Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.01.2009., subota
runner ...
 photo by flickr ljubav je trkač na prašnoj stazi čistih nogu i dok blatom gazi. ljubav je trkač na krilima oluje, na krijesti vala, u pramenu pjene, lica blijeda, srca zažarena, lica s pola svjetla i pola sjene ... ljubav je sprinter koji maraton trči, krilati trkač olovnih nogu koji ustraje u izgubljenoj trci ... ... unatoč slasti, unatoč muci. P. S. Trčimo, džepova punih ružinih latica i prašine ... Trčimo drhtavih koljena, ususret oluji, ne mareći 'what comes after', ne obazirući se na 'hundred reasons why I shouldn't' ... Trčimo... Yeah Yeah Yeah ... trčimo... Trčimo, jer nikad ne bismo saznali kako možemo letjeti, da nam Netko nije 'podigao stopala sa zemlje', da nam nije pokazao kako možemo pobijediti gravitaciju ... ... barem na tren .... Yeah!  Dodatak: za trkače umornih nogu ... |
- 00:01 - Komentari (35) - Isprintaj - #
30.01.2009., petak
santa's coming back ...
 photo by rusalka Pokupio je svoj poklon koji sam mu ostavila pod borom. I, taman sam pomislila kako konačno mogu spremiti božićne ukrase, a eto Njega opet, ni po gregorjanskom, ni po julijanskom kalendaru ... Osladilo mi se, veli. Htio bih da je Božić ... ... svaki dan ... I što mi je preostalo nego da mu, 'like a perfect little angel', kažem: Oh, yes!  |
- 00:01 - Komentari (27) - Isprintaj - #
29.01.2009., četvrtak
Knock, knock, again ...
|
Jutros, kad sam otvorila svoj blog, Netko Odozgo' je uzviknuo: Čeka nas sudnji dan!  thunder I, prije no što sam shvatila koji mi se to B(l)og obraća, Netko Odozdo smatrao je bitnim reći mi (kad sam otvorila komentare), da Russell Brad razmišlja o celibatu, da Nina Morić ima novu ljubav, da su kuhari kutlačom savladali pljačkaša, da Nikolina Pišek, naravno, ima svoj kućni porno uradak. Taj Netko Odozdo' bio je uvjeren da me zanima i zašto ljudi imaju mokre snove, mogu li kućni ljubimci služiti kao modni dodatci i kakav je gaf napravio Modni Mačak, budan ili u snu ... Nema problema, rekoh Onom Odozgo'. Dosad sam već, zahvaljujući Tebi, saznala koji su 'najljepši golovi' i 'čije sise su najveće' ... Nakon toga ću podnijeti i smak svijeta. Primate li i vi poruke Odozgo' i Odozdo'? I, čini li se i vama da i jedne i druge dolaze s istog mjesta. Pretežno odozdo ...  Dodatak: Da ne bude zabune - nisam ja nikakav puritanac. Pročitam i ja pokoji sočni trač, odsanjam i ja poneki od pomenutih snova ... I, znam da ništa nije 'džabe'. I shvatila sam odavno da ono što se nudi kao 'besplatno' također košta. Ipak, mislim da su poruke 'odozdo', na dnu blog-stranice, dovoljna 'cijena'. Njih mogu otvoriti, a mogu ih i zanemariti. No, ove koje 'skaču' na samu stranicu, to je ipak cijena koja uključuje i zelenaške kamate. Ako će već netko 'crtati vraga' na zidu u mojem dvorištu, onda mi je draže da to budem ja, a ne neki nezvani 'gost'. |
- 08:25 - Komentari (21) - Isprintaj - #
28.01.2009., srijeda
poruke srca ...
 photo by rusalka Vani je sumorno, kišno i hladno jutro. Kapi kiše se, poput suza, slijevaju niz grančice magnolije, pokisli vrapci šute, skriveni u grmu japanske dunje. Ulica je pusta, jutro je takvo da dobar gospodar ne bi ni psa istjerao van. Jutro kao stvoreno za 'stare tuge, sumnje i strahove'. No, ja jutros sjedim uz zamagljen prozor ... i smiješim se. Jučer su mi stigle poruke srca. Netko me je jučer nazvao 'srećicom'. Netko mi je rekao da su moje 'mračne tajne' sigurne u okrilju njegova prijateljstva. Netko je poručio da će svratiti na čaj i biti mi prijateljsko rame za plakanje, ako ga zatrebam. Netko mi je, s drugog kraja svijeta, poslao e-mail, s porukom da je dobro i da često pomisli na mene. Netko me se javio, 'iz čista mira', samo da pita kako sam. Netko mi je poručio - be happy, every day. Netko me je nazvao da mi kaže kako je sve u redu, kako ono što svi u obitelji željno čekamo, raste i kuca, ispod srca. Netko mi je jučer, odlazeći, rekao da mu, i kad ode, srce ostaje na mome dlanu. Jutros sjedim kraj prozora, vani je sumorno, kišno i hladno jutro. A mene griju poruke srca. (thanks for upload, lazy) |
- 09:55 - Komentari (30) - Isprintaj - #
27.01.2009., utorak
Knock, knock!
|
Who's there? Old Pains, Suspicions, Fears and Tears. Go away, I'm happy ... ... today.  photo by flickr |
- 00:01 - Komentari (24) - Isprintaj - #
26.01.2009., ponedjeljak
Dordorina kutijica dobrih želja ...
|
... a Rusalka u kutijicu polaže ...
... Kao što vidiš, Dordorice i nije baš 'bogznašto', same tričarije, no poklanjam ih od srca. Zato ću još dodati, kao 'privagu' ... ... i poljubac  , pregršt smijeha ...i jedan žablji valcer ... hihhihii |
- 06:51 - Komentari (21) - Isprintaj - #
25.01.2009., nedjelja
standpoint ...
|
I know what I can't, You think that You know what I can. I know what You want and I know that You know, better than me, what I want. I'll do anything You ask me to and everything You did'n dare to ask, but I don't want You to know that I'll do. I know that You'll do anything I aks You to ... ... but I don't want to ask. Oh, Dear, it's good to know where We stand ... ... on the (quick)sand ... |
- 00:01 - Komentari (28) - Isprintaj - #
24.01.2009., subota
on a shelf behind the book ....
... in a closet on the hook ... photo by rusalka thanks for upload, lazy |
- 00:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #
23.01.2009., petak
dva srca, kratka priča ...
 two hearts, photo by flickr Dva srca, kredom nacrtana na zidu. Bilo je to posljednje što je vidio prije no što je harley udario o zid. ... Udahnuli su i kriknuli u istom trenutku, s prvim udahom. Rodili su se u istom rodilištu, upisaše im isti datum, sat i minutu rođenja, položiše ih na grudi majkama, a zatim ih opraše i povezaše u dva mala bijela zavežljala pa ih odvezoše, da im se matere odmore od poroda. Tada se, kad ih je primalja jednog do drugoga položila na krevetić, Danko i Darko sretoše prvi put. Sudbina im je namijenila još jedan susret, no do tada će proći osamnaest godina. ... Diše i srce mu kuca, izgleda kao da spava, nema ni jedne ogrebotine, ni jedne modrice ... Ne ne ne ... ne mogu vjerovati da je mrtav ... prošaptala je. Čula si liječnika ... rekao je ... ne diše on nego respirator. Mozak mu je mrtav ... Naš je sin mrtav, ostalo je samo tijelo ... našeg sina više nema ... Samo tijelo? Kako je lako tebi reći - samo tijelo. A to je tijelo raslo u mojem tijelu, ja sam to srce devet mjeseci slušala kako kuca pod mojim srcem, te su usne sisale na mojoj dojci, ja sam te ruke ljubila dok su još bile ručice ... Kako mogu ja, kao mati, reći: to je samo tijelo ... Marijo, zar misliš da meni srce ne puca, zar nisam i ja izgubio sina jedinca? No, ja ne želim da on vegetira poput biljke ... I ne želim gledati kako tvoje srce krvari iz dana u dan, dok nagnuta nad njegovo uzglavlje gledaš to voljeno tijelo kako propada poput prazne ljušture ... On više nikada neće otvoriti oči, neće progovoriti ni nasmijati se, neće se uspraviti, ni zakoračiti, ni potrčati ... Samo će ležati ovdje, bez ijedne misli, bez emocija, poput slomljene lutke ... Marijo, moraš ga pustiti da ode ... Josip je zubima pregrizao donju usnu i slana mu se krv poče slivati u grlo, no on je nije mogao progutati. Dok mu se grkljan bolno grčio, stegnuo je Mariju u naručje i tako su zagrljeni stajali nad uzglavljem svoga sina koji je sutradan trebao proslaviti osamnaesti rođendan. Još jučer je bio zdrav, on koji nikada nije bolovao. Još jučer je bio pun želja i planova, još jučer se ljutio na oboje kad su mu rekli da mu prvi puta neće ispuniti želju, da mu neće darovati motocikl za rođendan. Izjurio je iz kuće ljutit, a nije prošlo više od sata kada su im javili da im je sin u bolnici, teško povrijeđen pošto je sletio s motocikla na kojem ga je povezao prijatelj. ... Ne, ne dam pristanak ... rekao je Josip liječniku. Žao mi je toga dječaka, kažete da je vršnjak našeg sina ... I znam što njegovi roditelji proživljavaju ... Žao mi je ... ali ne mogu podnijeti pomisao da mati svoga sina ... našeg sina ...na odru gleda unakaženog ... Čak ga je i nesreća poštedjela od toga, na njemu nema ni ogrebotine ... Josip se okrenuo Mariji: Ni ti ne pristaješ, zar ne? Rekao si da ga moram pustiti da ode ... A ja ne mogu, Josipe ... Ne mogu zamisliti da pritiskom na dugme zaustavim srce našeg sina ... I zato, Josipe, zato ću ja potpisati ... dat ću pristanak ... ... I tako se Danko i Darko sretoše još jednom. Je li Darko darovao srce Danku, ili Danko Darku? Ne znam, no znam da je jedno srce nastavilo kucati za obojicu. ... P. S. Da napišem priču o dva srca potaknula me LobyM , svojim postom o doniranju organa. Nas dvije o tome imamo različita mišljenja. Ne niječući nikomu pravo na osobno mišljenje, izbor i odluku o tomu, ja kroz priču samo kazujem ono što osjećam. Mogla bih naći sto racionalnih razloga protiv ... ... i samo jedan razlog za. Ako postoji mogućnost da srce jednog čovjeka nastavi kucati za drugog čovjeka, za bilo kojeg drugog čovjeka, ta činjenica je za mene razlog koji me rješava svih dilema. Đuro i mali Miško: Nježno prijateljstvo ... |
- 10:55 - Komentari (21) - Isprintaj - #
22.01.2009., četvrtak
da moje srce ima prozore ...
 ... Primjetio bi da su se zamaglili? |
- 00:01 - Komentari (29) - Isprintaj - #
20.01.2009., utorak
send a message to my heart ...
|
.... tell me do you think of me Does my name touch your lips Am I still in your dreams Do your arms reach out for mine In the still of the night Do you wish that I was with you When you turn out the lights ... thanks for upload, lazy Značajnije otopljenje najavljeno je tek ... ... za ponedjeljak ... Dodatak: Sretan rođendan, Vitae! ... prsti mi se zapliću, k'o žablji kraci, no, to su prijateljske ljubavi pouzdani znaci ... hihhihi |
- 11:11 - Komentari (29) - Isprintaj - #
19.01.2009., ponedjeljak
Vegetarijanac, 2. dio priče
 photo by flickr 2. dio No, ubrzo ... Ubrzo je Wolf shvatio kako je 'čudesni' napitak uklonio ne samo pomisao na meso, već i svaku potrebu za jelom. Jedna bočica napitka zadovoljavala je sve Wolfove dnevne potrebe. Iako više uopće nije jeo, osjećao se izvrsno. Kilogrami su se topili, nestajale su masne naslage, na trbuhu mu se ponovo ocrtaše pločice, kao kad je bio u dvadesetima. Krenuo si u teratanu? upitala ga je Sabina dok su se jedne večeri svlačili jedno kraj drugoga, pred odlazak na spavanje. Wolf je odgovorio potvrdno, no poslijepodne nije proveo u teratani, radio je. Morao je naći honorarni posao, sada su mu već trebale tri bočice dnevno, izdatak je premašivao Wolfov 'crni fond'. Ipak, ni na trenutak nije pomislio odustati od novih narudžbi. Osjećaj koji je napitak donosio bio je fantastičan, nestalo je nadutosti, težine, umora, Wolf se osjećao moćno i izgledao sve bolje. Podbradak mu se istopio, ocrtale se čvrste linije čeljusti, ten se pročistio, kosa postala gušća i sjajnija, nestale sjedine. Počeo je primjećivati kako opet privlači zainteresirane ženske poglede. Svakog mjeseca Wolf je naručivao novu pošiljku napitka, svakog sljedećeg mjeseca sve veću količinu. U travnju su mu već trebale četiri bočice dnevno, a početkom svibnja odlučio je naručiti duplu zalihu. Otkucao je web adresu pošiljatelja i sledio se kad je ugledao natpis closed. Vjerojatno samo privremeno ... pomislio je sa zebnjom, no kad je sljedeći puta pokušao, ustanovio je da je stranica izbrisana. U ponedjeljak je ispio posljednju bočicu čudesnog napitka. U srijedu je opet počeo osjećati glad, u petak je već bio toliko izgladnio da je pokušao pojesti vegetarijansku večeru koju mu je pripremila Sabina. No, na prvi zalogaj, spopalo ga je takvo gađenje da je polusažvakani poriluk ispljunuo natrag u tanjur. Sljedećeg ponedjeljka je već ludio od gladi, no ustanovio je da mu se vratila želja za seksom. ... Sabina je neko vrijeme uživala u ponovo probuđenoj muževljevoj želji, no ubrzo je shvatila da ga ne može pratiti. Wolf joj ni na trenutak nije dao mira, ujutro bi je budio poljupcima a navečer bi je, kad bi se vratila kući, počeo svlačiti već na vratima. U vrijeme pauze dojurio bi u njezinu firmu pa bi je obljubio u spremištu za metle, u haustoru, a jednom čak i ispod njezina kancelarijskog stola. Tako žestoko i toliko često nismo se seksali ni prvih dana, ni za vrijeme medenog mjeseca ... hvalila se Sabina svojoj prijateljici Irmi. Seks za doručak, ručak i večeru, a Wolfu nikad dosta. Sad je već počeo tražiti i užinu i 'midnight snack' ...ha ha ha ... Kakvim ga to ljubavnim napitkom pojiš? Daj i meni recept ... našalila se Irma. ... Te ga je noći odbila s iskrenim žaljenjem: Oprosti, ne izgovaram se, želim i ja tebe, no glava mi doista puca, a i sve me još boli od podnevnog seksa. Bio si tako žestok ... Uz to, imala sam očajno naporan dan, a i posvađala sam se danas s mamom ... Zamisli samo, zatekla sam je kako malog poji nekim travama, kupljenim od tko zna kakvog travara. Tvrdila je da je to za otvaranje apetita ... Mislim da bismo joj se trebali zahvaliti i upisati Mirka u vrtić ... No, Wolf se nije obradovao što će se mu sin konačno krenuti u vrtić, nije požalio Sabinu zbog glavobolje. U njemu je planuo bijes zbog Sabinina odbijanja. Dok je ležao kraj žene koja je ubrzo zaspala, bijes je u njemu rastao a želja bujala. Te je noći Wolf opet počeo misliti na meso, mlado, sočno .... krvavo meso. Lijepo oblikovani mišići, bez trunke sala ... mislio je Wolf zureći u oblu zadnjicu djevojke u uskim tajicama koja je njišući bokovima koračala na korak pred njim. Potom mu pogled privuče bujno poprsje mlade plavuše koja mu je dolazila ususret, a već u sljedećem trenutku pođu mu sline dok je mjerkao duge depilirane noge crnke u minici. Ušavši u prepuni lift, Wolf je tijekom vožnje stajao tik iza visoke vitke brinete, gotovo je dodirujući. Snažna mu erekcija zategnu hlače, oči mu bljesnuše, uši se naćuliše, nozdrve raširiše. 'Ispod' mirisa pudera, dezodoransa i chanela 5, Wolf je njušio miris svježeg mesa i osluškivao šum krvi koja je kolala žilama. ... Sjedili su na trosjedu, jedne srijede, nekoliko mjeseci kasnije, Wolf je gledao televiziju a Sabina listala novine. Pomalo je žalila, no ipak je odahnula kad ju je Wolf prestao 'prepadati' više puta danju i noću i vratio se na stari ritam, subotom uveče. Koja perverzija! uzviknula je Sabina, okrenuvši stranicu 'Dnevnog lista'. Silovatelj joj je odgrizao komade mesa s nadlaktica, trbuha i zadnjice ... To je već jedanaesta žrtva, policija i dalje tapka u mraku, cijeli je grad u panici, žene se više s prvim mrakom ne usuđuju izaći na ulicu ... A ovi s televizije doista nemaju nimalo ukusa, baš večeras staviti Hanibala Lectora na filmski program, gdje im je osjećaj za mjeru? ... Wolf je ustanovio da su mu se uz njuh izoštrila i ostala čula. Sada je savršeno vidio i u najcrnjem mraku, čuo je zvukove koji su ostalima bili nečujni. Dok je, mučen glađu i nesanicom, te noći stajao kraj prozora i gledao u fasadu susjednog nebodera, njegov je pogled prodirao ne samo kroz tamu nego i kroz zidove. Vidio je obrise tijela sklupčanih u posteljama, čuo šum disanja usnulih žena, njušio isparavanja njihove kože, ugrijane pod pokrivačima. Oblaci načas zakloniše mjesec. Desetak minuta kasnije, sat poslije ponoći, oblaci se raziđoše. Mjesečina je osvjetlila fasadu nebodera po kojoj se, poput guštera, vješto i brzo penjala ljudska prilika u crnom, s kukuljicom na glavi. Wolf je krenuo po svoj 'midnight snack'. ... Zašto imaš tako velike uši? Da te bolje čujem ... A tako velike oči? Da te bolje vidim ... A tako velike zube? Da te bolje ... pojedem!  Little Red Riding Hood mali Miško: Čistoća je (samo) pola zdravlja ... |
- 15:31 - Komentari (25) - Isprintaj - #
18.01.2009., nedjelja
Vegetarijanac, kratka priča ...
 photo by rusalka 1. dio Zašto imaš tako velike uši? Da te bolje čujem ... A tako velike oči? Da te bolje vidim ... A tako velike zube? Da te bolje ... pojedem! Sabina je sjedila na trosjedu, držeći trogodišnjeg Mirka u krilu i pričala mu priču. Wolf je, zavaljen u fotelju, gledao utakmicu. Iako je bio ljubitelj nogometa, ipak mu važna prvenstvena utakmica nije zaokupljala svu pažnju. Povremeno bi pogledavao prema trosjedu gdje su mu sjedili žena i sin. Mali je Mirko bio sićušan za svoju dob, plav i mršav, na mater. Kada ga je Sabina odbila od sise, počeli su problemi s jelom. Mirka je trebalo nagovarati, moljakati za svaki zalogaj. I sada je Sabina svaki čas prekidala pripovijedanje i nagovarala dječaka da uzme zalogaj u usta: Jedan za mamu, jedan za baku ... I dva za vučinu ... rekao je Wolf bijesno, on naime nije trpio svoju punicu. Ljutilo ga je što mu je sinčić tako slab i sićušan i mislio je kako će mati i baba pretvoriti dječaka u mekušca. Pitam se, dokle ćeš ga tako maziti i tetošiti? rekao je Wolf Sabini. Pusti ga jednom da dobro ogladni, pa će sam tražiti jesti ... Mogao bi se barem jednom suzdržati od zajedljivosti ... i primjedbi na mamin račun ... jetko je uzvratila Sabina. Da moja mati, za razliku od tvoje, nije uskočila i pristala čuvati Mirka kad sam se ja zaposlila, morali bismo dijete dati u vrtić ... A to bi doista bila tragedija ... podrugnuo se Wolf. ... I nemoj slagati doktora da popušiš samo jednu kutiju na dan ... rekla je Sabina Wolfu. I obavezno traži da ti prepiše flastere i pošalje te na akupunkturu jer nećeš to uspjeti riješiti samo snagom svoje 'čelične' volje ... Wolf je bio visok, krupan muškarac. Imao je zdrav apetit i volio je pojesti dobar zalogaj, najčešće meso, no nije bio proždrljivac. Pretjerivao je jedino u pušenju, poslijepodne bi otvorio drugu kutiju cigareta, a ponekih večeri bi prije spavanja načeo i treću. Posljednjih su mjeseci potrajali neki problemi na poslu, Wolf bi donosio posao kući i radio gotovo do jutra, paleći cigaretu na cigaretu. Počeo je kašljucati, dah mu se skratio a i Sabinino mu je prigovaranje dojadilo. Sistematski pregled koji je organizirala njegova firma bio je prilika da provjeri jesu li mu pluća u redu pa možda i da donese odluku o prestanku pušenja. ... Odvikavanje od pušenja nije nikakav problem ... hvalio se Wolf pred prijateljima koji su im, mjesec dana nakon njegova posjeta liječniku, došli na večeru. Ja sam prestao samo tako ... nikakvi mi flasteri nisu trebali ... Flasteri, akupunktura, psihoterapija, to je za babe i pedere ... A ti si, dakako, prava muškarčina ... rekla je na to Sabina sebi u bradu. ... Od posjeta liječniku prošlo je pola godine, Wolf je prestao pušiti, cigarete je zamijenio grickalicama. Uz grickalice je dobro 'išlo' pivo i, mic po mic, Wolf je u pola godine dobio desetak kilograma. Problemi na poslu nisu jenjavali, Wolf je i dalje donosio posao kući, no sada bi predjutro, umjesto treće kutije cigareta, otvarao treću vrećicu čipsa i petu vrećicu flipsa, a kilogrami su se slagali jedan na drugi. Kada je, godinu dana kasnije, jedne večeri Wolf stao na kupaonsku vagu, kazaljka je pojurila do 120 i nastavila treperiti kod te zadnje brojke, kao da će probiti skalu. ... Sabina je te večeri, kao i obično, otišla u dječju sobu uspavati Mirka. Wolf je znao da će to potrajati 15-ak minuta, pa se u tome vremenu otišao otuširati. Bila je subota, riješio je posao ostaviti po strani, leći ranije i odmoriti se, možda se prije toga poseksati sa ženom, ako bude voljna. A voljna je sve rjeđe ... pomislio je Wolf. U zadnje se vrijeme prečesto izgovara na glavobolju ... a kad i pristane, 'odradi' to nekako preko volje ... Izašavši ispod tuša, dohvatio je veliki frotirski ručnik i počeo energično trljati kosu, vrat, rutava ramena i prsa. Pogled mu se spustio niz tijelo i ... 'vidik' mu se nije nimalo dopao. Veliki 'pivski trbuh' zaklanjao je ostatak anatomije. Wolf stade pred veliko ogledalo, okrete su u profil, duboko udahne, uvuče trbuh ... no, nije mogao dugo zadržati dah. Kvragu! rekao je bijesno ... kolika trbušina ... Pogledao se u ogledalu opet, pa je bijes ustuknu pred zabrinutošću. *ebi ga ... opsovao je sam sebi u bradu ... Kao da mi se smanjio ... il' samo ostavlja takav dojam, zbog te trbušine ... Wolf je ogrnuo frotirski ogrtač i otišao u sobu gdje se Sabina već svlačila. Odmjerio je ženinu figuru, Sabina je ostala vitka i nakon poroda, no on nije osjetio nikakvu želju: Ne samo da mi se smanjio, nego i usalio ... nisam više ni za što ... Opazivši kamo smjera ženin pogled, brzo je preklopio krajeve ogrtača i pokrio golotinju. Poslije, kad legoše u krevet, stresao je ženinu ruku s ramena, okrenuo joj leđa i pretvarao se kao da je zaspao. ... Meni je drago što si riješio smršaviti, to je dobro za tvoje zdravlje ... rekla mu je Sabina. No, ne možeš to tako radikalno, na svoju ruku, bez liječničkog savjeta ... Ne odmahuj rukom, Wolfe, nastaviš li tako, upropastit ćeš si zdravlje, lijepo ti kažem ... No, Wolf je nije slušao. Skinuo je 9 kilograma u mjesec dana. Nije doduše bilo lako, cijeli je mjesec pio samo vodu, jeo samo neslanu čorbu od rajčice, mrkve ili kupusa. Odrekao se proteina, škroba, šećera, gajbu preostalog piva iz garaže izlio je u slivnik. Riješio je izdržati iako ga je mučila vučja glad a u mislima mu se neprestano vrtjeli ćevapi, pljeskavice, pečena janjetina ... Mučio se tako i sljedeći mjesec, nezadovoljan rezultatom. Metabolizam mu se usporio pa je toga mjeseca, unatoč izgladnjivanju, uspio skinuti samo četiri kile. A onda je, vraćajući se s posla, sreo prijatelja iz srednje škole kojega nije vidio godinama. Ne bi ga ni prepoznao da ga Gicko nije potapšao po ramenu. Gicko? Ma nije moguće, izgledaš k'o maneken, tko bi u tebi prepoznao onog debeljka iz srednje ... Gicko mu je otkrio tajnu: Napitak je savršen, okusom liči na colu ... Jest da malecka bočica košta više nego da je u njoj litra courvoisiera, no isplati se ... Čudotvorni je napitak Wolf naručio online, platio karticom. Nije dao kućnu adresu već adresu u firmi. Proizvođač je na web stranici napominjao da pošiljka stiže u diskretnom smeđem omotu, bez naznake o sadržaju i pošiljatelju. Doista, čim je istrusio prvu bočicu, Wolf prestade misliti na čevape, pljeskavice, meso i kobasice. No, ubrzo .... ... (nastavak slijedi) |
- 19:11 - Komentari (23) - Isprintaj - #
17.01.2009., subota
Song For A Winter's Night ...
...  photo by sestrica ančica Song For A Winter's Night ne teče više jedan slap. zamrzla mu se, noćas, i posljednja kap ... ... nedjelja, 18. siječnja ....
|
- 00:01 - Komentari (29) - Isprintaj - #
15.01.2009., četvrtak
san ...
|
She Sells Seashells on the Sea Shore Sanjala je u bojama, ponekad jarkim, blještavim, ponekad nježno pastelnim ... Prvi 'obojeni' san kojeg se sjećala, još iz djetinjstva, bio je pomalo zastrašujući, no strah je osjetila tek kad se probudila. U snu je njezina kuća bila na obali mora, no razina zemlje bijaše mnogo niža od morske. More je od kopna razdvajao nasip, a taj nasip bijaše od tankoga stakla. Dizao se strmo uvis, visok poput peterokatnice, tik iza njezina vrtnog plota. Kroz proziran zid mogla je viriti moru 'u trbuh'. U snu je uklonila 7 letvi iz svoje vrtne ograde, vrtnu je klupicu uglavila u taj otvor u ogradi, na dohvat ruke udaljen od staklenog nasipa. Sjedila bi na vrtnoj klupici, a pred njezinim su se očima nizali zadivljujući prizori ... Lađe potopljene olujama tonule bi prema dnu, povlačeći mornare za sobom u dubinu, jata dupina igrala bi lovice, hobotnica bi priljubila pipke svojih krakova uz stakleni zid ... jednom joj se učinilo da je ugledala i dugokosu sirenu ... Ujutro bi se kroz slojeve modre vode probijale sunčeve zrake, uvečer bi modrilo potamnilo, a noću bi gotovo mogla dodirnuti srebrni mjesečev trak na morskoj površini. Najuzbudljivije su ipak bile oluje. Ogromno i moćno more zaljuljalo bi se i zapjenilo iza staklenoga zida, a Ona bi uživala u vlastitome strahu: Stakleni će zid pući pod udarima valova ... ... a Posejdon će je zgrabiti u zagrljaj i ponijeti ... San bi se povremeno ponavljao, a Ona bi se, budeći iz sna, pitala: A zašto ne bih, jednom, jedne noći ... ... kvrcnula noktom o stakleni nasip ... i vidjela što će se dogoditi ... |
- 23:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #
14.01.2009., srijeda
Copelia, kraj priče ...
 photo by flickr (prethodni nastavak) Copelius je izjurio iz apartmana i ukrcao se u lift koji se po vanjskom zidu nebodera spuštao na ulicu. Gledajući kroz staklene stijenke lifta uočio je da se nebo zacrnilo kao da se sprema oluja. Duboko dolje, na ulici, ljudi su vrvjeli, žureći nekamo, nalik na mrave u mravinjaku. Neboder Firme bio je samo nekoliko ulica dalje od velikog parka s jezerom i Copelius je pohrlio tamo, do klupice na obali jezera. Sjedeći na toj klupici već je više puta uspio riješiti probleme koji su ga zaokupljali. Promjena ambijenta, fizičko kretanje i skretanje misli ... To obično pospješuje proces rješavanja problema ... tješio se Copelius. A problem pred kojim se našao doista nije bio malen. Deset godina danonoćne posvećenosti ... a sve završava takvom katastrofom! Prototip se oteo kontroli i tko zna gdje bi to moglo završiti ... Možda čak kršenjem triju zakona, ugrožavanjem sigurnosti Gospodara! Morat će direktoru priznati poraz, serijska proizvodnja ne smije započeti. Sve bi Copelijine 'sestre', načinjene prema prototipu, 'bolovale' od iste nedopustive 'greške'. Nebo koje se odražavalo na mirnom zrcalu jezera postajalo je sve crnje, oblaci se spustiše gotovo do površine vode. U strahu od pljuska svi se šetači raziđoše, a Copelius je još uvijek sjedio na klupici uz jezero, ne nalazeći uzroka Copelijinom 'kvaru'. Znao je, ne nađe li uzrok problema, neće naći ni rješenje. Nije žalio za izgubljenom zaradom, iako bi ga uspjeh 'projekta Copelia' učinio milionerom. Peklo ga je to što mora priznati poraz. Zamislio je bijes direktora Firme. Deset godina ogromnih ulaganja, a Copelius se spremao direktoru priopćiti kako je jedino rješenje odustati od serijske proizvodnje i ... uništiti prototip! Dok su nad jezerom počele sijevati munje, Copelius je izvukao mobitel iz džepa i pritisnuo direktorov broj u direktoriju. Ni govora! eksplodirao je direktor. Naći ćete rješenje i to u rekordnom roku ... ili ću vas uništiti! Sravnit ću vas sa zemljom, Copeliuse, poželit ćete da se niste ni rodili ... Copelius je prekinuo vezu i ostao sjediti na klupici. Prve kapi kiše pretvoriše se u pljusak. Snažan je vjetar uzburkao površinu jezera i uzbibao krošnje drveća. Copelius osjeti olakšanje. Donio je odluku. ... Dok se, mokar poput miša, liftom uspinjao prema vrhu zgrade, nije mogao, unatoč svemu, ne uživati u ljepoti prizora. Kiša je na trenutak prestala, kroz mali je procjep među crnim oblacima zablistao snop sunčeve svjetlosti. Copelia nikada nije vidjela travu, more, jezero ni rijeku ... pomislio je u tome trenutku. Copelijino lice iskrsnu mu pred očima, njezin mu glas odjeknu u mislima: Htjela bih umrijeti prije Tebe ... Kad se lift približio vrhu zgrade, procjep se zatvorio, crni se oblaci ponovo sudariše, oluja se nastavila novom snagom. U sljedećem trenutku sjevnu munja, lift se zatrese od snažnog treska, svjetla zatitraše ... i ugasiše se. Istodobno s gašenjem svjetla u liftu, ugasiše se i sva svjetla u gradu. Total black-out! Mrak je trajao nekoliko minuta, a zatim niz snažnih blljeskova osvijetli zamračeni grad, potom zatitraše i upališe se svjetla u pojedinim gradskim kvartovima. Dok je Copelius gledao kako se linija svjetala približava zgradi Firme, lift se pokrenu i nastavi se uzdizati prema vrhu nebodera. U hodnicima je vladalo komešanje. Ljudi su žurili prema liftovima, obuzeti nekim iracionalnim strahom, željeli su se što prije naći na otvorenom. Copelius produži do sobe za nadzor gdje ga dočekaše blijeda lica Harrya i Petera. Obojica povikaše uglas: Copelia je nestala! Kada su se svjetla ugasila, na trenutak je 'pao sistem' ... uzrujano je kazao Peter. Još se nikada nije dogodilo da istodobno zakažu i rezervni generatori ... upao mu je u riječ Harry. Kad' smo nakon nekoliko sekundi uspjeli 'dići' sustav, kontrolne je kamere nisu uspjele pronaći ... Prvo smo pomislili da se igra, kao toliko puta ranije, a tada smo se uspaničili, uzeli ključ i ušli u 'apartman' ... Ne znamo kako je uspjela izići, no Copelia je nestala bez traga! Copelius je načas zadržao dah, a tada je mirno rekao: Uzmite slobodan dan, obojica ... Zatvorio je vrata za Harryem i Peterom, ušao u 'sustav' i ukucao zabranu pristupa, svima bez izuzetka. Brave u blindiranim vratima dva puta škljocnuše a zatim zavlada tišina. Copelius uđe u prazan Copelijin apartman i sjede na krevet. Pritisnu dugme na daljinskom upravljaču i kapci na prozorima, koji su bili spušteni dok je u apartmanu bila Copelia, bešumno se podigoše. Oluja se završila, na plavom nebu zasjala je duga. Copelius je sjedio još trenutak, gledajući dugu, a zatim se vratio u 'komandnu sobu' i pokrenuo proces brisanja svih podataka iz 'dosjea Copelia'. Copelia nikada neće dobiti 'sestre', ostat će Una, Jedina ... ... Prošlo je deset godina, Copelius je već dugo opet bio samo mali kotačić u velikom mehanizmu velike Firme. Prije deset godina, nakon propasti 'projekta Copelia', direktor ga je pozvao u svoj kabinet. Bilo bi mi zadovoljstvo uništiti vas, Copeliuse. A mogao bih, pomakom malog prsta, lišiti vas ne samo posla, već i života ... No, ja sam poslovni čovjek koji ne baca ni novčića. Radit ćete u Firmi dok ne budete lipsali. Radit ćete 14 sati dnevno, za minimalac, ostatkom ćete otplaćivati dug. I kada bude umirali, Copeliuse, još uvijek ćete biti dužni, meni i Firmi. Sljedit ću vas i u Pakao, tražeći da dug isplatite u cjelosti! ... Kada bi se, nakon 14-satnog kuluka, vraćao u svoj stan, Copelius bi se, uvijek iznova, nadao. Jedne večeri, u sumrak, već izdaleka će vidjeti osvjetljene prozore. Svirat će tiha glazba, vatra će plamsati u kaminu, u dvjema će čašama iskriti vino, mirisat će na ruže, cimet i vaniliju ... Ona ... Una, Copelia otvorit će vrata i tu, na pragu, reći mu: Volim Te, Jedini ... ... P. S. Neki će se revniji čitatelj možda zapitati: Što je to bilo na onom discu koji je Harry greškom ubacio u Copelijin program? Filozofske rasprave o bitku ljudskog postojanja? Biblija? Udžbenik etike? Ni govora. Bio je to samo izbor country love songs , 'skinut' s YouTube, koji je Kendy neprimjetno strpala u Harryev džep. ... Priču u cjelini možete pročitati kod Sheherezade |
- 19:31 - Komentari (49) - Isprintaj - #
13.01.2009., utorak
Copelia, 4. dio
 Tony Ryder drawings (prethodni nastavak) Iako je incident tijekom demonstracije ostao nezamijećen svima osim njemu, u Copeliusa se uvukla sumnja, pa je iz predostrožnosti isposlovao odlaganje početka proizvodnje. Zatajivši prave razloge, direktora je uvjerio kako je potrebno provesti još neka završna testiranja i tako uspio 'iskamčiti' još mjesec dana. Copelius se odlučio preseliti u Copelijin apartman kako bi je mogao 24 sata promatrati iz neposredne blizine i istoga jutra to je i proveo u djelo. Radost pri susretu, za koju Copelia uostalom bijaše programirana, učinila mu se toliko uvjerljivom da se zapitao nije li izgubio sposobnost objektivnog rasuđivanja i emocionalno se vezao za stroj koji bijaše njegova tvorevina. Copelia mu je, naime, naslonila glavu na rame i šapnula: Veselim se što si tu, sa mnom ... bila sam tako usamljena dok sam Te čekala ... . Copelius se zaprepastio. On je osobno stvorio sve Copelijine programe, a ni jedan od njih nije uključivao osjećaj usamljenosti. Copelia je bila programirana za simulaciju osjećaja radosti, divljenja, uživanja, pa i žalosti, no samo u funkciji empatije s Gospodarevim zadovoljstvima i nezadovoljstvima, radostima i tugama. Vlastite tuge i radosti samo bi nepotrebno opterećivale Copelijin sustav. Nešto sam previdio ... pomislio je Copelius. Možda je došlo do interakcije među različitim programima, pa su se Copelijine 'emocije' pojavile kao 'nuzprodukt'. ... Unatoč sistematskom promatranju i provjerama, Copelius nije našao razloge odstupanja u Copelijinu ponašanju. Sljedećih nekoliko je dana sve teklo u redu, Copelia je funkcionirala bez greške. Pjevušila je spremajući specijalitete za Copeliusa, održavala apartman u savršenom redu, na sva je pitanja davala očekivane odgovore, u krevetu je Copeliusu pružala uvijek nova uživanja. Copelius se taman ponadao kako se 'ispadi' Copelijina sustava neće ponoviti, a tada se dogodilo ono što ga je potpuno razuvjerilo u toj nadi. Te mu je noći, poslije, Copelija prošaptala na uho: Volim te ... Iako je znao da je Copelijina izjava ljubavi programirana, Copeliusu je godila. Ipak, pomislio je: Da je 'stvarna', sada bi priželjkivala after-play, još maženja i slatkih riječi ... a Copeliusu se, kao i većini muškaraca, nakon seksa obično prispavalo. Tada, dok je tonuo u san, začuo je kako ga Copelia pita: Voliš li Ti mene, Copeliuse? Copelius se naglo rasanio i uspravio u krevetu. I, dok se još nije uspio ni snaći, Copelia je, ne čekajući njegov odgovor, nastavila s bujicom pitanja: Zašto mi se čini da, i kada nisi tu, osjećamTvoj pogled na sebi? Kako sam ja dospjela ovamo? Jesam li i ja nekada bila dijete? Jesam li tada imala male ručice i nožice i okrugle obraščiće i ako jesam, zašto se toga ne sjećam? Gdje si Ti bio tada? Gdje si Ti i što radiš kad nisi ovdje, sa mnom? Da li iza onih glasova koje ponekad čujem postoje i Drugi, nalik Tebi i meni? Postoji li doista izvan ovih zidova plavo nebo, zelena trava, oblaci, more, jezero i rijeka? Umiru li i stare svi, pa i ja i Ti? Ako moram umrijeti, voljela bih umrijeti prije Tebe ... ... 'Big failure'! ! ! konstatirao je Copelius uspaničeno. Netko je morao sabotirati Copelijin program! Ona nije bila programirana pitati, nego odgovarati na Gospodareva pitanja. Uz to, savršena se ljubavnica ne smije osjećati usamljenom, pitati 'voliš li me', 'gdje si kad nisi sa mnom' ... pa još pominjati i djecu ... I, gdje li je samo mogla vidjeti da ljudi stare i umiru, otkuda joj predodžbe oblaka, trave, mora, jezera i rijeke? Bila je to prava katastrofa! A onda je Copelia svome Stvoritelju dodala 'soli na ranu': Zašto si dozvolio da Onaj Drugi promatra dok me ljubiš? (nastavak slijedi) Midnight snack?
Za one koji ne čitaju priču ... ... dakako, mogu gricnuti i oni koji čitaju ... hihihi |
- 21:31 - Komentari (24) - Isprintaj - #
12.01.2009., ponedjeljak
Copelia, 3. dio ...
 photo by flickr (prethodni nastavak) ... Vitke duge noge koračale su tako graciozno, gracilne se grudi tako uzbudljivo bibale pri udasima i uzdasima, oči očaravajuće blistale, vlažne se usne osmjehivale. Iako je znao da se ispod glatke kože i sloja gipkih mišića krije splet mehanizama, žica i chipova, Copelius se na trenutke nije mogao oduprijeti privlačnosti prizora. No, vremena za rasipanje nije bilo, ostalo je još dosta problema vezanih za usavršavanje fine koordinacije pokreta, za umrežavanje veza između 'mozga' i 'osjetila', bilo je još posla na razvoju rječnika i razumijevanja složenih nijansi u značenjima riječi te točnijeg očitavanja neverbalnog dijela poruke ... Copelia je doista bila savršena učenica, nije se umarala, san joj nije bio potreban, 'gutala' je i prerađivala informacije dvadeset i četiri sata na dan. A Copelius se, imajući u vidu Copelijinu namjenu, pobrinuo za savršenu selekciju informacija koje će joj biti dostupne, informacija koje će činiti temelj Copelijine 'ženstvenosti': kulinarstvo, vještine šminkanja, osnove plesnih pokreta, ikebana, shiatcu masaža, unutarnja dekoracija, uljudna konverzacija, umijeće koketiranja i laskanja ... Dijapazon znanja o tomu kako zadovoljiti 'svog' muškarca u krevetu i kuhinji doista je širok. Iako je je bila stroj koji izgledala kao prelijepa žena, Copelius je bio u pravu - Copelia je u suštini bila dijete koje uči i razvija se. Kao sva djeca, Copelia je bila bezazlena, njezin je Stvoritelj za nju birao jabuke sa stabla spoznaje. Tri zakona robotike, ugrađena u Copelijin program, Copeliusa su činila neprikosnovenim. On je bio Copelijin Stvoritelj i Učitelj, Vrhovni Autoritet, Njegove naredbe i zabrane, Njegove želje za Copeliu su bile imperativ. Copelia je bila smještena na najvišljem katu vrtoglavo visokog nebodera, u savršenoj kopiji luksuznog apartmana, usred strogo osiguranog središta Odjela za dizajniranje i proizvodnju humanoidnih robota. Kuhinja opremljena najnovijim čudima suvremene tehnike, kupaonica s jacuzziem i stolom za masažu, spavaća soba s velikim kružnim krevetom, debelim tepisima i ogledalom na stropu. 'Apartman' je bio prepun jednostrano prozirnih zrcala i dobro skrivenih kamera koje su omogućavale danonoćni nadzor i bilježile svaki Copelijin pokret. No, svako dijete, prije ili kasnije, nauči kako izbjeći nadzoru roditelja. Ni Copelia nije bila izuzetak. Ona bi često, najvjerojatnije slučajno jer vlastitih namjera nije posjedovala, pronalazila kutove apartmana 'nepokrivene' okom kamera, što je ljutilo tehničare koji su neprestano morali dorađivati sustav nadzora. To nije Copelijina krivnja, dečki ... rekao je Copelius Harryu i Peteru, dvojici od četvorice tehničara koji su jedini bili upućeni u Copelijino postojanje i koji su se smjenjivali u 24-satnom nadzoru. Računalo nikada ne griješi, sve su pogreške programerove ... ... Copelius je jednoga jutra osjetio bolove u desnom donjem dijelu trbuha. Iako se nastojao ne obazirati na bol, nakon dva dana ipak se obratio liječniku. Appendititis ... dijagnosticirao je liječnik kojeg su pozvali u 'kućni posjet'. Simptomi su tako tipični da ultrazvuk s color doplerom nije potreban ... Akutna upala slijepog crijeva, nužan je hitan kirurški zahvat kako ne bi nastupila perforacija ... Iako nerado, Copelius je Copeliu morao povjeriti dvojici najpouzdanijih pomoćnika koji će se smjenjivati u 24-satnom nadzoru. Unatoč sve jačim bolovima i insistiranju liječnika da što prije krenu u bolnicu, izdvojio je programe koji su trebali slijediti u Copelijinoj obuci i ostavio precizna upute o načinu i slijedu njihove primjene. ... Harry je bio bijesan kada ga je alarm budilice upozorio da mora krenuti, najradije bi ostao u krevetu, ljubeći se s Kendy. Javi da si gripozan ... šapnula mu je Kendy mazno. No, Harry je znao da bi ga to moglo stajati dobro plaćenog mjesta, Copelius ga je upozorio da će jedino smrt prihvatiti kao ispriku za neobavljeni posao. Odjenuo se nabrzinu, sjeo u kola i nakon 20-ak minuta preuzeo dužnost od Petera. Stanje redovno ... izvjestio ga je Peter. Upravo je savladala programe CX-7111 i CX-7112 ... Ubaci CX-7113 ... i miran si do jutra ... Harryu je na umu bila Kendy koju je nezadovoljnu i 'nadurenu' ostavio u krevetu, koncetracija mu je na trenutak popustila i ... u računalo je ubacio 'krivi' disk ... Tek ujutro je uočio pogrešku. Prvo se uspaničio a zatim je, prije no što mu se pojavila smjena, u strahu od Copeliusa, lažirao protokol praćenja. ... Vrativši se iz bolnice, Copelius je od prvog trenutka imao osjećaj kako nešto nije u redu, no pripisivao je to vlastitoj slabosti nakon operacije i činjenici da nije poslušao savjet liječnika o tjedan dana poštede i mirovanja. Provjerio je protokole nadzora u vrijeme svoje odsutnosti. Sve je bilo u redu, Copelia je savladala programe CX-7111, CX-7112 i CX-7113. Serija CX programa teorijske obuke uskoro će završiti, do tada će se Copelius dovoljno oporaviti kako bi mogao osobno provjeriti Copelijinu sposobnost primjene tih programa u praksi. ... Stol je bio savršeno postavljen, ruže u cvjetnom aranžmanu zanosno su mirisale, ružičasti šampanjac iskrio je u srebrnoj kantici s ledom, iz kuhinje su se širili mirisi različitih delicija, svijeće su blistale, glazba tiho svirala, Copelia je izgledala savršeno u savršenoj večernjoj haljini savršeno pripijenoj uz savršeno tijelo. Nakon večere Copelius je, sjedeći u dubokoj fotelji, pijuckao šampanjac i gledao Copeliu kako mu prilazi, gibajući se u ritmu glazbe. Nagnula se nad njega, spustila bretelu haljine i ručičasta joj je bradavica nabubrila pod Copeliusovim pogledom. Trenutak kasnije Copelia je senzualno uzdisala dok joj se karlica ritmično uvijala, Copelius je osjećao kako joj se nutrina vlaži, uvlačeći ga sve dublje, na trenutak je zaboravio da je Copelia samo savršen stroj, zemlja se pod njim pomakla, a to mu se nije dogodilo nikada ranije, ni s jednom 'pravom' ženom. Bravo! odjeknuo je poklik kroz zvučnike kojima je apartman bio ozvučen. Savršena 'probna vožnja'! uzviknuo je direktor koji je na velikom monitoru promatrao demonstraciju. Kad bolje razmislim, he he he, trebali ste meni, kao direktoru, prepustiti prvenstvo, no ja držim obećanje - prototip je vaše vlasništvo. Za koji dan bit ćemo spremni za početak proizvodnje. A vi ćete, Copeliuse, nadam se, znati cijeniti to što će 10% posto od prodaje biti vaše ... Čestitam, bit ćete milioner dok se dva put' okrenete. ... Tek sutradan Copelius se odjednom prisjetio da je Copelia, u trenutku kad je odjeknuo direktorov usklik, naglo pokrila svoju golotinju svilenom plahtom. Zašto? upitao se Copelius. Naime, stid nije bio ugrađen u njezin program. (nastavak slijedi) |
- 23:01 - Komentari (24) - Isprintaj - #
11.01.2009., nedjelja
Copelia, 2. dio ...
|
Santea reče: Da malo ubrzamo budućnost? A ja pomislih: Što da ne ...
artistic doll Gynoid (prema grčkom gyne - žena) termin je kojim se imenuje robot dizajniran da liči na ženu, za razliku od androida koji liči muškarcu. Termin gynoid koristi se rijetko, češće je u upotrebi termin android, za obje verzije čovjekolikog robota. ... (prethodni nastavak) Ah, kako sam samo mogao biti tako naivan! Kako mi se samo nije upalila 'crvena lampica', kad je direktor pomenuo imena kao Dolly, Amber ... Kimberly? A koliko je bio naivan, Copelius je shvatio nakon razgovora s voditeljem Odjela za dizajniranje humanoidnih robota koji mu je obrazložio direktorova očekivanja. Copelius je u startu pretpostavio da će 'Osobna asistentica' biti gynoid dizajniran za specifične potrebe kao što su čuvanje i poučavanje djece, briga o starima, njegovanje bolesnih, skrb o umirućima, asistencija invalidima, za poslove u kojima je nužan 'dodir ženske ruke' ... Tek je kasnije shvatio da je direktor imao na umu posve drugačije dodire. No, ugovor je bio potpisan, više nije mogao odustati. Odustane li, više nikada neće dobiti posao u struci, a robotika je bila njegov život. ... Vaša je zadaća stvoriti savršenu ljubavnicu ... rekao mu je voditelj Odjela za humanoidnu robotiku ... ljubavnicu, sposobnu zadovoljiti i najluđe muške snove. Vi ćete stvoriti prototip, Prvu Copeliu ... a tada ćemo početi proizvodnju malih serija Copelijinih 'sestara'. Nježne plavuše i vitke crne, zanosne riđokose, bujne mulatkinje i krhke azijatkinje, bit će to dijapazon koji će 'pokriti' sve interese! Za najbogatiju klijentelu radit ćemo unikatne primjerke, po posebnoj cijeni ... Seks pokreće svijet, bit će to prilika za zaradu bez premca, uz nužnu diskreciju pri prodaji, dakako. Direktor predviđa pravu jagmu za 'Osobnom asistenticom' ... i već je smislio imena za pojedine serije - smeđokosa Dolly, plavuša Amber ... Lijepe i podatne, ne govore previše, ljube i ne pitaju voliš li me, dragi ... he he he ... Ti će se slatkiši prodavat' k'o alva! ... Copelius se pomirio s neizbježnim i započeo s temeljitim pripremama. Njegova osobna 'ljubavna' iskustva bila su sasvim prosječna, nikada nije prevladao neke inhibicije ni ostvario sve seksualne maštarije, u svojoj je 'seksualnoj praksi' bio prilično konvencionalan. Partnerice je birao među slobodnim poslovnim ženama dobi približne njegovoj, koje i same nisu tražile više od seksa. Nije se emocionalno vezivao niti udubljivao u 'žensku psihologiju', strast je čuvao za robotiku, sa ženama je samo zadovoljavao svoje tjelesne potrebe, nastojeći pri tomu ne rasipati suviše energije. Stoga je racionalno procijenio kako su mu temeljite pripreme neophodne. Za početak, iz virtualne je online filmoteke 'skinuo' niz odabranih filmova. Najprije je zavirio u hardcore produkciju, no ubrzo mu dosadiše prizori tako mehanički, tako nemaštoviti ... Okrenuo se filmovima s umjetničkim pretenzijama, s erotikom u funciji ljubavne priče. Satima je sjedio pred ekranom gledajući filmske poljupce i zagrljaje, on koji je do tada gledao samo dokumentarce i vesterne. Potom je posegnuo u literaturu. Pornografiju i jeftine 'ljubiće' odmah je ostavio po strani, izdvojio je velike romane u kojima su fatalne junakinje strasno ljubile svoje literarne ljubavnike. Sada je nadoknađivao sve propuštene klasike, on koji je čitao samo literaturu iz kibernetike i robotike. Zatim se okružio hrpom likovnih enciklopedija i monografija velikih slikara i provodio sate razgledajući venere i primavere, odaliske i nimfe ... Pogledao je i videozapise nastupa vrhunskih balerina , senzualne pokrete egzotičnih plesačica, korake manekenki na modnim pistama, koreografiju pokreta gejši u ceremoniji pripreme i posluživanja čaja. Nakon svega toga 'zaronio' je u anatomske atlase, izvješća o istraživanjima fiziologije i psihologije ljudske seksualnosti, pročitao je sve o predigri i višestrukim orgazmima, o seksualnim pozicijama i umijećima zavođenja, uzbuđivanja i zadovoljavanja, proučio Camasutru, perzijske erotske minijature i japanske shunga crteže. Copeliusove su pripreme potrajale više mjeseci pa je voditelj Odjela za humanoidne robote teško prikrivao nestrpljivost. Zar sumnjate u moju procjenu? rekao mu je direktor Firme. Dajte Copeliusu vremena, koliko god mu je potrebno ... ... Meka i glatka koža poblijedila bi pa čak se i naježila na hladnoći, a zatim se ružičasto zarumenila na suncu. Sitne bi se kapljice znoja pojavile iznad gornje usne i u udubini ključnih kostiju, tamo gdje se naziralo kucanje bila. Zjenice su joj se širile i sužavale, šarenice se plavile, usne vlažile, dah joj je bio topao i mirisan. Njezin je pogled izražavao nijanse emocija, a glas joj je zvučao melodiozno dok je pjevušila pjesmicu koju ju je naučio: Daisy, Daisy, give me your answer do I'm half crazy all for the love of you It won't be a stylish marriage I can't afford a carriage But you'll look sweet upon the seat Of a bicycle built for two ... U proteklih pet godina Copelius je svaki budni trenutak posvetio stvaranju Copelie. Sada je stajao pred svojom kreacijom i nije joj nalazio mane. Dakako, posao još uvijek nije bio završen, Copelius je bio sklon misliti da je tek na početku. No, direktor Firme insistirao je na demonstraciji, a Copelius je potrošio sve izgovore i odgađanja. Copeliu je odjenuo u jednostavnu bijelu haljinu, kosu joj na potiljku povezao vrpcom, izvukavši samo jedan plavi pramen da slobodno leprša. Posjeo ju je u fotelju pod prozorom, razmaknuo zavjese kako bi je dnevno svjetlo dobro osvjetlilo. Savršena je! rekao je direktor. Na Copeliusov mig Copelia je ustala, nasmiješila se, sklonila rukom kosu s lica, pružila direktoru ruku i poput poslušne djevojčice rekla: Ja sam Copelia, drago mi je upoznati Vas.. Savršena je ... ponovio je direktor. Doduše, malo je suviše eterična za moj ukus, no to je prototip, koji se može varirati prema ukusima kupaca ... Pet godina ... trebalo vam je prilično vremena, no isplatilo se ... Kada možemo započeti s proizvodnjom? Ukoliko sve bude teklo prema mojim planovima ... ... za pet godina ... odgovorio je Copelius. Za pet godina? zaprepastio se direktor Firme. Još pet godina? Ali ... ona djeluje potpuno dovršeno. Unatoč tome, nije ... uzvratio je Copelis. Ona je tek dijete koje mora odrasti, pupoljak koji će se tek rascvjetati ... (nastavak slijedi)  daisy, photo by flickr Pero, Đuro i mali Miško: Je l' i vama danas pospan dan? |
- 22:17 - Komentari (30) - Isprintaj - #
Copelia, 1. dio ...
 Gian-Android (the Thinker) Copelia, kratka priča Krajem 15. stoljeća Leonardo da Vinci načinio je prve skice mehaničkih ekstremiteta, 1738. godine Jacques de Vaucanson stvorio je androida koji je svirao flautu, 1898. godine Nikola Tesla je konstruirao daljinski upravljani brod, preteču današnjih robotiziranih uređaja upravljanih na daljinu, humanoidni robot "Elektra", Vestinghausovo remek djelo, prikazano je 1939. godine na Svjetskoj izložbi. Prototip humanoidnog robota konstruiran je 1976. godine u Tehničkoj laboratoriji Waseda univerziteta u Japanu, a ekspanzija robotike počinje dve decenije kasnije, sa pojavom japanskog modela "Honda-P2", prvog humanoidnog robota visokih performansi ... Termin robot izveden je iz češke riječi robota koja znači prisilan rad i riječi robotnik koja znači kmet. Filozof Karel Čapek autor je termina robot, a riječ robotika prvi je upotrijebio pisac znanstvene fantastike Isac Asimov. Tri glasovita zakona robotike Asimov je prvi puta objavio, u ožujku 1942, u priči pod naslovom Runaround : 1. Robot ne smije ozlijediti ljudsko biće niti zbog svoje neaktivnosti dopustiti da ljudsko biće pretrpi štetu. 2. Robot mora slušati naredbe koje mu daju ljudska bića, osim u slučaju kada bi te naredbe kršile prvi zakon. 3. Robot mora štititi svoju egzistenciju, osim ako bi to kršilo prvi i drugi zakon. ... Copelius je bio 45-godišnjak osrednjeg rasta, oštrih crta lica. Rano je počeo ćelaviti pa je glavu brijao, a za utjehu zbog gubitka kose, pustio je kratak brk. Živio je sam, pomalo pustinjački, bio je neizlječivi radoholičar, zaljubljen u svoju struku. Copelius je bio samo jedan mali, aninimni kotačić u velikoj mašineriji. Iako je posjedovao vanserijski matematički i tehnički talent, nedostajalo mu je prodornosti ili možda interesa za penjanje hijerarhijskom ljestvicom pa nije zauzimao visoko mjesto u Firmi u kojoj je radio. A ta se velika i moćna Firma bavila robotikom, znanstvenom disciplinom u sklopu vještačke inteligencije, disciplinom povezanom sa dizajnom, proizvodnjom, teoretskim proučavanjem i upotrebom robota. Glavna djelatnost Firme bila je proizvodnja industrijskih robota. No, Copeliusova profesionalna karijera zapela je, zajedno s njime, u malom eksperimentalnom odjelu Firme, odjelu koji se bavio istraživanjima u području proizvodnje humanoidnih robota. A onda, jednog ponedjeljka, Copeliusa pozvaše na sastanak proširenog kolegija. Prije no što je ušao u veliku dvoranu u kojoj se kolegij održavao, tutnuše mu u ruke izjavu koju je morao potpisati, izjavu o čuvanju poslovne tajne. U dvorani za sastanke, dobro osiguranoj i zvučno izoliranoj, bilo je 50-ak ljudi, a dobar dio tih lica bio je Copeliusu nepoznat. Firma planira započeti s proizvodnjom humanoidnog robota - ”Osobnog asistenta“. Procjenjujemo da će sve niža stopa nataliteta i sve veći broj starijih ljudi povećati potražnju za robotima koji će biti u stanju održavati kuću, voditi razgovor, igrati različite društvene igre, brinuti o sigurnosti svojeg vlasnika, njegova stana i imovine. Želimo, dakle, proizvesti androida, robota uvjerljivo ljudskog izgleda, responsivnog, uljudnog u ophođenju, dovoljno inteligentnog da vješto pomaže vlasniku u najraznovrsnijim poslovima i aktivnostima, ali i da zadovoljava vlasnikove potrebe za socijalnim kontaktima. 'Osobni asistent' trebao bi biti 'Katica za sve' - batler, družbenik, sugovornik, body gard ... Uz čovjekoliki izgled morao bi posjedovati i antropomorfnu crtu 'razumijevanja' vlasnikovih naredbi i 'emotivnog reagiranja' na vlasnikove pohvale ili kritike. Ovim trenutkom pokrećemo osnivanje novog Odjela u kojem ćete raditi svi vi, pozvani na ovaj sastanak i obavezani izjavom o tajnosti. Kao što vidite, za početak smo okupili 50-ak stručnjaka, iz naše i iz konkurentskih firmi. Prvi prototip očekujemo za pet godina. ... Nakon tri godine, rad na prototipu 'Osobnog asistenta' odmakao je dalje od svih očekivanja, u najvećoj mjeri Copeliusovim doprinosom. Upravo je Copelius razvio 'sistem apsulutne kontrole' koji je omogućio "Osobnom aistentu" da, pomoću posebnih senzora, prima i prerađuje vizualne, auditivne i taktilne informacije, da govorom komunicira s ljudima, da vješto manipulira predmetima, korača, trči, upravlja automobilom i rukuje različitim alatima, da prevodi sa pet stranih jezika, recitira stihove, čita i piše koristeći tipkovnicu računala ... Nakon tri godine, jednoga ponedjeljka, Copeliusa ponovo pozvaše na kolegij. No, ovoga puta kolegij se nije odražavao u velikoj sali za sastanke nego u kabinetu direktora Firme, i nije bilo nazočno 50-ak ljudi, već samo troje, uključujući Copeliusa. Copelius je u Firmi radio dvije decenije, no sada je prvi puta direktora vidio uživo. Štoviše, direktor se obratio osobno njemu, Copeliusu! Copelius, zar ne? rekao je direktor, gledajući u Copeliusov dosje. Neoženjen, bez ljubavnice, rođaka i kućnih ljubimaca ... Bez hobija, bez poroka ... Stan u najmu, adresa ne baš naročito ugledna, iako mu prihodi dozvoljavaju bolju, vozi isti automobil već 7 godina, godišnji odmor nije koristio zadnjih 10 godina ... Recite mi , Copeliuse, vi radite u Firmi već 20-ak godina ... i nikada niste zatražili povišicu, nikada se niste natjecali za rukovodeće mjesto, niste potražili bolje plaćeni posao u nekoj drugoj firmi? Copeliusu ponestade riječi, samo je potvrdno kimnuo glavom. Koliko sam informiran ... nastavio je direktor pogledavši u voditelja Copeliusova odjela koji se snishodljivo osmjehivao ... vaše su sposobnosti vrlo visoke a vaš je doprinos izvrsnom razvoju 'Osobnog asistenta' presudan. I, da ne duljim ... jeste li zainteresirani za bolje, znatno bolje plaćeno radno mjesto ? Copelius pokuša progutati slinu, no grlo mu bijaše suho. Nakašlja se i odgovori: Ne ... ne, ako to znači da moram otići iz Odjela ... He he he ... nasmija se direktor. Ni govora! Ono što vam ja nudim je mjesto direktora pod-odjela koji osnivamo unutar odjela 'Osobni asistent'. Dakako, ne biste se morali zamarati 'financijskom stranom', vaš bi posao bio isključivo kreativne naravi, raspolagali biste neograničenim sredstvima i potpunom stvaralačkom slobodom ... Pod-odjel bi djelovao u najvećoj tajnosti. Zasad, u nedostatku boljega naziva, djelovao bi pod nazivom ... direktor u tome trenutku spusti glas do šapta, unatoč činjenici da su se nalazili u njegovu kabinetu, apsolutno sigurnom od špijunaže ... Djelovao bi pod nazivom 'Osobna asistentica', iako bi neko dobro odabrano žensko ime bilo atraktivnije ... Copelia ... izustio je Copelius istoga trena. Ja sam doduše imao na umu nešto kao Amber, Linda, Dolly ili Cimberly ... reče diretor. No, neka bude Copelia, Copeliusova Copelia ... Vi ste doista genijalac, Copeliuse, kad bolje razmislim, Copelia je puno decentnije ... Udvostručit ću mjesečnu sumu koju sam vam namjeravao ponuditi. A kao bonus, prototip Copelie dobit ćete u osobno vlasništvo, onoga dana kad' mi priopćite da možemo započeti sa serijskom proizvodnjom ... (nastavak slijedi)  female-ultron Pero, Đuro i mali Miško: Je l' i vama danas pospan dan? |
- 00:01 - Komentari (24) - Isprintaj - #
10.01.2009., subota
14 ispod nule ...
 photo by rusalka
|
- 00:01 - Komentari (25) - Isprintaj - #
09.01.2009., petak
What it could be?
|
Well you've never felt this way before ? Nikad se ranije niste osjećali tako? So you worry about it naturally! Sasvim je prirodno što brinete! You say that you can't get to sleep at night ... Kažete da ne možete spavati noću ... Well you can blame it on the moon for being too bright ... Pa dobro, možete za to okriviti Mjesec jer sja suviše jasno ... You feel like a fever is coming on Osjećate da vas groznica obuzima Got your whole body feeling weak ... I cijelo vam je tijelo slabo ... But you still dance around and hum the same old song? A ipak plešete naokolo i pjevušite istu staru melodiju? (thanks for upload, lazy) Što bi to moglo biti? Ja pojma nemam ... A vi? |
- 00:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #
07.01.2009., srijeda
Elizabetina rukavica, kratka priča ...
 lost glove, photo by flickr Kao djevojčica, Elizabeta je često gubila stvari. Bila je veliki sanjar, mati ju je zvala 'Martin u oblacima', jer je, vječno sanjareći, često zaboravljala šal na vješalici, kišobran u tramvaju, pernicu u školskoj klupi. Gubila bi kusur iz džepova, iskaznice i tramvajske pokaze, ceduljice s popisima za kupovinu, mašne i šnale iz kose ... Ti bi i glavu izgubila, da nije pričvršćena ... rekla joj je mati u šali. No, vrag je odnio šalu, majku je zabrinula ta Lizina razbarušenost pa je s djevojčicom obavila 'ozbiljan' razgovor. Neodgovorno je tako sijati stvari naokolo, Lizo ... rekla joj je. Ove si zime izgubila već treći par rukavica ... Od toga su razgovora prošle godine, Liza je odrasla i, iako je još uvijek bila 'Martin u oblacima', postala je odgovornija, rjeđe je gubila stvari. Izuzetak su ostale jedino - rukavice. Svake zime Liza bi izgubila ili 'rasparila' barem tri para rukavica. ... Bio je početak decembra, Skup se održavao u jednom poznatom banjskom mjestu, u kongresnoj sali velikog hotela. Kad se nakon stanke vratila na svoje mjesto, Liza je primijetila da na stolu, kraj Zbornika radova i programa Skupa, leži samo jedna od njezinih rukavica. Sagnula se, zavirila pod stol, no druge rukavice nije bilo ni pod stolom. Čestitam, Lizo ... rekla je sama sebi. Uspjela si izgubiti još jednu ... Pogled joj je pao na susjedni stol. Uz u kožu ukoričen rokovnik i program Skupa, na stolu je ležao par muških kožnih rukavica, Njegovih rukavica. Liza se poput lupeža osvrnula oko sebe, prišla stolu i neprimjetno strpala jednu od rukavica u džep. Bila joj je to prva krađa u životu, mislila je kako će je 'gristi' savjest, no na njezino iznenađenje, savjest joj je sasvim dobro 'podnijela' taj grijeh. ... Sitne pahuljice, nalik na smrznute zvjezdice, padale su po Lizinoj kosi. Vrapci su ćućorili u granama čempresa a Liza je stajala nad majčinom nadgrobnom pločom prekrivenom snijegom. Vjenčić od borovih grančica i češera izgleda još uvijek lijepo, potrajat će do proljeća... pomislila je Liza dok je palila svijećicu. Dani su bili kratki, plavi se sumrak već počeo spuštati na nadgrobne spomenike a svijećice na grobovima zasvjetliše poput izgubljenih duša. Liza je uzdahnula, pogladila golim prstima majčino ime na hladnoj nadgrobnoj ploči i konačno riješila krenuti kući. Posegnula je u džep da navuče rukavice na ozeble prste, no u džepu je našla samo jednu rukavicu. Još uvijek mi ne uspijeva sačuvati ih u paru, majčice ... rekla je Liza, nasmiješila se sjetno i 'rasparenu' rukavicu spustila na nadgrobnu ploču. ... Doista je neozbiljno hodati po toj hladnoći u niskim cipelama, bez šala, bez rukavica ... rekla joj je sestra prijekorno, otvarajući joj vrata. Liza je, jedne večeri između Božića i Nove godine, svratila k sestri, na čaj i 'čašicu razgovora'. Božić je prošao, već se slutilo ono tužno vrijeme kad se gase blagdanske lampice, kad se opustjele ulice pune mrtvim jelkama s kojih se osipaju iglice. Najavljuju epidemiju gripe, rekla je Lizina sestra. I tvrde da se radi o virusu s kojim se nije šaliti. Drago mi je što si me ove godine poslušala i cijepila se protiv gripe ... Liza se zagrcnula gutljajem čaja, zakašljala je, pocrvenjela i rekla sestri: Je li to čaj s rumom ili rum s čajem? ... I, tako je uspjela 'zabašuriti' činjenicu da je i ove zime propustila cijepljenje, no savjest ju je zapekla jer je slagala sestri. ... Te godine, sad već prošle, Elizabeta je u novembru imala dupli povod za slavlje. Njezin se rođendan 'poklopio' sa završetkom izbora u najviše znanstveno zvanje, pa je to bio dvostruki povod za čašćenje. Ona i Silvestar, sestra i šogor ... i još tri para ... društvo je uspjela okupiti tek sredinom decembra.Toga je decembarskog jutra nazvala restoran i rezervirala stol za desetoro. Nek' to bude stol kraj prozora ... zatražila je, jer taj restoran je ustvari bio brod, usidren kraj obale Lizina rodnoga grada. Liza je voljela pogled na rijeku i jato pataka koje su se skupljale pod prozorom broda - restorana, očekujući da im gosti bace koji zalogaj. Na obiteljskim i prijateljskim okupljanjima Liza je godinama bila 'ona neparna', no unatrag tri godine to se promijenilo. Iako joj je, i sada, nakon tri godine, to izgledalo nevjerojatno, Liza se zaljubila. Konačno sam uspjela izgubiti i glavu i srce, pomislila je, šaleći se na vlastiti račun. Lizina 'zakašnjela' ljubav, Silvestar, živio je u drugome gradu, sastajali su se povremeno, kad god bi on mogao doputovati. Kad se sve zbroji, u te tri godine koliko su bili par, proveli su zajedno tek nekoliko mjeseci, pa je možda baš stoga njihova ljubav i nakon tri godine još uvijek bila u početnom uzletu. Dok su ispijali viljamovku i gledali patke pod prozorom broda - restorana, čekajući da stignu ostali gosti, Silvestar je pružio obje ruke preko bijelog svečanog stolnjaka i Liza je u te tako drage joj ruke položila svoje dlanove. Ruke su Ti uvijek tople ... rekao je Silvestar ... tople i nježne ... Ah, kako volim te Tvoje tople i treperave dodire ... Liza se nasmiješila i šapnula mu: I ja uvijek zatreperim, kad me Ti dodirneš ... U tome je trenutku preko Silvestrova ramena vidjela da pristižu gosti, pa je, nerado no ipak, izvukla svoje ruke iz Silvestrovih dlanova i mahnula im. Liza nije nikomu zamjerala na javnom iskazivanju zaljubljenosti, no za nju osobno, svaki je prisniji dodir bio suviše dragocjen i suviše intiman za javno pokazivanje. Dok su pristigli gosti ispijali aperitiv, čavrljali i listali jelovnike, vijećajući o izboru vina koje će se piti uz večeru, Liza je zamolila konobara da donese još jednu dodatnu zdjelicu s pogačicama. Za patkice? upitao ju je Silvestar smijući se. I patkove ... rekla je Lizina sestra, zadirkujući ih oboje. Liza se ispričala društvu, zamolila Silvestra da načas bude domaćin, pa je s košaricom punom pogačica izišla na terasu broda da nahrani uvijek gladno i proždrljivo pačje jato. Silvestar se, koju minutu kasnije, došuljao za njom. Učili su učili od srijede do petka al' se nisu makli dalje od početka ... Dok su, zagrljeni, gledali patke koje su se jagmile oko bačenih im zalogaja, Liza se sjetila dječje pjesmice o pačjoj školi i pomislila kako je naučila puno toga o sebi od kada je srela Silvestra. Bojala sam se da ću biti 'mrtvo puhalo' ... šapnula mu je jednom kada su se prisjećali svojih prvih zajedničkih trenutaka. 'Mrtvo puhalo'? nasmijao se Silvestar. Ni govora, mila moja, ti si pravi vihor ... Moj slatki uragan ... rekao joj je, ljubeći je. Slatke male tajne ... pomislila je Liza, bacajući zadnje zalogaje patkama. Imaju li ih svi zaljubljeni? Zagrijano i glasno društvo veselo je čavrljalo dok se stepenicama uspinjalo s broda na obalu. Ponoć je bila već davno prošla, ulice su bile hladne, tihe i puste. Dok su koračali na začelju društva, Liza je zavukla Silvestru ruku u džep, a on joj je prstima obujmio i stegnuo prste. To što stalno gubiš rukavice ima i dobru stranu, rekao joj je. U toploj tami Njegova džepa, skriveni od pogleda, prsti im se isprepletoše, dlanovi priljubiše jedan uz drugi. Hej, vi tamo na začelju, nemojte se slučajno izgubiti... našalio se netko iz društva. ... Vratila se kući a još uvijek joj je pred očima lebdio razočarani Silvestrov pogled, dok joj je mahao stojeći na uglu, osvjetljen uličnom svjetiljkom. Sjetila se kako je, kad su stigli do ugla, skupivši snagu, izvukla svoju ruku iz Silvestrove. Kidaj nalijevo, prema hotelu ... šapnula mu je smiješeći se. Dvije noći nismo ni trenuli, a Ti si i prehlađen ... vlak ti kreće za koji sat, uhvati barem malo sna, noćas ... Kažiprstom mu je dotaknula usne, pazeći da ne ozlijedi svježe izbilu groznicu. Imala je potrebu dodirnuti ga, a htjela je i spriječiti ga da negoduje. Na trenutak je izgledalo da će joj se usprotiviti, no ne reče ništa, samo joj na jagodici kažiprsta ostavi poljubac. Osvrnula se još jednom, Silvestar je stajao na uglu pod uličnom svjetiljkom i mahao njoj i društvu. I kad je zamakla za ugao još uvijek je vidjela Njegove oči, groznicu na usni i ruku kojom joj maše ... Opet si bez rukavica ... prijekorno joj je rekla sestrica, hvatajući je pod ruku, dok je dio društva na sljedećem uglu skretao na svoju stranu. ... Toga je Božića Liza opet kitila božićno drvce i pakirala darove: slatkiši i koverte s novcem za nećakinje, mirisna lampica za sestru, boca finog vina za šogora, kožne rukavice za Silvestra ... Prisjetivši se nečega, prišla je pisaćem stolu i otvorila ladicu. Na dnu ladice, omotana u plavi svileni šal, ležala je jedna kožna muška rukavica. Morat ću mu jednom priznati tu krađu ... pomislila je. ... Prođoše blagdani, no prvoga je radnog dana u novoj godini Liza ostala kod kuće. Tresla ju je vrućica, boljela je glava, na usni joj je izbila groznica. Trebaš li štogod? upitala ju je sestra kad su se čule telefonom. Nemoj slučajno izlaziti, doći ćemo i donijeti ti sve što zatrebaš. Vidiš kako je dobro što si se ove godine cijepila protiv gripe, proći ćeš samo s virozom ... rekla je. Dan je odmicao, spuštao se suton, a Lizina je vrućica rasla. Omotala se velikim šalom koji joj je, davno prije, isplela mati i sjela kraj prozora. Mačak je tiho preo, sklupčan u Lizinu krilu, dok je ona sjedila u polutami i gledala kako promiču rijetke pahulje. Čujem da je kod vas dobrano ispod nule ... rekao joj je Silvestar kad ju je nazvao. Čuvaj se, nemoj juriti naokolo bez šala i rukavica, kao obično ... našalio se. Nego, jesi li se uspjela cijepiti protiv gripe? Ah, priznat ću samo Tebi, opet sam propustila cijepljenje ... odgovorila mu je Liza. No, neka to ostane Tvoja i moja 'mračna' tajna ... hihihi ... i pazi da se ne izlaneš pred mojom sestricom, stavit će me u top ako sazna da sam joj slagala. I ona me opet izgrdila zbog tih nesretnih rukavica koje stalno gubim ... rekla je Liza Silvestru. Kad smo već kod rukavica ... reče Silvestar oklijevajući ... moram Ti priznati jedan svoj stari grijeh, ja stari Griješnik ... Sjećaš li se onog Skupa kad smo se prvi puta sreli? U pauzi sam, čudeći se sam sebi, ukrao jednu od tvojih rukavica koje si u pauzi ostavila na stolu ... I još uvijek je čuvam, na dnu ladice ...  gdje li je druga, photo by rusalka white rose: u tvojem džepu ... |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
06.01.2009., utorak
kiflice ...
|
Raspoloženje mi je već dva tri dana loše, valjda 'post-blagdanski blues'. Odlučih to promijeniti. Pozvah moje drage na kiflice sa šunkom i sirom i kuhano vino. Tijesto se lijepo diglo, kiflice su u pećnici porumenile, zamirisala je cijela kuća. Stigoše i moji pa smo se družili, pripovijedali, igrali se s macanima. Kad su moji mili krenuli kući, spakirah im i 'poputbinu' ... Raspoloženje mi se opet pomalo ohladilo kad sam ih ispratila, no ipak je nešto bolje ... A sutra je radni dan ... Sjetih se kako je baka Aurela znala reći: Hvala Bogu, blagdani prođoše ...  Dodatak 1: Bogojavljenje ...  3 Kings Tri kralja jahahu od kuda sviće dan, tri dara nošahu: mirh, zlato, tamijan ... Danas, 6. siječnja, su Tri kralja ili Bogojavljenje, blagdan poklonjenja triju mudraca Djetešcu. (Istodobno, danas je Badnjak onima koji slave prema po julijanskom kalendaru.) Uz blagdan Tri kralja vezan je i običaj blagoslova kuća: "Prilikom blagoslova kuća, nadvratnici se označuju slovima „G“, „M“ i „B“ koja označavaju inicijale trojice kraljeva, Gašpara, Melkiora i Baltazara. Izvorno su se ovi inicijali zapisivali na latinskom, pa je umjesto početnoga „G“ stajalo „C“ (Casparus). Tako su inicijali, osim imena kraljeva, označavali i akronim blagoslovne formule: Christus mansionem benedicat, što na hrvatskom znači: „Krist prebivalište blagoslivlja.“ Između inicijala stavljaju se križići, kao znak blagoslova, a oko inicijala upisuju se brojke koje označavaju tekuću godinu. Ranije su se ovi znakovi upisivali kredom, dok se u novije vrijeme češće koriste posebne naljepnice. Konačan izgled natpisa ima oblik 20 G+M+B XX (gdje XX označava zadnje dvije brojke tekuće godine)." Bogojavljenje Dodatak 2: recept za kiflice sa sirom i šunkom  Sastojci : 1 kg brašna za dizano tijesto, posoliti po volji 1/3 putra ili margarina 4 – 5 jušnih žlica ulja 1 cijelo jaje + 1 žumanjak 1 kockica germe, razmrviti je u šalici mlijeka i pustiti da se 'digne'. Tijesto umijesiti (dodajući po potrebi mlakog mlijeka) i ostaviti na toplome da se diže. Premijesiti i podijeliti u 9 'jufki' (na 3 dijela, pa svaki opet na 3). Svaku 'jufku' tanko kružno razvaljati i podijeliti u 8 trokutića. Trokutiće puniti komadićima šunke za picu i svježim sirom, a može i samo posoljenim sirom s dodatkom začinskih trava. Premazati umućenim jajetom i posuti sezamom, lanenim sjemenom, kimom ili makom. Nije loše već zavijene kiflice ostaviti da se još neko vrijeme 'dižu'. Peći na srednjoj vatri, pred kraj nije loše podići tepsiju višlje u pećnici da kiflice lijepo porumene.  U slast! |
- 23:59 - Komentari (38) - Isprintaj - #
05.01.2009., ponedjeljak
duge noći, kratki dani ...
|
... i dok razmišljam o nama vani tiho pada tama ... (thanks for upload, lazy) mali Miško - velika 'napast' ... |
- 23:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #
03.01.2009., subota
frozen ...
 photo by flickr update, 4. siječnja 2009., 15:17 Ledena kraljica, kratka priča Dok je cijeli svijet ludovao čekajući dolazak Nove godine, ja legoh rano i prisilih se da zaspim kako bih u ponoć bio svjež i odmoran. Probudih se usred noći. Zaleđene grančice lupkale su po mojem prozoru, zveckajući poput staklenih zvončića. Plava svjetlost preplavi sobu i ja ugledah duge vretenaste prste kako dodiruju prozorsko staklo. Na dodir tih prstiju na staklu procvjetaše ledene ruže. Zadrhtah u iščekivanju. Opet mi je došla u posjet! Ona, moja Ledena Kraljica ... Možda će me ovoga puta konačno povesti sa sobom ... pomislih, osmjehujući se. ... Prije nekoliko decenija moj prijatelj Arne i ja odlučili smo Novu godinu dočekati osvajajući Matterhorn, čuveni vrh švicarskih Alpi. Meni bijaše četrdeset, a Arne je bio deceniju mlađi od mene. S Arneom sam se, godinu dana prije toga, uspinjao na Mont Blanc i tada smo skovali plan o osvajanju Matterhorna, te magično privlačne stijene koja svoje lice skriva oblacima, poput ljepotice iza vela. Nismo odoljeli njezinoj privlačnosti, kao ni onih nekoliko stotina planinara koji su glavom platili pokušaj njezina osvajanja. Penjanje u tandemu bilo bi suviše rizično pa smo pozvali i Matesa kojeg smo obojica poznavali s ranijih planinarskih pohoda. Do Zermatta smo stigli vlakom, prenoćili smo u šatoru, u kampu, pa sutradan vlakom stigli do Gornergrata. Dalje ćemo pješice. Gornergletscher prijeđosmo bez problema, unatoč ruksacima koji su težili 30-ak kilograma. Nakon tri sata hoda stigli smo do planinarskog doma Monte Rosa na 2975 metara, i tu smo, kao jedini luksuz, kupili vrući čaj, pa njime zalili zalogaje iz ruksaka. Kratak odmor, pa uspon do početka snijega. Bit ćemo jedini penjači, ostali odustaše zbog nepovoljne vremenske prognoze - vijavica i jak vjetar. Na otprilike 3200 metara, podigosmo šator u kojem ćemo prenoćiti pri povratku. U uspon krenusmo prije ponoći, do jutra bismo trebali biti nadomak završnog uspona. Uspet ćemo se na vrh, potom ćemo se spustili do bivaka, odmoriti se i prenoćiti pa se za dana vratiti u planinarski dom. Noć je bila oblačna, no vijavici i vjetru ni traga. Odlučili smo se za solo poduhvat, bez vodiča, bez osiguranja, izazov je tako veći. Nije li ludost to što činimo? u posljednji čas upita Mates. Noćni uspon, uz ovakvu prognozu ... Arne i ja mu se narugasmo: Zar da se penjemo po suncu, sa suncobranima i vodičem, poput nekih baba? Povezasmo se konopima, upalismo lampe na kacigama i počesmo naporan uspon. Mučila nas je hladnoća i žeđ. Voda nam se u rusacima zamrzla pa smo olakšanje nalazili cuclajući komadiće leda. Svitalo je kad stigosmo do završnog stjenovitog grebena. Penjući se preko oštrih granitnih šiljaka i s mukom održavajući ravnotežu na ledenim gredama, stigosmo na vrh. Na vrhu smo! Prizor je prekrasan, suncem obasjan. Krv nam je preplavljena adrenalinom, osjećamo se kao pobjednici, osvojili smo ledenu ljepoticu i pokorili je! Spust s Matterhorna smatra se težim od uspona, većina nesreća dogodila se upravo pri spustu. A nama vrijeme nije išlo na ruku, najavljeni vjetar i vijavica stigoše nas na najgorem dijelu. Ledena gromada, pokrenuta snažnim zamahom vjetra, naprosto nas je pomela. Matesov konop puče i on nestade u provaliji, ja sam zabio cepin u led i jedva uspio zadržati Arnea. Tek kad sam ga, nepovrijeđena, izvukao na platformu, shvatih da mi je potkoljenica pukla, poput grančice. ... Unatoč kvalitetnom odijelu i tankoj vjetronepropusnoj vreći iz Arneova ruksaka, studen me je sve čvršće stezala u zagrljaj. U slomljenoj potkoljenici, imobiliziranoj improviziranim udlagama, bol se pritajila, s prvim mrakom. Arne je krenuo dolje, po pomoć. Sa spasiteljima bi u uspon mogao krenuti tek ujutro, ukoliko se uopće uspije probiti do planinarskog doma do večeri, ukoliko oluja tijekom noći prestane, ukoliko se planina smiluje ... Malo je previše tih 'ukoliko' ... pomislih. Ipak, odlučio sam ne gubiti nadu. Ne, neću se predati, neću utonuti u taj spasonosni san, karakterističan za smrt smrzavanjem. Navukoh kapuljaču duboko na lice, glavu pokrih vrećom i pokušah se uvući u udubljenje u stijeni kako bih se bolje zaštitio od vjetra. U svijesti mi je još uvijek odjekivao Matesov krik. Iako sam svim silama nastojao ostati budan, počeh tonuti u san. A tada odjednom ... obasja me plava svjetlost tako jarka da me je zaslijepila! Zjenice mi se suziše u točku a zatim raširiše od zaprepaštenja. Gotovo naga, ogrnuta samo prozirnim srebrnim velom i plavom svjetošću koje je isijavalo iz njezina prekrasnog tijela, preda mnom je stajala Ona. Plave su joj oči iskrile, uvojci duge srebrne kose uvijali su joj se oko prekrasnih grudiju, glavu joj je krasila ledena kruna. Nisam ni slutio da je Smrt tako prekrasna ... prošaptah. Sagnula se i dotaknula mi usne vršcima dugih vretenastih prstiju. Prsti joj bijahu vreli, a usne još vrelije. Njezin mi je poljubac uzburkao krv. Nestade hladnoće, nestade bola, snježna se vijavica pretvori u topli ljetni pljusak koji je kupao naša u strasti spojena tijela, dok smo se ljubili, opet i opet ... I opet ... ... Probudih se u bolnici. Arneovo lice, unakaženo ozeblinama, zabrinuto se nadvijalo nad mojom posteljom. Kakvo si ti izdržljivo staro magare, rekao mi je smijući se s olakšanjem. I spasitelji i liječnici ne mogu se načuditi ... Pri takvoj vijavici i vjetru smrznuo bi se i polarni medvjed, a ti si prošao čak i bez ozeblina ... Tek u vlaku, na povratku kući, dok se potpisivao na gips na mojoj potkoljenici, Arne mi je rekao kako su me uspjeli pronaći samo zahvaljujući slučajnosti. Vijavica nas je zasljepljivala, a tada te odjednom ugledasmo kako ležiš na stijeni. Oko tebe se snijeg nekim čudom otopio ... a ti si ležao omotan vrećom i smiješio se u snu ... Nisam mu ispričao o snoviđenju koje sam doživio te noći u planini. Nisam mu ispričao ni tada u kupeu vlaka kojim smo se vraćali kući, a ni godinama kasnije. Poslije, kad je Arne poginuo penjući se na Cordillera Blancu u Peruu, shvatih da bi mi povjerovao. Da, jedino bi Arne povjerovao u nevjerojatno. A nevjerojatno bijaše to da me je Ona nastavila pohoditi, svake novogodišnje noći. Pred ponoć bi me obasjalo plavo svjetlo i Ona bi stajala preda mnom. U njezinu bih zagrljaju ispratio novu i dočekao staru godinu. Ljubila bi me tako da bih gubio svijest, ljubila bi me ne progovarajući ni riječi, pa bi u svitanje nestala. Dok bijah mlađi pokušavao sam je zaboraviti, zaboraviti je, tijekom godine, u zagrljaju drugih žena. A kad me poče stizati starost, život mi se pretvori u iščekivanje. Cijelu bih godinu čekao tu jednu, novogodišnju noć u kojoj bi me Ona pohodila, u kojoj bi me ljubila ... Noć u kojoj bih ja ljubio nju, žarom prohujale mladosti. Ona postade Una, Jedina ... Sada, u plavoj zimskoj noći, dok Njezini dugi vretenasti prsti slikaju ledene ruže na mojem prozoru, dok treperim očekujući Njezin vreli zagrljaj, sada se nadam - ovoga puta će me, konačno, povesti sa sobom ... Ona, Una ... moja Ledena Kraljica .... ...  photo by flickr |
- 00:01 - Komentari (39) - Isprintaj - #
01.01.2009., četvrtak
prvi siječnja ...
|
Cijeli sam se dan družila s mojima dragima. Ujutro sam popila čaj, primala telefonske čestitke, zatim zavirila na blog, pomazila macane ... U podne smo se svi okupili na ručku kod Ančice, slušali smo bečki koncert, gostili smo se, razgovarali, igrali pogađanja ličnosti i pantomime na temu - filmovi, smijali se i zadirkivali kao dječurlija ... Cijeli je dan prolijetao snježak, stvarajući blagdanski ugođaj ... Svima vama, još jednom hvala na lijepim željama i čestitkama. I ja vama još jednom želim sretnu novu 2009-u! mali Miško: Moj prvi snijeg ... |
- 23:59 - Komentari (17) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
