Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Sjedim na obali rijeke kraj koje sam odrasla i gledam tragove kišnih kapi na vodenoj površini. Bijah još djevojčica kad sam prvi put tu rijeku, moju dragu Dravu, osjetila kao vlastiti produžetak, kao svoje drugo 'ja'. Koliko sam samo puta sjedila na njezinoj obali, povjeravajući joj svoje tajne, puštajući njezinim vodama da odnesu moje brige i tuge. Od tada je prošlo tričetvrt stoljeća, a rijeka još uvijek teče, teče kroz vrijeme, teče poput vremena.
Znam da na toj klupi na obali moje rijeke sjedim vjerojatno posljednji put, znam da je moje vrijeme proteklo, no ne osjećam žaljenje. Iako staza koja me vodi od mog kućnog praga do klupe na obali nije duga, za moje je srce postala preduga. Dok sam danas polako koračala tom stazom do obale, nelagoda u prsištu prerasla je u bolno stezanje šireći se u rame, vrat i vilicu. I nije to bilo prvi put da mi je stenokardija snizila prag napora. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci taj je prag postajao sve niži i niži, sad mi je već i prekoračiti vlastiti kućni prag postalo naporno. Pa ipak, kad me jutro jutros probudilo jutarnjim rumenilom, osjetila sam zov moje rijeke i nisam mogla odoljeti tome zovu. Eto, i jutros, unatoč kiši, sjedim na obali i promatram kolobare koje kišne kapi crtaju na vodenoj površini, dok mi se mala bijela pilula topi pod jezikom.
Jednom, davno, sjetih se, netko je rekao kako ostavljamo "otisak" u vremenu. Lijepa ideja, pomislila sam. Jer, vrijeme u nama ostavlja otiske, pa što ne bismo i mi u vremenu? Iako se ne rađamo kao prazan list papira, iako na svijet donosimo genetski otisak svojih predaka, ipak, tek našim rođenjem, vrijeme na tom listu započinje ostavljati otiske prvih emocija, misli, dojmova, dodira. I svi ti otisci ostaju, poput zapisa u spomenaru, zapisa koje možemo ponovo listati i kad nepovratno prođu. Kad već pomenuh spomenar, sjetih se stihova koje mi je u spomenar upisala moja učiteljica Ružica:
... žića knjiga još ti je bijela sva
zlatan rub djetinjstva je kruni
gledaj jednom, kada se napuni
da za sadržaj ne bude te strah ...
Sjetih se stihova i zapitah se: Koliko me je puta, od tada, bilo strah ili stid zbog nečega što je život upravo upisao u 'moga žića knjigu'? I, u istom trenu nasmijah se samoobmani: Ne, nije život taj koji piše, mi smo ti koji knjigu žića svoga ispisujemo, packajući papir, tupeći i ponovo oštreći pero. A kad jednom knjigu zaklopimo, u njoj ostaje niz mrlja, nalik onima iz rorschachova testa, niz otisaka zagonetnih i proturječnih i nama samima ...
Kiša pada tiho, kap po kap, a ja gledam kako svaka kap ostavlja otisak na licu moje voljene rijeke, otisak koji zatitra, krug koji se širi pa potom nestaje. Kad bi, barem, nestala i ta bol koju osjećam iza grudne kosti. Liječnik mi je rekao da je to angina pectoris, nakon što sam prošla pretragu koja se zove color doppler srca, a ja sam se tada našalila kako je on, doktor, jedini koji sad sve tajne moga srca zna. Nasmijao se i on, a potom me upozorio: Kad osjetite napad bola, odmah sjednite, makar i nasred ulice. I, odmah nitroglicerin pod jezik ... a potom još jedan, nakon 10 minuta ... Točno prema uputi, doktore, rekoh stavljajući drugu pilulicu pod jezik, iako nisam baš sigurna da je deset minuta prošlo. Ubrzo osjetih kako kolobar boli počinje popuštati, širiti se, pa potom nestajati, baš kao i krugovi kišnih kapi.
Kiša polako prestaje i ja se usudih još jednom, zadnji put, zaviriti u svoje srce, još uvijek nemirno, još uvijek neumorno. Zavirih ... i nađoh se na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu. Iako znam da je to samo otisak prošlosti, osjećam da je otisak toga trenutka još uvijek živ, jasniji i življi od trenutka sadašnjosti. Krenuh tragom vlastitih stopa ocrtanih u pijesku a one me odvedoše Tebi: Na obali dunavskoj još nam pijesak stope pamti, Jedini. Još se nad vodu grane nadvijaju, još šume plave vode dunavske, oblaci se još uvijek stidljivo rumene, pamteći naše poljupce ...
Iz ruku mi se otkotrlja mala plava kutijica sa sličicom crvena srca, kotrljajući se otvori i iz nje se prosuše male bijele pilule. Svaka je od njih, poput kišne kapi, nacrtala krug na vodi, a ja u svakom krugu vidjeh po jedan od trenutaka provedenih s Tobom. Vrijeme je da krenem, Jedini, tamo prema ušću, tamo gdje Drava ljubi Dunav. Više me nije ni strah ni stid ni jednog zapisa u knjizi mog života. Žaliti treba samo zbog praznih listova, a moji bi ostali prazni da Tebe ne sretoh, da Tebe ne ljubljah.
Na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, mogli smo se i mimoići, Jedini. U ovom trenutku, ovdje i sada, opet koračamo jedno drugome u susret, opet se u nama susreću svi naši susreti, ovoga puta bez rastanka ...
(thanks for upload, lazy)
i kad vječnost pođe putovima zvijezda
i kad ptice s juga opet sviju
gnijezda
i kad ljetu oblak podari par
kapi
i kad vrijeme prođe
kad život ishlapi ...
... sresti će opet, moja Željo pusta,
u poljupcu strasnom
naša žedna usta ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
