white... |
- 23:59 - Komentari (39) - Isprintaj - #
10.12.2008., srijeda
heart ...
|
Ignis ga je nazvala Heart Eana. Izradila ga je po narudžbi, za moju nećakinju Jelenu, a onda je narudžbu pretvorila u poklon. Hvala ti, Ignis, od srca ... Heart Eana ... sutra ću ga odnijeti Jeci. I neću joj reći da je meni napamet palo neko drugo ime za to prelijepo srdašce ... ... ... i, at last but not at least: More je oblikovalo oblutke, a vješta ih je Ignisina ručica uhvatila u mrežicu, pa ih meni kao rođendanski dar poklonila ... Prelijepi su, Ignis, hvala Ti ... Nosit ću ih rado i često ...
mali Miško: he he he, konačno! |
- 23:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #
09.12.2008., utorak
the last rose of summer ...
|
dok umire zadnja ruža ljeta, samo sjeta u mom vrtu cvjeta ... |
- 23:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
07.12.2008., nedjelja
...
|
zajedno smo opet ... i vrijeme je stalo. ne znamo imamo li ga još mnogo ... il' malo. ne znamo jesmo li na početku ili na kraju priče a zora već sviće ... zajedno smo opet ... od noći do jutra. cijeli nam život opet mora stati između danas i sutra ... (thanks for upload, lazy)
white rose: it was Almost Like A Song ... |
- 00:01 - Komentari (29) - Isprintaj - #
06.12.2008., subota
jeste li ...
... stavili čizmice u prozor? red boots, photo by flickr Jeste li bili dobri? Nadate li se darovima? ... ili samo šibi ... Sjeća li se tko Andersenove priče Crvene cipelice? Karen je bila tako siromašna da je imala samo drvene klompe i stopala crvena od zime. Tada se postolareva žena sažalila na nju i sklepala joj cipele od ostataka crvene kože. Karen je crvene cipele prvi puta nosila na majčinu pogrebu. Jedna se bogata stara gospođa sažalila na Karen i odlučila je posvojiti, a djevojčica je pomislila da je to učinila zato što je uočila njezine crvene cipele. Karenina je pomajka rekla kako su crvene cipele ružne te ih je spalila, odjenula je Karen skromno i čisto, učila je šiti i moliti. Jednoga dana njihov grad je posjetila kraljica. U kraljičinoj pratnji bijaše i njezina kći, kraljevna. Mlada je kraljevna nosila prekrasne crvene marokanske cipelice a Karen nije mogla odvojiti pogled s njih. Ništa se na svijetu nije moglo usporediti s tim crvenim cipelicama, u Kareninim očima. Došlo je vrijeme za Kareninu krizmu i njezina joj je pomajka za tu priliku odlučila pokloniti nove cipele pa ih odoše kupiti, u veliki grad kod poznatog postolara. U izlogu postolareve radnje bilo je mnoštvo prekrasnih cipela, no Karenin se pogled zaustavio na jednima, crvenima. Postolar je crvene cipele napravio za grofovu kćer, no na kraju, nisu joj pristajale. Karen je, dakako, odmah poželjela te crvene cipele. Jesu li od sjajne čvrste kože? upitala je njezina pomajka kojoj je u međuvremenu vid tako oslabio da bijaše gotovo slijepa. Da, odgovorila je Karen, no pomajci je zatajila da su cipele crvene. I tako je Karen na krizmu otišla u crvenim cipelama, nimalo prigodnima za takvu priliku. U crkvi su svi zurili u Karenine crvene cipele a ni ona nije mislila o svetom obredu već o svojim crvenim cipelama. Kada je s pomajkom izišla iz crkve, pred crkvenim je vratima bio prosjak, stari ubogaljeni vojnik. On se ponudi uglancati cipele Karen i njezinoj pomajci. I dok je glancao Karenine crvene cipele, rekao je: Kakvih li lijepih plesnih cipelica! Karen, čuvši to, zaplesa, ponosna na svoje crvene cipelice. No, kad je poželjela prestati s plesom, crvene je cipelice nisu slušale, morala ih je izuti da bi se zaustavila. Karenina se pomajka razboljela, a Karen ju je njegovala, no neprestano je zavirivala u ormar kamo je spremila svoje crvene cipele. U gradu se održavao bal. I Karen je dobila pozivnicu. Iako je njezinoj pomajci bilo loše, Karen je ipak otišla na ples, noseći svoje crvene cipele pod pazuhom. Stigavši do plesne dvorane, navukla ih je na noge, a cipelice stadoše plesati, bez zaustavljanja. Karen je, plešući, izišla na cestu i nastavila je plesati. Plesala je i danju i noću i po suncu i po kiši, ne zaustavljajući se. Isprva je uživala u plesu, no potom se umorila, poželjela je stati, no više nije mogla prestati plesati. Nije se mogla zaustaviti ni kad joj je pomajka umrla, proplesala je duž grobljanske ograde nošena crvenim cipelicama i otplesala dalje niz cestu. Pred njom se odjednom stvorio anđeo i rekao joj: Plesat ćeš od vrata do vrata, i bit ćeš opomena zločestoj i taštoj djeci! Milost! zavapila je Karen, no crvene je cipelice plešući odvedoše sve dalje i dalje. I tako je Karen plesala preko polja i trnja, stopala su joj krvarila, no ona nije mogla stati, crvene se cipelice nisu dale izuti s Kareninih nogu. Bila je već nasmrt umorna kad je stigla do usamljene kuće u kojoj je živio krvnik i ona ga zamoli da joj sjekirom odsječe stopala, bio je to jedini način da se riješi crvenih cipelica. Na štakama, Karen je krenula prema crkvi, a crvene cipelice plesale su na korak pred njom, pa ona ostade pred ogradom, ne usuđujući se ući u crkvu. Te se noći netko sažali na Karen pa je pustio prenoćiti u nekoj izbici. U ponoć Karen začu crkvenih zbor i u duši osjeti pokajanje. U tome se trenu pred njom pojavi anđeo, s grančicom u ruci. Grančica se rascvjeta crvenim ružama, anđeo grančicom dotaknu strop izbe i nad Kareninom glavom zablista zvijezda. Sada možeš ući, reče joj anđeo. I Karen uđe u svjetlost, uđe tamo gdje je više nitko nije pitao za crvene cipele ... Priču o crvenim cipelicama prvi put pročitah davno, još kao djevojčica. Nisam je potpuno razumjela tada ... a ni sad je ne razumijem puno bolje. Poput Karen, ni ja nisam kraljevska ili grofovska kći, no zar samo one imaju pravo na crvene cipelice? Ni ja ne bih mogla, kao ni Karen, samo šiti i moliti, ma kako to korisno i pobožno bilo. Za razliku od Karen, ja sam se krzmala pa se nisam krizmala, kad je došlo vrijeme za krizmu, rekla sam svojim roditeljima da radije ne bih, nisam više bila u stanju potvrditi svoju djetinju vjeru. Roditelji mi rekoše da imam pravo izabrati. I ja izabrah sumnjati ... i vjerovati, po svomu ... bez posrednika i tumača. A možda bi mi tumač ipak trebao, no ne profesionalni tumač s bijelim ovratnikom, već netko tko je kadar vjerovati, bez sumnji ... ili usprkos sumnjama ... Možda bi netko od vas poželio pomoći mi u tumačenju priče o Crvenim cipelicama, danas kad zavirujemo u svoje cipele koje smo sinoć ostavili na prozoru, nadajući se da u njima nećemo naći samo šibu?  photo by rusalka Dodatak: Roy Kelton Orbison ( 23. 04. 1936 – 6. 12. 1988.)  lonely heart, photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (30) - Isprintaj - #
04.12.2008., četvrtak
In These Shoes?
|
No way, Jose! ... but, on second thought, why not?  photo by flickr Crvene cipele, Njegova priča Par crvenih ženskih cipela, vrtoglavo visokih potpetica. Stajale su na ogradi mosta, na samom rubu i On je pomislio kako liče na neku savršenu minijaturnu skulpturu. Vraćao se kući kasno, nakon večeri provedene s prijateljem, u lokalu na drugoj obali. Most je bio pust i slabo osvjetljen, usporio je vožnju, zaustavio automobil i pogledao bolje. Doista, crvene cipele visokih potpetica blistale su na ogradi nekim gotovo fosforescirajućim sjajem. Čije li su ... i kako su dospjele na ogradu mosta? Osvrnuo se uokolo, no nigdje nikoga. Tada mu je u svijesti bljesnula pomisao: Možda je vlasnica tih cipela završila na dnu rijeke? Nagnuo se preko ograde, gledajući u tamnu vodu, očekujući da uz stupove mosta ugleda tijelo samoubojice, no Dunav je mirno tekao, pa su se i njegove strepnje smirile. Možda su joj cipele nažuljale stopala, pa je radije nastavila koračati bosa ... ili ih je tu ostavila iz nekog čudnog hira, zbog oklade ili tko zna zbog čega? Na trenutak je čak pomislio i na 'skrivenu kameru' koja vrijeba njegovu reakciju. Vođen nekim čudnim porivom, pružio je ruku, dohvatio crvene cipele i stavio ih na suvozačevo sjedište, te produžio vožnju. ... Crvene su cipele već danima stajale na komodi u njegovom stanu na mansardi. Povremeno bi dodirivao te cipele i zamišljao visoki luk stopala i vitke članke dugih nogu kako koračaju. Njemu ususret. Dok su dani prolazili, u njegovoj se mašti vlasnica tih cipela potpuno uobličila - visoka, vitka, dugonoga, crvenokosa ... Cipele i tajanstvena žena kojoj su pripadale postadoše njegova opsesija. Gonjen prisilnim mislima, nije mogao podnijeti da mu se crvene cipele na dulje vrijeme izgube iz vida. Nabavio je lijepi crni kovčežić te bi ujutro cipele s komode premjestio u kovčežić koji bi nosio svuda sa sobom. ... Simpozij se održavao u hotelu na obali Dunava. U stanci je izišao na terasu, popušiti cigaretu ... i ugledao je. Visoka, vitka, dugonoga, stajala je i zurila u Dunav, dok joj je mjesečina blistala na zlatnim kovrčama. Duga haljina zelenoplavo se presijavala, tijesno pripijena uz njezino tijelo, poput druge kože. Primijetio je da je lijepa neznanka, iako savršeno dotjerana i našminkana - bosonoga. Pripisao je to vrućini, njezinoj ekscentričnosti i smjelosti ... i nije mogao ne primijetiti kako ima savršena stopala. Prihvatila je njegov poziv na piće, no dok su sjedili za šankom nije otpila ni gutljaja iz natočene joj čaše. O sebi nije rekla gotovo ništa, no ipak je shvatio je da je u hotelu odsjela sama. Njegove je riječi slušala s laskavom pozornošću pa se on nakon stanke nije vratio na nastavak simpozija. Pristala je da se nađu sutradan ujutro, na jutarnjoj kavi. Umjesto da ode na zatvaranje simpozijuma, on je s njome popio jutarnju kavu, potom su zajedno ručali, poslijepodne proveli u šetnji uz obalu Dunava. On je uživao gledajući kako dunavski valovi miluju njezina prekrasna bosa stopala. I večerali su zajedno, a nakon večere, čudeći se i sam vlastitoj smjelosti, pozvao ju je u svoju sobu, ne očekujući da pristane. No, pristala je. Sutradan ujutro, spremajući se da prema dogovoru siđe na jutarnju kavu na terasi, razmišljao je o protekloj noći. Ni sa jednom ženom do tada nije doživio toliko vrhunaca, ni ga jedna ljubila tako strastveno i nesputano. Valjda se baš stoga usudio učiniti nešto nezamislivo - otvorio je crni kovčežić s crvenim cipelama, kleknuo pred nju i navukao cipele na njezina savršana stopala, ne sumnjajući da će joj pristajati. I doista, pristajale su joj savršeno. Nasmijala se, ustala, i posve naga, samo u tim crvenim cipelama, manekenskim korakom prošetala sobom, praćena njegovim zadivljenim pogledom. Poslije su ponovo vodili ljubav, no crvene su joj cipele ostale na stopalima, kao da su srasle s njima. Kad se probudio, nije je bilo, vjerojatno se, tiho i vješto, iskrala do svoje sobe. Zamišljao ju je kako korača hotelskim hodnikom u tim crvenim cipelama. ... Sišao je do terase, naručio kavu, očekujući da i ona uskoro siđe. Začuo je lupkanje visokih ženskih potpetica i okrenuo se, no to nije bila ona. Čekanje se odužilo, on je već namjeravao nazvati broj njezine sobe, a tada mu je pogled odlutao preko hotelske terase do dunavske obale. Na pijesku, tik uz rub vode nešto se crvenjelo. Gonjen nesavladivim porivom, sišao je stepenicama i prišao obali. Crvene su cipele stajale uz samu vodu, visoke su im potpetice bile zabijene u pijesak. Podigao ih je i prinio licu i tada je na postavi jedne od cipela spazio srebrnastu riblju krljušt. Shvatio je - te je noći ljubio dunavsku rusalku. Na trenutak je pomislio da ostavi cipele na obali, no onda ih je podigao i čvrsto stegnuo u naručje. Znao je da mu se ona više nikada neće vratiti ... no nije mogao podnijeti pomisao da je ljubi netko drugi. Crvene cipele, Rusalkina priča Dok je plivala kroz vodene trave prema virovima, dunavska se Rusalka tresla od straha. Doplivavši do vira skrivenog pod površinom, u sjeni stare vrbe, skupila je zadnje ostatke hrabrosti, duboko udahnula i prepustila se vodenom vrtlogu koji ju je odvukao na dno. Tu je, na sedefnoj klupčici, sjedila vodena Vještica i nizala krupne rječne bisere na dugu nizku. Konačno si se odlučila ... a već mi je dojadilo čekati ... rekla je Vještica Rusalki. Prošlo je tristo godina od kada je zadnja iz vašeg roda došla do mene, po istom poslu, već sam pomislila kako su rusalke ćud promijenile ... Tada je vještica otvorila školjkama obloženu kutiju i Rusalka ih je ugledala. Crvene cipele vrtoglavo visokih potpetica! Znala je za njih iz priča starijih sestrica. Te su čarobne cipele bile ulaznica u svijet izvan vodenih granica. Rusalka koja bi te cipele posjedovala ostavila bi ih negdje na obali, a one bi smrtnika kojega bi izabrala nepogrješivo dovele u rusalkino naručje. Rusalkin bi se rep, nalik na riblji, pretvorio u vitke duge noge kojima bi te crvene cipele savršeno pristajale. Kad bi se sa smrtnikom poigrala, rusalka bi morala uzeti natrag crvene cipele i tada bi mogla igru ponoviti s nekim novim smrtnikom. Stoga i nije bilo čudo da je te cipele željela svaka rusalka, bez obzira na njihovu cijenu. A cijena im nije bila malena. Rusalke su vodene vile koje žive tisuću i jednu godinu, a svaka bi rusalka Vještici morala za te crvene cipele dati tisuću godina svoga vijeka. Vještica je tako, prisvajajući vrijeme koje je bilo podareno rusalkama, stalno produžavala svoj život a to su joj omogućavale upravo te čarobne cipele. Jer, rusalka bi cipele mogla koristiti samo godinu dana, onu godinu koja bi joj nakon trgovine s Vješticom preostala. Tisuću godina života za godinu dana ljubavi sa smrtnicima? Samo su rusalke, i to ne sve, bile sposobne za takvu trgovinu. U ugovoru je stajalo da je rusalka dužna cipele vratiti vještici dan prije isteka te godine. I tako je vještica mogla ponovo trgovati. Vještica je oštrim bridom školjke zasjekla Rusalkino zapešće i ona je svojom krvlju potpisala ugovor - mijenjala je tisuću godina svoga života za godinu dana posjedovanja crvenih cipela i obvezala se vratiti ih Vještici, dan prije isteka te godine. Potpisavši ugovor, uzela je crvene cipele i otplivala. Sljedećeg je jutra izronila tik uz obalu i skrila se među korijenjem stare vrbe. Čekala je Njega! Poželjela je da je Njegove ruke grle i Njegova usta ljube čim ga je prvi puta, prije mjesec dana, ugledala na obali. Sjedio je i pušio, gledao u Dunav i u nit udice koju je zabacio u vodu. Odlučila je istoga trenutka - mora biti Njezin! Neće žaliti tisuću godina života za tisuću njegovih poljubaca. Sada ga je ugledala na njegovu uobičajenom mjestu pa je namjeravala, čim On okrene glavu, položiti crvene cipele na obalu. Znala je da će se njezin rep pretvoriti u noge kad On posegne za cipelama. No, On nije bio sam, poveo je i prijatelja i Rusalka je, prisluškujući njihov razgovor, saznala da namjeravaju večerati u krčmi na drugoj obali, te večeri. Otplivala je do mosta i tu pritajena dočekala noć. Slasnim stopalima riječnih školjki podmitila je riječnog galeba i on je pristao crvene cipele ponijeti u kljunu, jednu po jednu, i položiti ih na ogradu mosta. Dok je čekala da On naiđe i dodirne cipele, srce joj je glasno kucalo u grudima, vratu i zapešćima. Nije ni slutila koliko je bolno to pretvaranje ribljeg repa u noge. Kao da ju je zasjeklo tisuću noževa, no ona je laka srca podnijela bol jer je znala da je Smrtnik koga je izabrala konačno njezin. ... Dok ju je ljubio, pomislila je kako je kratka ta godina koja joj preostaje. Ona nije, kao druge rusalke, željela ljubiti tisuću smrtnika, ona je željela tisuću puta ljubiti Njega. Dok ju je te noći ljubio, nije ni pomišljala uzeti natrag crvene cipele. A tada je On izvadio cipele iz crnog kovčežića i navukao ih joj na stopala. Vratio joj je njezinu slobodu, mogla se predomisliti i godinu dana iskoristiti u igri s drugim Smrtnicima. Kad je On pred jutro zaspao, tiho se išuljala iz sobe i otišla do obale. Tu su je čekale njezine vodene sestrice. No, kako ljubi taj tvoj Smrtnik? Je li vrijedan tisuću godina? upitale su je, šaleći se. Njegovi su poljupci vječnosti vrijedni ... odgovorila je Rusalka. Ne budi luda, takvih kao on je puna obala. Poigraj se svaki dan s drugim, iskoristi crvene cipelice, skupo si ih platila... rekoše joj one. No, Rusalka je željela samo Njega. Godinu dana ljubavi s Njim sada joj se učinilo dužom od vječnosti: Ljubit ću ga tako da me zapamti za čitav život i da nikada ne poželi drugu, čak i kad me nestane! Crvene je cipele položila na pijesak na obali i skrila se u valovima. Znala je da će ih On ugledati jer su dogovorili popiti kavu na terasi koja gleda na obalu. Kada je On cipele podigao i ponio, znala je da će je da će mu doći te noći, znala je da će je On opet ljubiti te noći i svake noći kroz tu godinu koja joj je preostala. A kad godina prođe, ostavit će mu crvene cipele za uspomenu, neće ih vrati Vještici. Neće ih vratiti, iako je pročitala klauzulu ugovora, ispisanu na dnu, sitnim slovima: Rusalka koja Vještici ne vrati crvene cipele zadnji dan prije isteka roka ....  Perrin Sparks: Red shoes |
- 00:01 - Komentari (42) - Isprintaj - #
03.12.2008., srijeda
killing him softly ...
 legs Ušavši u lokal, njih bi dvojica uvijek izabrali stol uz prozor, kao pogodnu 'stratešku poziciju'. Ispijajući poslijepodnevnu kavu, kibicirali bi dobre 'komade' i zabavljali se komentirajući ih. Ivan bi zapazio svaki par dugih vitkih nogu, a Goranu su privlačnije bile izraženije obline i veće grudi. Dok su toga poslijepodneva sjedili za stolom smještenim uz prozor kafića Aquarius, Goran je primijetio kako u zadnje vrijeme Ivanovom pogledu promiču i one ženske noge za kojima bi se svaki muškarac okrenuo. Dugo su se poznavali, ustvari bijahu prijatelji od mladosti, pa se Goran nije ustručavao reći: Zaljubio si se, ne muljaj me ... Predobro se poznajemo da bi meni mogao muljati ... Ivan je u prvi mah pomislio zanijekati, a onda je priznao, i Goranu i sebi: Da, zaljubio sam se... zaljubio sam se kao dječarac koji se zaljubljuje prvi put. E, da mi je vidjeti tu koja je tebe smotala! uskliknuo je Goran. Sigurno je dvometrašica, noge do grla, tanak struk, guza k'o kruškica ... Ivan se, začuđen vlastitom reakcijom, jedva suzdržao da Goranu ne saspe zube u grlo. Koliko su puta tako komentirali ne samo prolaznice nego i žene s kojima su se zabavljali, no sad se Goranov vulgarni komentar odnosio na Nju, a Ivan nije mogao podnijeti da bilo tko tako govori o Ivi. Ivina je guza doista lijepo kruškolika ... pomislio je Ivan s nježnošću i željom. Put joj je blijeda i čista kao latice ivančice a noge vitke i vretenaste. No, kako se samo Goran vara kad pretpostavlja da je dvometrašica ... Doista, visokom Ivanu Iva nije dopirala ni do ramena, bila je sićušna, nalik na djevojčicu, unatoč tomu što je već dobro zakoračila u 30-esete. Jednom, dok su šetali parkom, zaljubljeni i zagrljeni, neki je stari skitnica dobacio Ivanu: Gdje si je naš'o? U špilšulu? Ivan je bio 16-est godina stariji od Ive i premda je izgledao dobro za svoje godine, njih dvoje, valjda zbog razlike u visini i godinama, nisu ostavljali utisak skladnog para. A ipak, tih prvih mjeseci njihove ljubavi, među njima je vladao sklad, u svemu. Tijela su im se željno nalazila i savršeno uklapala, a poslije, dok bi ležali spleteni i zagrljeni, pričali bi o svemu i svačemu s lakoćom, smijali se i mazili i osjećali kako su dovoljni jedno drugomu. Ivan je pomislio da mu dani ne bi imali smisla kad se ne bi mogao nadati susretima s Ivom. Ej, kud si odlutao? Sigurno o njoj maštaš ... Ivana je prenuo Goranov glas i šaka kojom ga je prijatelj, nimalo nježno, gurnuo u rame. Svaka je nova ljubav slatka, uživaj dok traje ... ... Iva je trebala stići večernjim vlakom. Ivan je pogledao na sat i odahnuo, ima još dovoljno vremena da stigne na peron i da usput svrati u cvjećarnicu po crvenu ružu s kojom bi je uvijek dočekivao. I te je večeri skočila na peron s visoke papučice vagona i potrčala mu ususret. Volio je kad mu tako zagnjuri lice u grudi i privije se uz njega. Osjećao se zaštitnički i posjednički dok joj je uzimao putnu torbu iz ruke i prilagođavao svoj dugi korak njezinom koraku. Htio je pozvati taksi no Iva je predložila da prošetaju do njegova stana: Možemo poprijeko, preko parka, uzput ćemo udahnuti svježeg zraka. U vlaku je bilo zagušljivo i činilo mi se da vožnja traje beskrajno, da nikada neću stići k tebi. A Ivanu se činilo da koračaju satima iako su do njegova stana stigli za 20-ak minuta. Još ću požaliti što nemam vozački i što iz principa ne želim pridonositi općem zagađenju. Autom bismo stigli za 5 minuta ...rekao je Ivi. Čini mi se da tebi večeras ni leteći tanjur ne bi bio dovoljno brz, našalila se ona, sretna što je se Ivan toliko poželio. Kasnije, dok mu je Iva spavala u naručju, Ivan je ležao budan, razmišljajući: Nikad nisam ni pomislio da bih poželio skrasiti se uz samo jednu ... Osjećajući Ivino toplo tijelo u svojem krilu sa zaprepaštenjem je shvatio da od kada ju je sreo nije pomislio ni na jednu drugu. Mislio je jedino na nju, želio samo nju, tako željnu njegovih milovanja, tako prekrasnu u trenutcima uzbuđenja. Spavaj, jedina ... prošaptao je ... spavaj i slatko sanjaj ... I dugo nije mogao usnuti, mučen mišlju o razlici u godinama, mučen strahom kako će Iva, prije ili kasnije poželjeti nekog mlađeg ... ... U slastičarni Pod višnjom, za stolićem tik do prozora, sjedile su Iva i Željka. Zanesene u razgovor, nisu ni primijetile konobara koji je donio dvije visoke čaše pune sladoleda prelivenog višnjevim sirupom. Nemoj crtati vraga na plotu, Iva ... govorila je Željka žustro. Kažeš da među vama sve štima. Provodite svaki drugi vikend zajedno, a to je taman toliko dugo da se uspijete opet poželjeti. Uživaj u sadašnjem trenutku i ne pati se razmišljanjima o prošlosti ... No Iva si nije mogla pomoći. Dok bi Ivan mislio kako mu ona sniva u naručju, nju su mučile misli kojih se nije mogla riješiti: On je suviše vješt, suviše rafiniran ljubavnik. Putovao je po svijetu i vjerojatno susretao i ljubio mnoge žene. Jer, kako bi inače bio u stanju pogoditi sve moje najluđe želje, čak i one kojih i sama nisam svjesna? Iva bi, pošto bi je Ivan ispratio do stanice i ukrcao u vagon, zurila kroz prozor kupea ne videći pejzaž koji je promicao. Mučila se mišlju na egzotične ljepotice u čijim je naručjima Ivan usavršio ljubavne vještine. Nevješta kakva jesam, brzo ću mu dosaditi ... Možda je bolje da sve to prekinem i poštedim se poniženja ... ... Kad je toga dana dočekao Ivu na stanici, Ivanu se učinilo da je tiša nego obično. Pozvao je taksi, želeći da što prije stignu do njegova stana. No, pošto je ovoga puta Iva uzela slobodan dan na poslu i doputovala već u petak, vlakom koji stiže u 15:05, upali su u prometnu gužvu. Vožnja je potrajala duže nego da su pješačili, a Ivan nije mogao dočekati da konačno stignu, da ostanu sami. Te ga je noći Iva ljubila smjelije i vatrenije no ikad prije. Uživao je u tom njezinom ljubavnom žaru, no poslije ... Poslije, dok mu je umorna ležala u naručju, Ivanu je u svijesti sjevnula ružna pomisao: Da nije, u međuvremenu, bila s nekim drugim ... Od koga je naučila ljubiti se tako, tko ju je to tako probudio? Sutradan je bio još sigurniji da se s Ivom nešto događa. Unajmimo auto i odvezimo se do onog planinarskog doma o kojem si mi toliko puta pričao. Napravimo piknik, u šumi ... A to će ti ujedno biti prilika da me vidiš u novom svjetlu, kao vještu vozačicu ... rekla mu je smijući se. Dojadilo joj je da dane provodi sa mnom, zatvorena u stanu ... pomislio je Ivan, zamjerajući sam sebi što ju je suviše rijetko nekamo 'izvodio'. Iva doista vozi vješto i sigurno, nimalo 'ženski' ... primijetio je dok su se vozili zavojitom cestom. Auto su parkirali na platou pred planinarskim domom i uspeli se stazom do vidikovca. Rasprostrli su deku i otvorili piknik-košaru. A poslije su se skrili u šumi i ljubili se, skriveni pod granama visoke jele. Ivan je, ni sam ne znajući zašto, pomislio kako su 'vodili ljubav' po posljednji put. Dok su se vozili nizbrdo, natrag prema gradu i njegovu stanu, Ivanovi se strahovi obistiniše, Iva mu je rekla kako se više neće vidjeti: Ne pitaj me za razloge, suviše mi je bolno govoriti o tomu. Bilo nam je lijepo, nemojmo to pokvariti ružnim rastankom ... Pred njima je cesta ulazila u oštar zavoj. Ivan je stopalom pritisnuo Ivanino stopalo i auto je, probivši ogradu, poletio u ponor. U posljednjem trenutku, trenutak prije no što je odjeknula eksplozija i plamen suknuo uvis, Ivan je pomislio kako se Iva nije odupirala. I njezino je, a ne samo njegovo stopalo, pritiskalo papučicu gasa. ... Poslije su policajci na uviđaju komentirali kako još nikada nisu vidjeli tako spaljene ljudske ostatke: Vozač i suvozač, no nije prepoznatljiv ni spol, ni dob ... Pepeo im se izmiješao, bit će ih nemoguće razdvojiti ...  flames, photo by flickr P.S. Nadam se kako danas neću nikoga uznemiriti pričom. Ne namjeravam pritisnuti papučicu gasa i survati se u ponor, ni sa kime. Uostalom, ne bih to ni mogla, čak i kad bih htjela, jer ... ja nisam vozač. Nikada nisam naučila voziti čak ni bicikl. Ovo je bila samo generalna proba, za nježno krvoločnu priču koju namjeravam napisati 'u kompaniji' s Miskom , ukoliko on nakon ovoga ... ... ne odustane ... hihihihihihi ... ... Pero, Đuro i mali Miško: U Ančicinom krilu i zagrljaju ... |
- 00:01 - Komentari (37) - Isprintaj - #
01.12.2008., ponedjeljak
otisci u vremenu, kratka priča ...
 water circles, photo by flickr Sjedim na obali rijeke kraj koje sam odrasla i gledam tragove kišnih kapi na vodenoj površini. Bijah još djevojčica kad sam prvi put tu rijeku, moju dragu Dravu, osjetila kao vlastiti produžetak, kao svoje drugo 'ja'. Koliko sam samo puta sjedila na njezinoj obali, povjeravajući joj svoje tajne, puštajući njezinim vodama da odnesu moje brige i tuge. Od tada je prošlo tričetvrt stoljeća, a rijeka još uvijek teče, teče kroz vrijeme, teče poput vremena. Znam da na toj klupi na obali moje rijeke sjedim vjerojatno posljednji put, znam da je moje vrijeme proteklo, no ne osjećam žaljenje. Iako staza koja me vodi od mog kućnog praga do klupe na obali nije duga, za moje je srce postala preduga. Dok sam danas polako koračala tom stazom do obale, nelagoda u prsištu prerasla je u bolno stezanje šireći se u rame, vrat i vilicu. I nije to bilo prvi put da mi je stenokardija snizila prag napora. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci taj je prag postajao sve niži i niži, sad mi je već i prekoračiti vlastiti kućni prag postalo naporno. Pa ipak, kad me jutro jutros probudilo jutarnjim rumenilom, osjetila sam zov moje rijeke i nisam mogla odoljeti tome zovu. Eto, i jutros, unatoč kiši, sjedim na obali i promatram kolobare koje kišne kapi crtaju na vodenoj površini, dok mi se mala bijela pilula topi pod jezikom. Jednom, davno, sjetih se, netko je rekao kako ostavljamo "otisak" u vremenu. Lijepa ideja, pomislila sam. Jer, vrijeme u nama ostavlja otiske, pa što ne bismo i mi u vremenu? Iako se ne rađamo kao prazan list papira, iako na svijet donosimo genetski otisak svojih predaka, ipak, tek našim rođenjem, vrijeme na tom listu započinje ostavljati otiske prvih emocija, misli, dojmova, dodira. I svi ti otisci ostaju, poput zapisa u spomenaru, zapisa koje možemo ponovo listati i kad nepovratno prođu. Kad već pomenuh spomenar, sjetih se stihova koje mi je u spomenar upisala moja učiteljica Ružica: ... žića knjiga još ti je bijela sva zlatan rub djetinjstva je kruni gledaj jednom, kada se napuni da za sadržaj ne bude te strah ... Sjetih se stihova i zapitah se: Koliko me je puta, od tada, bilo strah ili stid zbog nečega što je život upravo upisao u 'moga žića knjigu'? I, u istom trenu nasmijah se samoobmani: Ne, nije život taj koji piše, mi smo ti koji knjigu žića svoga ispisujemo, packajući papir, tupeći i ponovo oštreći pero. A kad jednom knjigu zaklopimo, u njoj ostaje niz mrlja, nalik onima iz rorschachova testa, niz otisaka zagonetnih i proturječnih i nama samima ... Kiša pada tiho, kap po kap, a ja gledam kako svaka kap ostavlja otisak na licu moje voljene rijeke, otisak koji zatitra, krug koji se širi pa potom nestaje. Kad bi, barem, nestala i ta bol koju osjećam iza grudne kosti. Liječnik mi je rekao da je to angina pectoris, nakon što sam prošla pretragu koja se zove color doppler srca, a ja sam se tada našalila kako je on, doktor, jedini koji sad sve tajne moga srca zna. Nasmijao se i on, a potom me upozorio: Kad osjetite napad bola, odmah sjednite, makar i nasred ulice. I, odmah nitroglicerin pod jezik ... a potom još jedan, nakon 10 minuta ... Točno prema uputi, doktore, rekoh stavljajući drugu pilulicu pod jezik, iako nisam baš sigurna da je deset minuta prošlo. Ubrzo osjetih kako kolobar boli počinje popuštati, širiti se, pa potom nestajati, baš kao i krugovi kišnih kapi. Kiša polako prestaje i ja se usudih još jednom, zadnji put, zaviriti u svoje srce, još uvijek nemirno, još uvijek neumorno. Zavirih ... i nađoh se na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu. Iako znam da je to samo otisak prošlosti, osjećam da je otisak toga trenutka još uvijek živ, jasniji i življi od trenutka sadašnjosti. Krenuh tragom vlastitih stopa ocrtanih u pijesku a one me odvedoše Tebi: Na obali dunavskoj još nam pijesak stope pamti, Jedini. Još se nad vodu grane nadvijaju, još šume plave vode dunavske, oblaci se još uvijek stidljivo rumene, pamteći naše poljupce ... Iz ruku mi se otkotrlja mala plava kutijica sa sličicom crvena srca, kotrljajući se otvori i iz nje se prosuše male bijele pilule. Svaka je od njih, poput kišne kapi, nacrtala krug na vodi, a ja u svakom krugu vidjeh po jedan od trenutaka provedenih s Tobom. Vrijeme je da krenem, Jedini, tamo prema ušću, tamo gdje Drava ljubi Dunav. Više me nije ni strah ni stid ni jednog zapisa u knjizi mog života. Žaliti treba samo zbog praznih listova, a moji bi ostali prazni da Tebe ne sretoh, da Tebe ne ljubljah. Na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, mogli smo se i mimoići, Jedini. U ovom trenutku, ovdje i sada, opet koračamo jedno drugome u susret, opet se u nama susreću svi naši susreti, ovoga puta bez rastanka ... (thanks for upload, lazy) i kad vječnost pođe putovima zvijezda i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad ljetu oblak podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi ... ... sresti će opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta ... |
- 11:11 - Komentari (47) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
