Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
03.01.2009., subota
frozen ...
 photo by flickr update, 4. siječnja 2009., 15:17 Ledena kraljica, kratka priča Dok je cijeli svijet ludovao čekajući dolazak Nove godine, ja legoh rano i prisilih se da zaspim kako bih u ponoć bio svjež i odmoran. Probudih se usred noći. Zaleđene grančice lupkale su po mojem prozoru, zveckajući poput staklenih zvončića. Plava svjetlost preplavi sobu i ja ugledah duge vretenaste prste kako dodiruju prozorsko staklo. Na dodir tih prstiju na staklu procvjetaše ledene ruže. Zadrhtah u iščekivanju. Opet mi je došla u posjet! Ona, moja Ledena Kraljica ... Možda će me ovoga puta konačno povesti sa sobom ... pomislih, osmjehujući se. ... Prije nekoliko decenija moj prijatelj Arne i ja odlučili smo Novu godinu dočekati osvajajući Matterhorn, čuveni vrh švicarskih Alpi. Meni bijaše četrdeset, a Arne je bio deceniju mlađi od mene. S Arneom sam se, godinu dana prije toga, uspinjao na Mont Blanc i tada smo skovali plan o osvajanju Matterhorna, te magično privlačne stijene koja svoje lice skriva oblacima, poput ljepotice iza vela. Nismo odoljeli njezinoj privlačnosti, kao ni onih nekoliko stotina planinara koji su glavom platili pokušaj njezina osvajanja. Penjanje u tandemu bilo bi suviše rizično pa smo pozvali i Matesa kojeg smo obojica poznavali s ranijih planinarskih pohoda. Do Zermatta smo stigli vlakom, prenoćili smo u šatoru, u kampu, pa sutradan vlakom stigli do Gornergrata. Dalje ćemo pješice. Gornergletscher prijeđosmo bez problema, unatoč ruksacima koji su težili 30-ak kilograma. Nakon tri sata hoda stigli smo do planinarskog doma Monte Rosa na 2975 metara, i tu smo, kao jedini luksuz, kupili vrući čaj, pa njime zalili zalogaje iz ruksaka. Kratak odmor, pa uspon do početka snijega. Bit ćemo jedini penjači, ostali odustaše zbog nepovoljne vremenske prognoze - vijavica i jak vjetar. Na otprilike 3200 metara, podigosmo šator u kojem ćemo prenoćiti pri povratku. U uspon krenusmo prije ponoći, do jutra bismo trebali biti nadomak završnog uspona. Uspet ćemo se na vrh, potom ćemo se spustili do bivaka, odmoriti se i prenoćiti pa se za dana vratiti u planinarski dom. Noć je bila oblačna, no vijavici i vjetru ni traga. Odlučili smo se za solo poduhvat, bez vodiča, bez osiguranja, izazov je tako veći. Nije li ludost to što činimo? u posljednji čas upita Mates. Noćni uspon, uz ovakvu prognozu ... Arne i ja mu se narugasmo: Zar da se penjemo po suncu, sa suncobranima i vodičem, poput nekih baba? Povezasmo se konopima, upalismo lampe na kacigama i počesmo naporan uspon. Mučila nas je hladnoća i žeđ. Voda nam se u rusacima zamrzla pa smo olakšanje nalazili cuclajući komadiće leda. Svitalo je kad stigosmo do završnog stjenovitog grebena. Penjući se preko oštrih granitnih šiljaka i s mukom održavajući ravnotežu na ledenim gredama, stigosmo na vrh. Na vrhu smo! Prizor je prekrasan, suncem obasjan. Krv nam je preplavljena adrenalinom, osjećamo se kao pobjednici, osvojili smo ledenu ljepoticu i pokorili je! Spust s Matterhorna smatra se težim od uspona, većina nesreća dogodila se upravo pri spustu. A nama vrijeme nije išlo na ruku, najavljeni vjetar i vijavica stigoše nas na najgorem dijelu. Ledena gromada, pokrenuta snažnim zamahom vjetra, naprosto nas je pomela. Matesov konop puče i on nestade u provaliji, ja sam zabio cepin u led i jedva uspio zadržati Arnea. Tek kad sam ga, nepovrijeđena, izvukao na platformu, shvatih da mi je potkoljenica pukla, poput grančice. ... Unatoč kvalitetnom odijelu i tankoj vjetronepropusnoj vreći iz Arneova ruksaka, studen me je sve čvršće stezala u zagrljaj. U slomljenoj potkoljenici, imobiliziranoj improviziranim udlagama, bol se pritajila, s prvim mrakom. Arne je krenuo dolje, po pomoć. Sa spasiteljima bi u uspon mogao krenuti tek ujutro, ukoliko se uopće uspije probiti do planinarskog doma do večeri, ukoliko oluja tijekom noći prestane, ukoliko se planina smiluje ... Malo je previše tih 'ukoliko' ... pomislih. Ipak, odlučio sam ne gubiti nadu. Ne, neću se predati, neću utonuti u taj spasonosni san, karakterističan za smrt smrzavanjem. Navukoh kapuljaču duboko na lice, glavu pokrih vrećom i pokušah se uvući u udubljenje u stijeni kako bih se bolje zaštitio od vjetra. U svijesti mi je još uvijek odjekivao Matesov krik. Iako sam svim silama nastojao ostati budan, počeh tonuti u san. A tada odjednom ... obasja me plava svjetlost tako jarka da me je zaslijepila! Zjenice mi se suziše u točku a zatim raširiše od zaprepaštenja. Gotovo naga, ogrnuta samo prozirnim srebrnim velom i plavom svjetošću koje je isijavalo iz njezina prekrasnog tijela, preda mnom je stajala Ona. Plave su joj oči iskrile, uvojci duge srebrne kose uvijali su joj se oko prekrasnih grudiju, glavu joj je krasila ledena kruna. Nisam ni slutio da je Smrt tako prekrasna ... prošaptah. Sagnula se i dotaknula mi usne vršcima dugih vretenastih prstiju. Prsti joj bijahu vreli, a usne još vrelije. Njezin mi je poljubac uzburkao krv. Nestade hladnoće, nestade bola, snježna se vijavica pretvori u topli ljetni pljusak koji je kupao naša u strasti spojena tijela, dok smo se ljubili, opet i opet ... I opet ... ... Probudih se u bolnici. Arneovo lice, unakaženo ozeblinama, zabrinuto se nadvijalo nad mojom posteljom. Kakvo si ti izdržljivo staro magare, rekao mi je smijući se s olakšanjem. I spasitelji i liječnici ne mogu se načuditi ... Pri takvoj vijavici i vjetru smrznuo bi se i polarni medvjed, a ti si prošao čak i bez ozeblina ... Tek u vlaku, na povratku kući, dok se potpisivao na gips na mojoj potkoljenici, Arne mi je rekao kako su me uspjeli pronaći samo zahvaljujući slučajnosti. Vijavica nas je zasljepljivala, a tada te odjednom ugledasmo kako ležiš na stijeni. Oko tebe se snijeg nekim čudom otopio ... a ti si ležao omotan vrećom i smiješio se u snu ... Nisam mu ispričao o snoviđenju koje sam doživio te noći u planini. Nisam mu ispričao ni tada u kupeu vlaka kojim smo se vraćali kući, a ni godinama kasnije. Poslije, kad je Arne poginuo penjući se na Cordillera Blancu u Peruu, shvatih da bi mi povjerovao. Da, jedino bi Arne povjerovao u nevjerojatno. A nevjerojatno bijaše to da me je Ona nastavila pohoditi, svake novogodišnje noći. Pred ponoć bi me obasjalo plavo svjetlo i Ona bi stajala preda mnom. U njezinu bih zagrljaju ispratio novu i dočekao staru godinu. Ljubila bi me tako da bih gubio svijest, ljubila bi me ne progovarajući ni riječi, pa bi u svitanje nestala. Dok bijah mlađi pokušavao sam je zaboraviti, zaboraviti je, tijekom godine, u zagrljaju drugih žena. A kad me poče stizati starost, život mi se pretvori u iščekivanje. Cijelu bih godinu čekao tu jednu, novogodišnju noć u kojoj bi me Ona pohodila, u kojoj bi me ljubila ... Noć u kojoj bih ja ljubio nju, žarom prohujale mladosti. Ona postade Una, Jedina ... Sada, u plavoj zimskoj noći, dok Njezini dugi vretenasti prsti slikaju ledene ruže na mojem prozoru, dok treperim očekujući Njezin vreli zagrljaj, sada se nadam - ovoga puta će me, konačno, povesti sa sobom ... Ona, Una ... moja Ledena Kraljica .... ...  photo by flickr |
- 00:01 - Komentari (39) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
