Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Dva srca, kredom nacrtana na zidu.
Bilo je to posljednje što je vidio prije no što je harley udario o zid.
...
Udahnuli su i kriknuli u istom trenutku, s prvim udahom.
Rodili su se u istom rodilištu, upisaše im isti datum, sat i minutu rođenja, položiše ih na grudi majkama, a zatim ih opraše i povezaše u dva mala bijela zavežljala pa ih odvezoše, da im se matere odmore od poroda.
Tada se, kad ih je primalja jednog do drugoga položila na krevetić, Danko i Darko sretoše prvi put. Sudbina im je namijenila još jedan susret, no do tada će proći osamnaest godina.
...
Diše i srce mu kuca, izgleda kao da spava, nema ni jedne ogrebotine, ni jedne modrice ...
Ne ne ne ... ne mogu vjerovati da je mrtav ... prošaptala je.
Čula si liječnika ... rekao je ... ne diše on nego respirator.
Mozak mu je mrtav ...
Naš je sin mrtav, ostalo je samo tijelo ... našeg sina više nema ...
Samo tijelo?
Kako je lako tebi reći - samo tijelo.
A to je tijelo raslo u mojem tijelu, ja sam to srce devet mjeseci slušala kako kuca pod mojim srcem, te su usne sisale na mojoj dojci, ja sam te ruke ljubila dok su još bile ručice ...
Kako mogu ja, kao mati, reći: to je samo tijelo ...
Marijo, zar misliš da meni srce ne puca, zar nisam i ja izgubio sina jedinca? No, ja ne želim da on vegetira poput biljke ... I ne želim gledati kako tvoje srce krvari iz dana u dan, dok nagnuta nad njegovo uzglavlje gledaš to voljeno tijelo kako propada poput prazne ljušture ...
On više nikada neće otvoriti oči, neće progovoriti ni nasmijati se, neće se uspraviti, ni zakoračiti, ni potrčati ... Samo će ležati ovdje, bez ijedne misli, bez emocija, poput slomljene lutke ...
Marijo, moraš ga pustiti da ode ...
Josip je zubima pregrizao donju usnu i slana mu se krv poče slivati u grlo, no on je nije mogao progutati. Dok mu se grkljan bolno grčio, stegnuo je Mariju u naručje i tako su zagrljeni stajali nad uzglavljem svoga sina koji je sutradan trebao proslaviti osamnaesti rođendan.
Još jučer je bio zdrav, on koji nikada nije bolovao.
Još jučer je bio pun želja i planova, još jučer se ljutio na oboje kad su mu rekli da mu prvi puta neće ispuniti želju, da mu neće darovati motocikl za rođendan. Izjurio je iz kuće ljutit, a nije prošlo više od sata kada su im javili da im je sin u bolnici, teško povrijeđen pošto je sletio s motocikla na kojem ga je povezao prijatelj.
...
Ne, ne dam pristanak ... rekao je Josip liječniku. Žao mi je toga dječaka, kažete da je vršnjak našeg sina ...
I znam što njegovi roditelji proživljavaju ...
Žao mi je ... ali ne mogu podnijeti pomisao da mati svoga sina ... našeg sina ...na odru gleda unakaženog ...
Čak ga je i nesreća poštedjela od toga, na njemu nema ni ogrebotine ...
Josip se okrenuo Mariji: Ni ti ne pristaješ, zar ne?
Rekao si da ga moram pustiti da ode ...
A ja ne mogu, Josipe ... Ne mogu zamisliti da pritiskom na dugme zaustavim srce našeg sina ...
I zato, Josipe, zato ću ja potpisati ... dat ću pristanak ...
...
I tako se Danko i Darko sretoše još jednom.
Je li Darko darovao srce Danku, ili Danko Darku?
Ne znam, no znam da je jedno srce nastavilo kucati za obojicu.
...
P. S.
Da napišem priču o dva srca potaknula me LobyM , svojim postom o doniranju organa. Nas dvije o tome imamo različita mišljenja. Ne niječući nikomu pravo na osobno mišljenje, izbor i odluku o tomu, ja kroz priču samo kazujem ono što osjećam.
Mogla bih naći sto racionalnih razloga protiv ...
... i samo jedan razlog za.
Ako postoji mogućnost da srce jednog čovjeka nastavi kucati za drugog čovjeka, za bilo kojeg drugog čovjeka, ta činjenica je za mene razlog koji me rješava svih dilema.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
