Marketing
Elizabetina rukavica, kratka priča ...
lost glove, photo by flickr
Kao djevojčica, Elizabeta je često gubila stvari.
Bila je veliki sanjar, mati ju je zvala 'Martin u oblacima', jer je, vječno sanjareći, često zaboravljala šal na vješalici, kišobran u tramvaju, pernicu u školskoj klupi. Gubila bi kusur iz džepova, iskaznice i tramvajske pokaze, ceduljice s popisima za kupovinu, mašne i šnale iz kose ...
Ti bi i glavu izgubila, da nije pričvršćena ... rekla joj je mati u šali. No, vrag je odnio šalu, majku je zabrinula ta Lizina razbarušenost pa je s djevojčicom obavila 'ozbiljan' razgovor.
Neodgovorno je tako sijati stvari naokolo, Lizo ... rekla joj je.
Ove si zime izgubila već treći par rukavica ...
Od toga su razgovora prošle godine, Liza je odrasla i, iako je još uvijek bila 'Martin u oblacima', postala je odgovornija, rjeđe je gubila stvari.
Izuzetak su ostale jedino - rukavice.
Svake zime Liza bi izgubila ili 'rasparila' barem tri para rukavica.
...
Bio je početak decembra, Skup se održavao u jednom poznatom banjskom mjestu, u kongresnoj sali velikog hotela.
Kad se nakon stanke vratila na svoje mjesto, Liza je primijetila da na stolu, kraj Zbornika radova i programa Skupa, leži samo jedna od njezinih rukavica. Sagnula se, zavirila pod stol, no druge rukavice nije bilo ni pod stolom.
Čestitam, Lizo ... rekla je sama sebi.
Uspjela si izgubiti još jednu ...
Pogled joj je pao na susjedni stol. Uz u kožu ukoričen rokovnik i program Skupa, na stolu je ležao par muških kožnih rukavica, Njegovih rukavica. Liza se poput lupeža osvrnula oko sebe, prišla stolu i neprimjetno strpala jednu od rukavica u džep. Bila joj je to prva krađa u životu, mislila je kako će je 'gristi' savjest, no na njezino iznenađenje, savjest joj je sasvim dobro 'podnijela' taj grijeh.
...
Sitne pahuljice, nalik na smrznute zvjezdice, padale su po Lizinoj kosi. Vrapci su ćućorili u granama čempresa a Liza je stajala nad majčinom nadgrobnom pločom prekrivenom snijegom.
Vjenčić od borovih grančica i češera izgleda još uvijek lijepo, potrajat će do proljeća... pomislila je Liza dok je palila svijećicu.
Dani su bili kratki, plavi se sumrak već počeo spuštati na nadgrobne spomenike a svijećice na grobovima zasvjetliše poput izgubljenih duša. Liza je uzdahnula, pogladila golim prstima majčino ime na hladnoj nadgrobnoj ploči i konačno riješila krenuti kući. Posegnula je u džep da navuče rukavice na ozeble prste, no u džepu je našla samo jednu rukavicu.
Još uvijek mi ne uspijeva sačuvati ih u paru, majčice ... rekla je Liza, nasmiješila se sjetno i 'rasparenu' rukavicu spustila na nadgrobnu ploču.
...
Doista je neozbiljno hodati po toj hladnoći u niskim cipelama, bez šala, bez rukavica ... rekla joj je sestra prijekorno, otvarajući joj vrata. Liza je, jedne večeri između Božića i Nove godine, svratila k sestri, na čaj i 'čašicu razgovora'. Božić je prošao, već se slutilo ono tužno vrijeme kad se gase blagdanske lampice, kad se opustjele ulice pune mrtvim jelkama s kojih se osipaju iglice.
Najavljuju epidemiju gripe, rekla je Lizina sestra. I tvrde da se radi o virusu s kojim se nije šaliti.
Drago mi je što si me ove godine poslušala i cijepila se protiv gripe ...
Liza se zagrcnula gutljajem čaja, zakašljala je, pocrvenjela i rekla sestri:
Je li to čaj s rumom ili rum s čajem? ...
I, tako je uspjela 'zabašuriti' činjenicu da je i ove zime propustila cijepljenje, no savjest ju je zapekla jer je slagala sestri.
...
Te godine, sad već prošle, Elizabeta je u novembru imala dupli povod za slavlje. Njezin se rođendan 'poklopio' sa završetkom izbora u najviše znanstveno zvanje, pa je to bio dvostruki povod za čašćenje. Ona i Silvestar, sestra i šogor ... i još tri para ... društvo je uspjela okupiti tek sredinom decembra.Toga je decembarskog jutra nazvala restoran i rezervirala stol za desetoro.
Nek' to bude stol kraj prozora ... zatražila je, jer taj restoran je ustvari bio brod, usidren kraj obale Lizina rodnoga grada. Liza je voljela pogled na rijeku i jato pataka koje su se skupljale pod prozorom broda - restorana, očekujući da im gosti bace koji zalogaj. Na obiteljskim i prijateljskim okupljanjima Liza je godinama bila 'ona neparna', no unatrag tri godine to se promijenilo. Iako joj je, i sada, nakon tri godine, to izgledalo nevjerojatno, Liza se zaljubila. Konačno sam uspjela izgubiti i glavu i srce, pomislila je, šaleći se na vlastiti račun. Lizina 'zakašnjela' ljubav, Silvestar, živio je u drugome gradu, sastajali su se povremeno, kad god bi on mogao doputovati. Kad se sve zbroji, u te tri godine koliko su bili par, proveli su zajedno tek nekoliko mjeseci, pa je možda baš stoga njihova ljubav i nakon tri godine još uvijek bila u početnom uzletu.
Dok su ispijali viljamovku i gledali patke pod prozorom broda - restorana, čekajući da stignu ostali gosti, Silvestar je pružio obje ruke preko bijelog svečanog stolnjaka i Liza je u te tako drage joj ruke položila svoje dlanove. Ruke su Ti uvijek tople ... rekao je Silvestar ... tople i nježne ... Ah, kako volim te Tvoje tople i treperave dodire ... Liza se nasmiješila i šapnula mu: I ja uvijek zatreperim, kad me Ti dodirneš ...
U tome je trenutku preko Silvestrova ramena vidjela da pristižu gosti, pa je, nerado no ipak, izvukla svoje ruke iz Silvestrovih dlanova i mahnula im. Liza nije nikomu zamjerala na javnom iskazivanju zaljubljenosti, no za nju osobno, svaki je prisniji dodir bio suviše dragocjen i suviše intiman za javno pokazivanje.
Dok su pristigli gosti ispijali aperitiv, čavrljali i listali jelovnike, vijećajući o izboru vina koje će se piti uz večeru, Liza je zamolila konobara da donese još jednu dodatnu zdjelicu s pogačicama. Za patkice? upitao ju je Silvestar smijući se. I patkove ... rekla je Lizina sestra, zadirkujući ih oboje.
Liza se ispričala društvu, zamolila Silvestra da načas bude domaćin, pa je s košaricom punom pogačica izišla na terasu broda da nahrani uvijek gladno i proždrljivo pačje jato. Silvestar se, koju minutu kasnije, došuljao za njom.
Učili su učili
od srijede do petka
al' se nisu makli
dalje od početka ...
Dok su, zagrljeni, gledali patke koje su se jagmile oko bačenih im zalogaja, Liza se sjetila dječje pjesmice o pačjoj školi i pomislila kako je naučila puno toga o sebi od kada je srela Silvestra. Bojala sam se da ću biti 'mrtvo puhalo' ... šapnula mu je jednom kada su se prisjećali svojih prvih zajedničkih trenutaka.
'Mrtvo puhalo'? nasmijao se Silvestar. Ni govora, mila moja, ti si pravi vihor ...
Moj slatki uragan ... rekao joj je, ljubeći je.
Slatke male tajne ... pomislila je Liza, bacajući zadnje zalogaje patkama.
Imaju li ih svi zaljubljeni?
Zagrijano i glasno društvo veselo je čavrljalo dok se stepenicama uspinjalo s broda na obalu. Ponoć je bila već davno prošla, ulice su bile hladne, tihe i puste. Dok su koračali na začelju društva, Liza je zavukla Silvestru ruku u džep, a on joj je prstima obujmio i stegnuo prste.
To što stalno gubiš rukavice ima i dobru stranu, rekao joj je.
U toploj tami Njegova džepa, skriveni od pogleda, prsti im se isprepletoše, dlanovi priljubiše jedan uz drugi.
Hej, vi tamo na začelju, nemojte se slučajno izgubiti... našalio se netko iz društva.
...
Vratila se kući a još uvijek joj je pred očima lebdio razočarani Silvestrov pogled, dok joj je mahao stojeći na uglu, osvjetljen uličnom svjetiljkom. Sjetila se kako je, kad su stigli do ugla, skupivši snagu, izvukla svoju ruku iz Silvestrove.
Kidaj nalijevo, prema hotelu ... šapnula mu je smiješeći se.
Dvije noći nismo ni trenuli, a Ti si i prehlađen ... vlak ti kreće za koji sat, uhvati barem malo sna, noćas ...
Kažiprstom mu je dotaknula usne, pazeći da ne ozlijedi svježe izbilu groznicu. Imala je potrebu dodirnuti ga, a htjela je i spriječiti ga da negoduje. Na trenutak je izgledalo da će joj se usprotiviti, no ne reče ništa, samo joj na jagodici kažiprsta ostavi poljubac.
Osvrnula se još jednom, Silvestar je stajao na uglu pod uličnom svjetiljkom i mahao njoj i društvu. I kad je zamakla za ugao još uvijek je vidjela Njegove oči, groznicu na usni i ruku kojom joj maše ...
Opet si bez rukavica ... prijekorno joj je rekla sestrica, hvatajući je pod ruku, dok je dio društva na sljedećem uglu skretao na svoju stranu.
...
Toga je Božića Liza opet kitila božićno drvce i pakirala darove: slatkiši i koverte s novcem za nećakinje, mirisna lampica za sestru, boca finog vina za šogora, kožne rukavice za Silvestra ...
Prisjetivši se nečega, prišla je pisaćem stolu i otvorila ladicu. Na dnu ladice, omotana u plavi svileni šal, ležala je jedna kožna muška rukavica.
Morat ću mu jednom priznati tu krađu ... pomislila je.
...
Prođoše blagdani, no prvoga je radnog dana u novoj godini Liza ostala kod kuće. Tresla ju je vrućica, boljela je glava, na usni joj je izbila groznica.
Trebaš li štogod? upitala ju je sestra kad su se čule telefonom.
Nemoj slučajno izlaziti, doći ćemo i donijeti ti sve što zatrebaš. Vidiš kako je dobro što si se ove godine cijepila protiv gripe, proći ćeš samo s virozom ... rekla je.
Dan je odmicao, spuštao se suton, a Lizina je vrućica rasla. Omotala se velikim šalom koji joj je, davno prije, isplela mati i sjela kraj prozora. Mačak je tiho preo, sklupčan u Lizinu krilu, dok je ona sjedila u polutami i gledala kako promiču rijetke pahulje.
Čujem da je kod vas dobrano ispod nule ... rekao joj je Silvestar kad ju je nazvao. Čuvaj se, nemoj juriti naokolo bez šala i rukavica, kao obično ... našalio se.
Nego, jesi li se uspjela cijepiti protiv gripe?
Ah, priznat ću samo Tebi, opet sam propustila cijepljenje ... odgovorila mu je Liza.
No, neka to ostane Tvoja i moja 'mračna' tajna ... hihihi ... i pazi da se ne izlaneš pred mojom sestricom, stavit će me u top ako sazna da sam joj slagala.
I ona me opet izgrdila zbog tih nesretnih rukavica koje stalno gubim ... rekla je Liza Silvestru.
Kad smo već kod rukavica ... reče Silvestar oklijevajući ... moram Ti priznati jedan svoj stari grijeh, ja stari Griješnik ...
Sjećaš li se onog Skupa kad smo se prvi puta sreli?
U pauzi sam, čudeći se sam sebi, ukrao jednu od tvojih rukavica koje si u pauzi ostavila na stolu ...
I još uvijek je čuvam, na dnu ladice ...
gdje li je druga, photo by rusalka
white rose: u tvojem džepu ...
Post je objavljen 07.01.2009. u 23:59 sati.