She Sells Seashells on the Sea Shore
Sanjala je u bojama, ponekad jarkim, blještavim, ponekad nježno pastelnim ...
Prvi 'obojeni' san kojeg se sjećala, još iz djetinjstva, bio je pomalo zastrašujući, no strah je osjetila tek kad se probudila.
U snu je njezina kuća bila na obali mora, no razina zemlje bijaše mnogo niža od morske. More je od kopna razdvajao nasip, a taj nasip bijaše od tankoga stakla. Dizao se strmo uvis, visok poput peterokatnice, tik iza njezina vrtnog plota. Kroz proziran zid mogla je viriti moru 'u trbuh'.
U snu je uklonila 7 letvi iz svoje vrtne ograde, vrtnu je klupicu uglavila u taj otvor u ogradi, na dohvat ruke udaljen od staklenog nasipa.
Sjedila bi na vrtnoj klupici, a pred njezinim su se očima nizali zadivljujući prizori ...
Lađe potopljene olujama tonule bi prema dnu, povlačeći mornare za sobom u dubinu, jata dupina igrala bi lovice, hobotnica bi priljubila pipke svojih krakova uz stakleni zid ... jednom joj se učinilo da je ugledala i dugokosu sirenu ...
Ujutro bi se kroz slojeve modre vode probijale sunčeve zrake, uvečer bi modrilo potamnilo, a noću bi gotovo mogla dodirnuti srebrni mjesečev trak na morskoj površini.
Najuzbudljivije su ipak bile oluje.
Ogromno i moćno more zaljuljalo bi se i zapjenilo iza staklenoga zida, a Ona bi uživala u vlastitome strahu: Stakleni će zid pući pod udarima valova ...
... a Posejdon će je zgrabiti u zagrljaj i ponijeti ...
San bi se povremeno ponavljao, a Ona bi se, budeći iz sna, pitala: A zašto ne bih, jednom, jedne noći ...
... kvrcnula noktom o stakleni nasip ...
i vidjela što će se dogoditi ...
Post je objavljen 15.01.2009. u 23:59 sati.