Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
30.11.2008., nedjelja
trag ....
   ništa, baš ništa, vječno ne traje, sve u prošlost klizi, sve blijedi, sve nestaje ... kad vjetri južni snjegove otope, kad sa snijega nestanu naše stope, kad stope nam s pijeska odnese val, pust kad ostane dunavski žal, rumena svitanja kad izblijede, a sjećanja noćna izbriše novi dan ... ... kamo tad nestaje san? kad dan jednom prođe, kad zavlada tama, ostaje li neki trag ... ... u nama? |
- 08:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #
27.11.2008., četvrtak
forget-me-not ...
 ... neće me biti dan dva, u međuvremenu, forget-me-not ... ...    Novembar je na kraju, advent i Božić pred vratima. Danas mi od jutra miriše na snijeg ... A onda mi zamirisa štaub šećer s Vitinih palačinki ... i Mendulicine naranče ... zamirisaše i sjećanja na Miskovim Osvrtima ... I ja se sjetih se ove svoje priče, napisane lani ... Veronika sluti snijeg Snježi ... Rojevi pahulja! Iz neba sutonski i zimski plavog, počelo je snježiti ... Bijeli Božić! O, kako su svi priželjkivali bijeli Božić. Već nekoliko godina rani bi snijeg pao u novembru, do Božića bi se otopio, otkrivajući opet tugu golih grana, prljave ulice, nataloženi umor, ostatke još jedne godine koja se bližila kraju. Veronika je slutila snijeg. Već od jutra je govorila kako miriše na snijeg. I nije marila što su svi govorili kako za snijeg i ove godine nema izgleda. Globalno zatopljenje, snijeg će postati rijetkost. Čak i tu gdje je kontinentalna klima donosila, u doba Veronikina djetinjstva, snježne smetove i guste mećave i blistava bijela jutra već od početka decembra, i tu je snijeg već postao rijetkost. Snjegovi Veronikina djetinjstva otopili su se, blistali su samo još u Veronikinim sjećanjima. Nekada, nekih davnih zima, snijeg bi pao prvih decembarskih dana i zadržao se do pred kraj februara. Noću bi iskrio pod uličnim svjetiljkama, pod zvijezdama i sjajem plavog Mjeseca. Predjutro, mraz bi okovao prozore ledenim ružama, inje bi grane breza prekrilo bijelom čipkom, debela bijela prostirka upila bi sve zvuke. U decembarska jutra Veronika bi ustajala rano, ne želeći propustiti ni jedan trenutak te zimske čarolije. Prekrila bi plavu kosu i ramena plavim šalom i izlazila u vrt gdje bi je već čekali vrapci. I nije još ni ostavila prve tragove stopa u netaknutoj bjelini, a vrapci bi već prhnuli iz grmova, s krovova i telefonskih žica, stresajući rojeve pahulja. Pali bi, uz veseli žagor, poput smeđih krilatih oblutaka, na vrtnu ogradu ili Veroniki pod noge, zobajući mrvice i žitna zrna. Veronika bi žito posijala na sv. Barbaru i stavila ga u prozor. Ubrzo, zelene bi vlati pojurile uvis, prevarene toplinom sobe. Veronika bi sjedila, lica gotovo priljubljena uz prozorsko staklo, i gledala u bijeli svijet. Jato vrana preletjelo bi nisko, grakćući. Dolijetale bi, jutrom, s druge obale Drave i letjele prema gradu, u potrazi za hranom. Veronika je voljela te velike crne ptice mudroga pogleda. Ponekad bi se poneka spustila i u njezin vrt. Dostojanstvo bi kljucala zrnje, poput mudrog crnog čarobnjaka, okružena rascvrkutalim vrapčjim mališanima. Ulicom bi projurila konjska zaprega a sanke bi letjele, podižući snježni oblak. Čuli bi se praporci i pucanj biča kojim bi kočijaš rastjerivao vragolane koji bi se pokušali svojim malim sankama zakačiti za njegove velike. Kratki bi se bijeli decembarski dani Veronikina djetinjstva odužili, adventski su tjedni bili puni iščekivanja i mirisa kolača koje bi mati pekla za blagdane. Bijeli bi slatki prah mljevena šećera lebdio kuhinjskom polutamom, mirisali bi cimet i narančina kora ... a Veronika bi u sebi pjevušila božićne pjesme. Navečer bi u svim prozorima zasvjetlila svjetla, pokazujući put prolaznicima, poput betlehemske zvijezde. Pred Veronikinim bi očima lebdjeli prizori okićenih grana božićnog drvca, šarenih vrpci, rumenih jabuka i pozlaćenih oraha. I zato je Veronika opet, i ovoga decembra, toliko priželjkivala snijeg i bijeli Božić. No, rana bi se hladna jutra pretvarala u vlažne i sive dane, vlaga bi se uvlačila u odjeću i kosu i taložila na Veronikinu srcu. Kad bi pao suton, niz prozorska bi se stakla slivale kapljice kondenzirane vlage, nalik na suze. U kuhinji bi vladala samo tama, nije bilo slatkih mirisa, Veronika nije pekla božićne kolače. Odlučila je da ovoga Božića ne kiti božićno drvce. Nije mogla zamisliti sebe kako na Badnjak sjedi sama pod okićenim granama, pali božićne svijećice i gleda svoj izobličeni odraz u srebrnim i plavim kuglicama. Darove je ipak i ove godine kupila već početkom decembra. I sada, na Badnjak, omatala ih je u šareni sjajni papir, vezivala vrpce i ispisivala imena onih kojima će ih darovati. Veronikini su dragi već znali da će ih na Božić, pod božićnim drvcem čekati darovi, brižljivo i s ljubavlju odabrani. Na svakome paketiću ceduljica u obliku srca i ispisano ime. Veronika je izrezivala srca i ispisivala ime po ime, a pred očima su joj iskrsavala draga lica ... Badnji je suton postajao sve plavlji, a iz Veronikina su sjećanja izronila lica onih kojih više nije bilo. Sutra će, u božićno jutro, Veronika položiti vjenčić od češera i borovih grančica na hladnu ploču na kojoj njihova imena pišu. I stajat će tu dugo, slušajući vrapce skrivene pod snježnim granama čempresa. I zamislit će svoje ime, ispisano na toj ploči, tik ispod imena njezinih dragih. Veronika je ispisala i posljednju srcoliku ceduljicu, slušajući zvuke Tihe noći. Otvorila je vrata i pustila noćnu svježinu u zagrijanu i osvjetljenu kuću. Izišla je u vrt rashladiti zažarene obraze na noćnom zraku. Visoko gore, na nebeskom svodu, betlehemskoj su se zvijezdi pridružile zvjezdane sestrice. Plavi je Mjesec treptao usamljeno i tužno pa se potom skrio za oblak. Veronika je otključala vrata na vrtnoj ogradi. Ove noći, govorila je njezina baka, nijedna vrata ne smiju ostati zaključana. Na blagdanski stol treba staviti još jedan tanjur, za putnika namjernika, nitko ne smije ostati pred vratima noćas i nitko ne smije biti usamljen, žalostan i prazna srca, na Badnju noć. Veronika je stajala na pragu gledajući u tamno nebo. Sklopila je oči, hladni joj je noćni zrak hladio obraze i sušio suze. Udahnula je duboko, il' možda uzdahnula. Mirisalo je na snijeg! I dok se Veronika smiješila, na obraz joj se spustila prva pahulja. Sklopljenih očiju, stupila je tri koraka naprijed, kao da ide nekomu ususret ... i našla se u Njegovu zagrljaju. Prve su im pahulje padale po kosi, zvijezde iskrile u sklopljenim očima, a usne im se spojiše u poljupcu. (thanks for upload, lazy) if We make It through December, everything gone be all right ... I still belive in winter Magic, Dear, like a litttle girl I still belive in Santa ... ... but I don't know how We will make It through December, the happiest time in Year ... ... this time ... ... mali Miško: Rusalka, reci im ... |
- 00:01 - Komentari (40) - Isprintaj - #
26.11.2008., srijeda
mijaoooo ...
 photo by rusalka Pero i mali Miško: Rekla je da svima pozdrave šalje ... ... Pero and Đuro, defrosting |
- 08:05 - Komentari (17) - Isprintaj - #
24.11.2008., ponedjeljak
Malagueńa Salerosa ...
   Noćas, dok kosu si mi rasplitao, prvi je mraz toledsku čipku na prozoru mome preplitao. Noćas, dok prsti su Tvoji po mojoj koži dodirima slatkim flamenco plesali, prvi je mraz u vrtu mojem ljubio crvenu ružu. Noćas, dok ruža je u zagrljaju mraza umirala, usne su Tvoje, za poljubac me preklinjuć', šaptale mi strasnu malagueńu: Malagueńa salerosa, Besar tus labios quisiera, Besar tus labios quisiera, Malagueńa salerosa ... Ružo slatka iz Malagueńe, usne tvoje slatke ljubit žudim usne tvoje ljubit slatke žudim, slatka Ružo iz Malagueńe... |
- 23:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #
23.11.2008., nedjelja
Last Rose and First Frost, love story ...
 First Frost touch, photo by rusalka First Frost and Last Rose U vrtu je jednom Zadnja Ruža procvala kasno. Prespavala je Ljeto, snivajući Proljeće, a kad se konačno probudila, već je bila Jesen, već je bilo veče i umorno je jesenje Sunce već bilo na zalasku. Bio je već Studeni i noć bijaše studena. Zadnja je Ruža drhtala i uzdisala, a miris njezinih uzdaha širio se vrtom. Na krilima Noći, u Ružin se vrt spustio Prvi Mraz. Očekivao je u vrtu zateći samo gole grane, opalo lišće i suhe travke pa je, ugledavši Ružu, začuđen zastao: Zar je moguće da cijeli vrt miriše od samo jedne jedine Ruže? Prvi je Mraz Ruži prišao oklijevajući, tek rasvjetala bila je tako lijepa da se bojao dodirnuti joj latice: Ah, kad bih barem Južni Vjetar bio, o kako bih je tada ljubio ... pomislio je. Zašto si propustila Proljeće, Ružice? zapita je. Čekala sam Tebe, Jedini... šapnu Zadnja Ruža Prvome Mrazu, a On joj usnama nježno i strasno taknu latice. ... U studeno svitanje vrt je osvanuo pod snijegom. Sve u vrtu bijaše ledom okovano, samo je na ružinoj latici, u svjetlu prve Sunčeve zrake, blistala jedna kapljica. Bio je to poljubac Prvog Mraza i Zadnje Ruže. Sunce se sjetno nasmiješi i blistavu kapljicu ... ... pretvori u biser ... |
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
22.11.2008., subota
scent of the day, hyachint ...
   Zumbul (lat. Hyacinthus) Porijeklo zumbula je južno-zapadna Azija a dolazi u Europu već u 16 stoljeću. Postoje dvije vrste zumbula: rimski zumbul (lat. Hyacinthus orientalis albulus) koje ima rjeđe cvjetove i ima intenzivniji miris a može bit u bijeloj, ružičastoj i plavo-ljubičastoj boji. Holandski zumbul (lat. Hyacinthus orientalis) koji ima gušče zbijene cvjetove ima slabiji miris te može biti u bijeloj, krem, roza, crvenoj, ljubičastoj boji. Biljka naraste 20-30 cm u visinu ima tanke duguljaste mesnate listove zelene boje iz koje izlazi debela stapka sa cvatom po njoj. ... Hyacinth ili Hyacinthus (grčki Hyakinthos) bijaše prelijepi mladi spartanski princ u kojega su bili zaljubljeni bogovi Apolon i Zefir. Zefir, Zapadni vjetar, ljubomoran na svoga rivala Apolona, skrenu Apolonov disk koji pogodi Hyacintha i usmrti ga. Ožalošćeni Apolon nije želio tijelo ljubljenoga predati Hadesu te ga pretvori u mirisni cvijet hyacinth - zumbul. Hyacinth_(mythology) ... 'Sinestezija ' ili 'ujedinjenje osjetila' neurološki je fenomen kojega doživljavaju određene osobe, sinestete, kod kojih dolazi do nečega sličnom povezivanju osjetila različitih modaliteta. Tako npr. uz zvukove, sinestete mogu percipirati vizualne podražaje poput boja ili oblika. Moguće je i obrnuto, vizualni podražaji izazivaju zvučne ili mirisne podražaje.... ... Miris zumbula uvijek mi uspije izazvati asocijaciju na Šantićevu Eminu. I više od toga, svaki put' kad pomirišem zumbule, začujem i melodiju ...  Ja kakva si, pusta! Tako mi imana, Stid Te ne bi bilo da si kod sultana! I dok vrtom šećeš i plećima krećeš, e, moja Emino, pobjeći mi nećeš. noć bijaše hladna, mi bijasmo vreli. ja se ko đul zarumenih, a ti mi reče da ličim na zumbul bijeli. i još si mi rek'o, k'o da nisam znala, da te sam Ti te noći na zumbule mirisala. Dodatak: Pero i Đuro: Ančica nam je došla na čaj s medom ... |
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
21.11.2008., petak
scent of the day, Polianthes tuberosa ...
 kim77, photo on flickr "Tuberoza (Polianthes tuberosa) je višegodišnja biljka iz porodice agava. Nježna biljka sa mirišljavim velikim cvjetovima koji liče na ljiljan. Tuberoza raste u Centralnoj Americi, u Južnoj Francuskoj, Maroku, Kini, Tajvanju i Egiptu. Tuberoza i ruža (rose) nemaju ništa zajedničkog, svoj naziv tuberoza je dobila zbog gomoljastog korijena (eng. 'tuber' je gomolj). Tuberoza je porijeklom iz Meksika, nekada Indijanci su je koristili radi njenog mirisa da začine napitak od čokolade. Tuberoza izrasta do 120 cm visine, na vrhu ima prelijepe voštane bijele cvjetove, njeno lišće liči na travu i opada svake sezone. Tuberoza cvjeta od avgusta do septembra, njene pupoljke ubiraju omah poslije njihovog otvaranja. Ovo je noćno cvijeće, kao većinu bijelog cvijeća tuberozu oprašuju noćni leptiri. Absolut tuberoze dobivaju metodom anfleraže (enfleurage) uz pomoć mekog voska. Vosak upija miris koji se poslije sapira sa alkoholom putem distilacije. Ova metoda se rijetko koristi danas, ali kod tuberoze je najefikasnija, jer tuberoza pripada toj vrsti cvijeća koje čuva svoj miris kada je ubrana. Nažalost metoda je dosta skupa i zato se najčešće koristi metod ekstrakcije. Tuberozu koriste u ženskim parfemima, uglavnom u srednjim notama. Ovaj krhki cvijet je simbol strasti i užitka."Tuberosa, noćna kraljica  tuberosa, photo by flickr Kad bijah dijete, u bašči moje bake, uz ruže, cvjetale su i tuberoze. Sjećam se raskošnih bijelih, voštanih cvjetova i opojnog i intenzivnog mirisa. Baka bi ponekad odsjekla cvat tuberoze i stavila ga u zelenu vazu. Od jednog stručka mirisala je cijela kuća. Uvečer bi baka vazu s tuberozom iz spavaće sobe iznijela u ganjak. Miriše suviše jako, rekla je. Može dozvati nemirne snove. Tek sada razumijem na kakve je to nemire baka Aurela mislila ... Miris tuberoze podsjeća me na melodiju jedne ruske romanse koju je baka nekad pjevušila, a u kojoj su se pominjale rose i tuberoze ... Dakako, te pjesme nema na Youtube, no evo jedne koja pomalo podsjeća na nju ... Pero i Đuro: Ančica nam je došla na čaj s medom ... |
- 23:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
20.11.2008., četvrtak
rose: izbor ...
 morska pjena, photo by flickr (prethodni nastavak) Želim li besmrtnost? Niste se čak ni potrudili upitati me, vas dvojica. Jer, što bi bogovi pretpostavili nego da smrtnica žudi za besmrtnošću ... Tebi se, Hadese i ne čudim, Ti nisi ništa pitao ni Persephonu, a stručak koji Ti miriše u njedrima, mogao bi nam, umjesto Minthe, reći da nisi pitao ni nju … Crne se obrve Hadesove namrštiše u bijesu, no Rose se, ne mareći za bijes Gospodara Podzemlja, okrete Morpheusu: A Ti, Morpheuse, Ti koji si tako brzo zaboravio što nas je dovelo pred Hadesovo prijestolje, zar Ti nisi pomislio da bi trebalo pitati i mene? Ti me, Morpheuse, narovim sjemenom zaborava želiš nahraniti, ne pitajući me, kao što ni Hades Persephonu nije pitao. Da sam nimpha, progutala bih to sjeme zaborava dragovoljno, kao Minthe, no ja sam smrtnica. Ne mogu, poput Tebe, božanski nehajno, zaboraviti učinjeno zlo, ne mogu zaboraviti da Tvoj sam sukrivac, Morpheuse. Sukrivac sam jer Te ljubim, jer ne mogu prestati ljubiti Te, jer se ne mogu odreći Tebe … I zato ne mogu u zaborav vječnosti pobjeći, pobjeći od bola kojim plaćam grijeh, grijeh što Te ljubim ... Rose se potom okrenula Hadesu: Ne, ne želim vječnost, ne želim besmrtnost, ne po cijeni po kojoj mi se nudi. Ja sam smrtnica, a smrtnici, za razliku od bogova, uvijek plaćaju cijenu svojega izbora … Moje se ponude ne odbijaju! uzviknuo je Hades ljutito. Ne želiš vječnost u Morpheusovu zagrljaju? Ako je tako, provedi je onda u Thanatosovu! ... Iza visoka naslona Hadesova trona iz sjene je izronila crna Thanatosova prilika. Na trenutak se činilo, užarenim će crnim pogledom proždrijeti Rose ... A zatim se Bog Smrti okrenu Morpheusu: Kao što vidiš, nećaće, smrtnica je izabrala, odbila je vječnost u Tvome zagrljaju ... A sad biraj Ti, Morpheuse: moć koju ti ponudih kao svojem nasljedniku ili ljubav te smrtnice? No, zapamti, moć koju Ti nudim je vječna, a ljepota i mladost ove smrtnice su prolazne. Sada, ili koju godinu kasnije, Rose će na kraju ipak završiti u mojem zagrljaju! Ti si je držao u zagrljaju samo jednom, i to na silu, Thanatose, odgovorio je Morpheus. A ipak je želiš za sebe, čak i kad joj ljepota i mladost prođu. Zar misliš da bih se ja, zbog čijeg je zagrljaja ona voljna bol podnijeti, mogao njezine ljubavi odreći? Thanatos se bijesno okrenu Hadesu: Ljubav ih je zaslijepila oboje. Zato Ti presudi, prijatelju. Svi smo mi, i bogovi i smrtnici, ovdje u Podzemlju Tvojoj vlasti podložni … ... U tome trenutku miris mente prostrujao je oko Hadesova prijestola i pred Gospodara Podzemlja stupila je Sjena Minthe, njegove ljubavnice: Prije no što presudiš, Hadese, sjeti se što to pod plaštem skrivaš! I zapamti, presudiš li protiv ove smrtnice, taj će stručak mente izgubiti miris, a od mene Ti neće ostati ni sjena. Nestat ću potpuno, poput riječne pjene, nestat ću čak i iz Tvojeg sjećanja, nestat ću kao da nikad ni postojala nisam ... ... I smrtnici i besmrtnici ponekad moraju birati ... Stavljeni pred izbor, i smrtnica i bogovi izabraše. Izabraše, i Rose i Morpheus, i Hades ... i Minthe ... Ili, možda, i ne znajući ... bijahu izabrani? ... Dok su Morpheus i Rose, uz Hadesovu dozvolu, kretali dalje prema Tartarusu, dnu Podzemnoga svijeta, pratio ih je škrgut Thanatosovih zuba i njegov bijesni pogled. Rose je, prije no što su krenuli, iz njedara izvukla stručak mente i položila ga na stepenicu Hadesova trona. Ni Rose ni Morpheus nisu primijetili da ih, šuljajući se na udaljenosti, poput sjene prati ono crno Kerberovo štene koje je Rose na trenutak držala u naručju: u trenutku kad su birali bogovi i smrtnici i ono je izabralo. Izabralo je Rose. (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.  Gustav Dore: Najade, vodene nimfe Eternity ~Memory of Light and Waves |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
19.11.2008., srijeda
rose: smijeh ...
 tears on rose petals, photo by flickr (prethodni nastavak) Milolika i ljepooka, rekao je Hades. No, prevarih se kad rekoh - podatna i pokorna. ... Rose je začula Morpheusov duboki uzdah zaprepaštenja. On ju je izričito upozorio da pred Hadesom mora stajati šutke i spuštena pogleda. A ona se, prekršivši prvo upozorenje, upravo spremala prekršiti i ono drugo, da se ne obraća Bogu Podzemlja. I, dok se spremala da izrekne ono što je namjeravala reći, jedno se troglavo crno Kerberovo štene skotrljalo sa stepenice Hadesova trona i dokoturalo joj se pred noge, režeći. Rose je oduvijek imala poseban odnos sa životinjama. Nije se gadila dodirnuti niti jedno živo biće, bez zaziranja bi na dlan primila žabu krastaču, crva ili puža balavca. Za nju nije postojala ružna životinja. Poštovala je oprez kada se radilo o zmijama i otrovnim paucima, o zvjerima u zoo-vrtu, no gotovo sve bi drugo dodirnula bez zaziranja. Uz mačke, posebno je voljela i pse, nije se pasa bojala. Pogladila bi bez straha ulične pse lutalice a na njezin glas i pogled utihnuo bi lavež i najstrožih pasa čuvara. Ne razmišljajući, Rose se sagnula i podigla Kerberovo štene u naručje, gladeći ga po trbuhu i češkajući čas iza jednog, čas iza drugog, čas iza trećeg para ušiju. Štenetovo je režanje promijenilo ton i počelo zvučati gotovo poput mačjeg predenja. Podzemnim je svijetom odjeknuo zvuk koji se tu nikada nije čuo, Had je odjeknuo Hadesovim grohotom: He he he, Morpheuse, sad mi je jasno kako te je upokorila. Češka li i tebe iza uha, kad zarežiš? Sad se nasmijala i Rose, jer Morpheusovo je lice doista izgledalo kao da će Bog snova zarežati od ljutnje, zbunjenosti i nelagode. Hadesov je grohot odjekivao Hadom. A onda mu se pridružio i Rosein zvonki smijeh. Bio je to zvuk koji se do tada nije čuo u mračnom Podzemnom svijetu. Dok su se Hades i Rose smijali uglas, Morpheusu nije bilo do smijeha. Spopao ga je snažan bijes. Kao prvo, razbjesnio ga je pogled kojim je Hades odmjerio Rose, a uz to Morpheus nije mogao podnijeti da mu se itko podsmjehuje ... A sada mu se smijao ne samo Hades već i Rose. Kako se samo može smijati ... zapitao se s ljutnjom. Kako se Rose može smijati u ovakvom trenutku? ... Morpheus je prvi puta ušao u Roseine snove dok je ona još bila djevojčica, a zatim ju je pratio, u snu i na javi, do njezine odrasle dobi. Iako je naučio kako je Rose sposobna učiniti i nešto posve neočekivano i neobično, mislio je da je dobro poznaje. Sada je gledao Rose kako stoji pred prijestolom Gospodara Podzemlja, podignuta pogleda ... i smije se! Gledao ju je i shvatio kako mu je Rose ipak ostala zagonetka. Iako nije bio lišen smisla za humor, Morpheus se, kao i svi bogovi i kao većina muškaraca, ipak najčešće smijao ... na tuđi račun. I, kao većina bogova i muškaraca, Morpheus nije lako podnosio da mu se netko podruguje, čak i kad je bilo razloga za to. A Rose je brzo i nepogrješivo nalazila razlog za smijeh, pa i kad je njezin ljubljeni Morpheus bio u pitanju. Vremenom, on je učio nositi se s njezinim smijehom, shvaćajući da se Rose rijetko podruguje nekomu drugome. Rose jednostavno nije mogla ne uočiti smiješnu stranu stvari, pa čak i 'ozbiljnih' stvari. Morpheus se prisjetio se kako ju je promatrao u nizu situacija u kojima se ona smijala, sebi i drugima: Bucmasta djevojčica u plavoj haljini korača pažljivo, noseći tanjur s kolačem. Mati ju je poslala da kolač odnese baki koja sjedi na vrtnoj klupici i odmara se u hladovini. Baka djevojčici, šaleći se, kaže: Drži jezik ravno! ... i smije se dok se ružičasti jezik pomalja između Roseinih usana. Debeljuškaste se nožice spotaknuše i kolač ispade u travu. Živjela spretnost! kaže baka, pa se obje, i ona i Rose, smiju, gledajući kako na ružičasti kolač s jagodama slijeću ose. Plavokosa djevojčica sjedi, jednog vjetrovitog dana, i gleda na ulicu, nalakćena na prozorsku dasku. Ulicom dostojanstveno hoda ozbiljan gospodin. A tada nalet vjetra odnese dostojanstvenom gospodinu šešir s glave i razbaruši mu dugi pramen kose kojim on skriva svoju ćelavost. Dok dostojanstveni gospodin nedostojanstveno trči za šeširom, pridržavajući pri tome pramen kose, ulicom odjekuje veseli djevojčicin smijeh. Rosei je devetnaest godina, ona korača ulicom jednog kišnog dana, dotjerala se, odjenula po prvi puta novi svjetloplavi kostim, pa se krišom ogleda u staklima izloga. A tada, ulicom projuri automobil i zalije je, od glave do pete, prljavom vodom iz bare koja se stvorila uz rub ceste. Rose stoji, mokra i blatna, još uvijek se ogledajući u izlogu. I, tada, za Morpheusa neočekivano, Rose prsne u glasan i veseo smijeh, dok joj se prljava voda cijedi niz lice. O, kako je poželio tada poljubiti joj nasmijane usne, usnama joj obrisati mokre obraze ... Rose stoji u svečanoj dvorani, u redu magistranata, čekajući promociju. U dvoranu ulaze dekani, prorektori i rektor, svi u togama, svi s teškim lancima oko vrata i zauzimaju svoja mjesta za stolom. Morpheus, nevidljiv, stoji Rosei za leđima i osjeća kako joj se ramena tresu od zatomljena smijeha. Tek poslije, kad joj je prišao, kad je prestao biti za nju nevidljiv, pitao ju je čemu se tada smijala. A Rose se tada jedva uspjela suzdržati od glasnog i svečanoj prilici nepriličnog smijeha, zapažajući kako se sa stopa, na niti paučine, spušta veliki pauk, spremajući se aterirati na glavu glavnog promotora. Rose ulazi u sobu i zatiče Morpheusa u neprilici. Rosein mu je crni mačak Lucifer skočio u krilo pa ga frkćući šapom udara po začuđenom licu, dok se Rose smije i prilazi kako bi svog Boga snova izbavila iz nevolje. Rose ga opet ispraća. Dok stoje na pragu, opraštajući se, Rose mu, smiješeći se, s crnog plašta skida dugu vlas svoje kose koja se omotala oko srebrne kopče. Smiješi se, dok joj niz obraz klizi suza ... A on suzu briše poljupcem, i boli ga što se ne zna, što se ne može, i on, nasmiješiti tako, kroz suze, nasmiješiti se tako kao Rose ... ... Hadesov je grohot još odjekivao Hadom, kad se Rose prestala smijati. Spustila je štene iz naručja i podigla pogled prema Gospodaru Podzemlja koji se pod Roseinim upornim pogledom prestao smijati. Pitao si nešto Morpheusa, Tamni Gospodaru, rekla je Rose. Ne čini li se, i Tebi i Morpheusu, da je trebalo pitati i mene? Morpheus se sledio od straha. Nijedan se smrtnik nikada nije usudio tako se obratiti Hadesu. No, više od Hadesove reakcije, Morpheus se pribojavao onoga što će Rose reći Gospodaru podzemlja. (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 23:59 - Komentari (19) - Isprintaj - #
18.11.2008., utorak
rose: pred Hadesovim tronom ...
 Hades, god of the Underworld (prethodni nastavak) Hades, Aides, Aiidoneus, 'Neviđeni', Onaj čijeg su se imena užasavali smrtnici, čije su ime sa strahom izgovarali čak i bogovi, sin Cronusa i Rhee, brat Zeusa i Poseidona, brat sestrama Demetri, Hestii i Heri, gospodar Podzemnoga svijeta ... Sjedio je na svojem tronu, crnobrad i crnook, namrgođen i zlovoljan. Nad Hadesovim su se tronom nadvijale srebrne grane kiparisa, visoki je naslon od ebanovine blistao, ukrašen srebrom i draguljima, svjedočeći o rudnom i mineralnom bogatstvu Podzemlja, bogatstvu koje je Hadesu priskrbilo naziv 'Dis pater'- Bogati otac. Troglavi nakot Kerberov, šest bijelih i šest crnih štenaca, ležao je Hadesu do nogu, grijući mu stopala. Hades je u jednoj ruci držao žezlo, nalik na čekić, a u drugoj cvijet narcisa. No, Roseine su nosnice osjetile miris mentina stručka, skrivenog pod Hadesovim plaštem, dok je držeći Morpheusa za ruku, stajala pred njegovim tronom. Pozdrav Tebi, Hadesu, Clymenuse, Polydegmone ... rekao je Morpheus, klanjajući se. Oslovio je Hadesa i imenima Clymenus- 'Onaj koji vješto odgoneta' i Polydegmon - 'Onaj koji prima bogatstvo' , lukavo izbjegavši ime Eubuleus -'Ozloglašeni', pod kojim je Hades također bio poznat. Izgovarajući pozdrav, Morpheus je s vrata skinuo lanac s privjeskom i položio ga, kao poklon, na stepenicu Hadesova prijestola. Rose je znala koliko taj lanac i privjesak znače Morpheusu i koliko mu je moralo biti teško odreći se toga očeva dara. Ne znam zaslužuje li Hades ime Clymenus (Onaj koji vješto odgoneta), no ime Polydegmon (Onaj koji prima bogatstvo), doista mu priliči, pomislila je Rose, uhvativši krajičkom oka pohlepni pogled kojim je on, odobrovoljen, odmjerio Morpheusov poklon. Već u sljedećem trenutku Hadesov je pogled, s ne manje pohlepe, odmjeravao Rose koja je pred njim stajala šutke, spuštene glave, prema Morpheusovoj uputi. Koga to sa sobom dovodiš, nećaće Thanatosov? upitao je. U moje Kraljevstvo do sada uđoše samo dvije žive smrtnice, Persephone i Psyhe. Persephonu dovedoh ja sebi za ljubovcu, pa se i oženih njome, a potom se na njezinu zamolbu smilovah i Psyhe, ljubovci Erosovoj, obje postadoše božice. Misliš li zato da ću i Tvojoj ljubovci biti milostiv? upitao je podrugljivo. Rose je pogledom iskosa pratila promjenu na Morpheusovu licu, dok je slušao Hadesove riječi. Vidjela je kako je buknuo teško prikrivenim bijesom, na Hadesov podrugljivi ton. Hades je, praveći se da ne primjećuje Morpheusovu ljutnju, nastavio: Ne čudim se što si je odabrao, izgleda miloliko i pokorno, nježno i podatno, ta smrtnica ... Mogla bi ti lijepo vječnost prikraćivati, ukoliko joj, na moju preporuku, Zeus podari vječnost ... I dalje prateći promjene na Morpheusovu licu, Rose je shvatila da je Morpheus na Hadesov upit potpuno zaboravio zbog čega se spustio u Podzemlje. Shvatila je kako namjerava 'uhvatiti' Hadesa za riječ ... i prihvatiti njegovu ponudu. Pomisao na vječnost s Morpheusom prostrujala je Roseinom svješću: Nikad više boli rastanka, zajedno zauvijek ... Iskušenje je bilo ogromno! Zarila je nokte u Morpheusov dlan, dok je drugom rukom posegnula u njedra i dodirnula stručak mente koji se tamo krio. Tada skupi hrabrost i podiže pogled. Unatoč tami koja je zračila iz Hadesovih zjenica, Rose ne spusti pogleda. Milolika i ljepooka, rekao je Hades. No, prevarih se kad rekoh - podatna i pokorna. (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.  mint flower Katherine Jenkins - L'amore Sei Tu |
- 23:59 - Komentari (19) - Isprintaj - #
17.11.2008., ponedjeljak
rose: miris trenutka, miris uspomena ...
 photo by rusalka (prethodni nastavak) Dok su šutke koračali kroz snježne smetove, približavajući se Cocytusu i Tartarusu, Rosei se učinilo da ispod ledenog pokrova osjeća blag i nježan miris mente ... (...) Osjetila je taj miris, nježan i blag ... i pomislila: Kako to da dosad nisam primijetila da je Podzemni svijet lišen mirisa? Doista, do toga trenutka Had je bio bezmirisan. Hladan hadski zrak nije mirisao na memlu, plijesan i smrt, kao što bi se to moglo očekivati, no i svi drugi mirisi kao da bijahu ishlapjeli, poput zaboravljenih uspomena. Mirisi su oduvijek bili dio Roseina doživljaja svijeta. Cvjetni proljetni mirisi bakina vrta,slatki mirisi ljetnog voća i ružina cvata, trpki jesenji mirisi smrvljenog suhog lišća i dima koji se diže u oblačno nebo, miris snijega i splet vanilije i cimeta u majčinim božićnim kolačima. Miris zemlje, vode i pokošene trave, ozon nakon ljetne oluje, miris vjetra koji na svojim krilima donosi splet tajnih mirisa sa sjevera, zapada, istoka i juga ... Udišući miris mente, taj tračak mirisa koji je bio više slutnja mirisa nego miris sam, Rosei su se vratili svi mirisi prošlih trenutaka. A tada se, iz svih tih mirisa, nošen mentinim mirisom, izdvojio mirisni splet jednog jedinog trenutka. Ležim u postelji, u vrućici. Kraj uzglavlja mi veliki stakleni bokal, u njemu se zeleno iskri čaj u kojem plutaju listići mente. Pijem čaj dugim, pohlepnim gutljajima, no ne mogu utažiti žeđ. Žeđam od vrućice, no to je žeđ za Tobom. Nije te bilo dugo, predugo, moj Morpheuse, ni na javi ni u snu ... Pitam se gdje li lutaš i misli mi se, odjednom, oboje zelenom. Ah, Ljubljeni, da mi sada u pogled zaviriš, vidio bi kako zeleno iskri ... i, pojurio bi, znam, da me otmeš iz zagrljaja tom Zelenookom čudovištu koje mi u uho šapće da negdje dišeš, koračaš, misliš, postojiš ... bez mene. A tada, Zelenooko me čudovište pogleda Tvojim, plavim pogledom: Zar misliš, Rose, da se ja ne pitam isto? Zar vjeruješ da dišem, koračam, postojim i jedan trenutak, ne misleći na Tebe? Ti i ne slutiš, Rose, koliko sam ljubomoran na svaku Tvoju misao u kojoj meni nema mjesta. Ukrasti Te želim cijelom svijetu i ljubiti Te tako da nestaneš u mojem zagrljaju, da nestaneš za cijeli svijet, osim za mene. I, u tome trenutku, nađoh se u Tvojem zagrljaju. Izgubih cijeli svijet, Morpheuse, u trenutku u kojem sam, Tvojim rukama vođena, pronašla sebe, onu sebe za čije postojanje nisam ni znala. I sad se pitam, začuđena i zadivljena: Zar sam to ja? Zar to moje srce kuca tako ludo, zar moje ruke znaju dodirivati tako nježno, strastveno i vješto, zar se to moje usne poljubaca ne boje? Miris tog otkrića zauvijek će živjeti u meni, moj Ljubljeni. Miris ruža i mirisnih svijeća, mirisna kap na Tvojem vratu, Tvoji i moji mirisi stopljeni u mirisnu esenciju nezaboravnog trenutka ... Uvijek i zauvijek, Jedini ... ... Rose je iz sjećanja prenuo zabrinut Morpheusov glas: Rose, je li Ti dobro? Stegnula si mi prste tako grčevito, dlan Ti je vreo i mokar, kao da si u vrućici ... Nećeš se valjda razboljeti ... Razboljeh se onog trena kad Tebe sretoh, Morpheuse. A tu boljku mijenjala ne bih za sve zdravlje svijeta ... Morpheusov se pogled zamaglio dok je grlio Rose i šaptao joj: Slatka moja vrućice, Ti što moju hladnu vječnost griješ poput sunca ... ... Kad se, poslije trenutka koji je ličio na vječnost, Rose osvijestila u Morpheusovu naručju, kad su ustali da krenu dalje prema Thartarusu, Morpheus je sa snježnog smeta na kojem su ležali podigao svoj plašt koji je prostro da im bude postelja. Snijeg se pod plaštem otopio i otkrio komadić sivog hadskog tla i bokor mente koja je tu niknula i procvala, grijana žarom njihovih tijela. Prije no što su nastavili svoj put u neizvjesnost, Rose je krišom ubrala jednu procvalu mentinu grančicu i skrila je u njedra. (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.  photo by rusalka white rose: Forever And Ever, Amen ... |
- 23:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #
happy birthday ...
|
Jelena ... Koliko još dana do rođendana, Jeco? Potrošili smo sve te dane, danas slavimo rođendane ... Nek' Ti se ostvare sve želje, mila moja! ... u potpisu, teta ... Danas je rođendan ne samo mojoj nećakinji Jeleni nego ... i meni. Danas se sjećam dana kada se Jeca rodila, moja su sestrica i šogor došli k meni na 'fiš', Ančica nije mogla dočekati da se jelo skuha, no nije ga ni probala jer je Jeca odlučila doći na svijet toga dana i podijeliti sa mnom rođendan. Sjećam se njezine male plavokose glavice i svoje sreće. Toga sam dana hodala ulicom jedva se suzdržavajući da ne vičem urbi et orbi: Ja sam teta! Moji dragi me i za ovaj rođendan razveseliše darovima, a ja ih pozvah na rođendansku večeru ... I kao i prije 20-ak godina, kad je Jeca bila mala djevojčica, poklonih prvo svima po neku sitnicu za kćerkin, sestrin, ženin, unukin, šogoricin rođendan ... a tek onda slavljenici. Sjetih se kako je 5-godišnja Jeca začuđeno gledala kad sam joj rekla da nisam znala da je običaj pokloniti nešto i onome tko slavi rođendan. A sad je moja djevojčica odrasla mlada žena, premda mi se čini da mi je još jučer sjedila u krilu i slušala priče.    Svake godine obično i sama sebi nešto poklonim, najčešće knjigu. Pa upišem posvetu: Sretan mi rođendan. I ove sam si godine naručila poklon, doduše ne knjigu. Možda još i stigne ... jednog kišnog 17-og novembra ... rodih se naopačke, nogama naprijed a ne pametnom glavicom. odmah mi dadoše razloga za plakanje pljeskom po zadnjici, jer rodih se šutke. upozorena na red, držah se reda, bijah savjesna i ozbiljna sve do ozbiljnih godina. mislila sam i pisala prozno i seriozno, živjela oprezno. sad liježem i ustajem u nevrijeme pišem i živim poeziju. budna sanjam, ostvarujem snove, smijem se i plačem glasno, ljubim ludo, neumjereno, i strasno ... izrasla mi krila, postala sam vila ... Dodatak: birthday horoscope ... hihihihihi .... Gracious! Talk about riding high! You'll be absolutely on top of the world. Just be sure it's not tension that gets you there. If you do happen to feel a bit edgy, hire a chaperone to ply you with hot chocolate and rub your feet. (Zaboga! Visoko do neba! Vi ste apsolutno na vrhu svijeta. Samo, budite sigurni da vas tamo nije odvela tenzija. Ako se osjećate malo 'nakrajsrca', unajmite 'pratnju' da vas prelije vrućom čokoladom i istrlja vam stopala.) Tea for two - quatre mains - four hands A ja taman namjeravala popiti ... ... čaj od mente ... |
- 00:01 - Komentari (47) - Isprintaj - #
16.11.2008., nedjelja
At The Bottom Of Everything ...
 Razmišljajući o rođendanskom postu (sutra mi je rođendan), natrapah na ovo sasvim slučajno. Kliknula sam na play, i slušajući, prevela pjesmu ... (...) letjela je visoko iznad najvećeg oceana na planetu sjedeći kraj toga čovjeka i pokušala je s njim zapodjenuti razgovor no jedino što je od njega čula bilo je kako poručuje bloody mary pa je sjedila i čitala članak u časopisu o zemljama trećeg svijeta čija imena nije znala izgovoriti i bilo joj je dosadno a tada, odjednom, uh, odjednom se dogodio veliki mehanički kvar jedan od avionskih motora je otkazao i počeli su padati s tritisuće milja a pilot je preko mikrofona rekao: Žao mi je, žao mi je, o božemoj, žao mi je ... a ona je pogledala čovjeka koji je sjedio do nje i upitala ga: Što će biti s nama? a on ju je pogledao u oči i rekao: Idemo na zabavu - na rođendansku zabavu. To je Tvoja rođendanska zabava, sretan rođendan, draga. A svi Te mi volimo, volimo te jako jako jako I tada je počeo pjevušiti, ovako otprilike: Jedan, Dva, Tri, Četiri, (...) Moramo prestati piti sve lijekove preskupe da bi se prodavali i potpaliti vatru pod propovjednikom koji nam obećava pakao (...) Moramo se uklopiti u zbor, pjevati s cjelinom moramo zapamtiti devet znamenki i ne zaboraviti da imamo dušu i prekinuti beskrajnu trku za novcem i privilegijama (...) Moramo visjeti naglavačke sa šišmišima koji se smiju mjesečini moramo se zagledati u kristalnu kuglu i vidjeti prošlost i u spilje sutrašnjice ući uz bljesak i u ljubav moramo uroniti uroniti uroniti. A kada stignemo tamo dolje, tomo dolje na dno svih stvari tada ćemo vidjeti sve, sve ćemo, sve ćemo vidjeti. Memento mori? I to na rođendan? Pa, mislim da je rođendan, svaki, a ne samo tako poodmakli kao što je ovaj moj, dobar povod za to. Ustvari, mislim kako ne bi trebalo čekati rođendane, nego bi se i u sasvim obične dane trebalo na trenutak zaustaviti ... i sjetiti se kako je život, unatoč svemu, divno čudo. I kako su sreća, pa čak i obična nerođendanska svakodnevica, krhke poput staklenih kuglica na božićnom drvcu, poput iskrica ivanjskog krijesa, poput praha na krilcima leptira ... poput svih dragocjenih stvari.Trebalo bi se prisjetiti toga, ne iz straha, već iz radosti, divljenja i strahopoštovanja prema Životu, jedinom i neponovljivom, koji se u meni i Tebi obnavlja i kruži poput zvjezdane prašine ... No, te mi je mudrosti isuviše često nedostajalo. Prečesto sam se bojala ne samo bola već i sreće: staklena će se cipelica rasprsnuti na stopalu, čarobna će se kočija, u minutu nakon ponoći, pretvoriti u bundevu ... Strahom od neuspjeha, gubitaka i rastanaka kvarila sam lijepe trenutke, lutala sam i pitala se što je to meni bitno, što mi je vrijedno ... Kada se sad upitam što je to za mene At The Bottom Of Everything , odgovor znam. Pogledi i glasovi onih koje volim, žubor rijeke i fijuk vjetra, zelenilo livade i šume, plavetnilo vode i neba, toplina sunca i iskrenje zvijezda ... i dah svih stvorova koji pod suncem i zvijezdama pužu, mile, trče i hitaju, nekoj svojoj sreći ... Kad jednom stignem na kraj svih stvari, voljela bih biti u žuboru rijeke i fijuku vjetra, u zelenilu i plavetnilu, biti titraj zvjezdane prašine koji, bez obzira pamti li il' zaboravlja, bijaše netko, ljubljaše nekog ... Voljela bih da tada mogu reći: Bijah netko tko se nije bojao leta ... ili barem ... netko tko je letjeti pokušavao, unatoč strahu ... A pri tome, dakako ne mislim na strah od leta avionom. U avionu se samo bojim da će mi zagubiti prtljagu, u povratku ...pa kad se vratim, neću imati darove za one koje volim ... P. S. Meni je sutra rođendan ... a mojoj je Magdici danas šest godina.  Počivaj mirno, majčice ... |
- 00:01 - Komentari (34) - Isprintaj - #
15.11.2008., subota
(...)
 photo by rusalka (...) When Đuro falls in love ... |
- 09:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #
14.11.2008., petak
Incubus ...
 Incubus 1. dio Dajte, molim Vas, nismo djeca, ta niste valjda začeli po Duhu svetome … Budete li i dalje nijekali, razmislit ću treba li vas uputiti psihijatru … Izišla je iz ginekološke ordinacije zaprepaštena i ljutita. Zalupila je vratima tako da su se zatresle i ordinacija i čekaonica. Trudnice u čekaonici, okrugle kao loptice, poskočile su na stolicama gledajući je razrogačenih očiju. Ne, to je greška. To jednostavno nije moguće… mislila je Gabriela jureći bezglavo ulicom i sudarajući se s prolaznicima. Trudnoća je posljedica … koja uvijek ima uzrok. No, uzroka jednostavno nije bilo! To znači da ni posljedica nije moguća … Znala je da nije moguće da je trudna. Jer, Gabriela je živjela u celibatu. Razlog nije bio ni moralne ni religiozne naravi, bio je rezultat njezine naravi. Ona to jednostavno nije mogla činiti 'sportski'. Za nju je to bio čin ljubavi a ona nije ljubila nikoga, nije joj uspijevalo zaljubiti se ni u koga, pa i nije bila ni s kim intimna. Prešla je tridesetu, a još je uvijek bila djevica. Bila je to neugodna činjenica. Pomišljala je već da učini nasilje nad vlastitom naravi i s nekim iole prihvatljivim tu činjenicu promijeni. I bila je, prije nekoliko godina, na rubu realizacije te ideje, pa je onda u posljednji tren ustuknula. Iako je, kao i sva živa bića, i Gabriela osjećala potrebu za ljubavlju, zaključila je da njoj ljubav jednostavno nije suđena. Pomirila se s time i zatvorila ta vrata u svome životu i ne otvorivši ih. Pomirila se s time da nikada neće realizirati ni ljubav ni materinstvo i sublimirala te svoje potrebe u poslovnoj karijeri i različitim hobyima. A onda joj je izostala mjesečnica i Gabriela je, vjerujući da se radi o nekom hormonalnom poremećaju, posjetila svojeg ginekologa koji je konstatirao da je trudna. Znala je da to nije moguće, no, kad je pažljivije osluhnula svoje tijelo, shvatila je - nemoguće je postalo mogućim. ... Nakon pet tjedana, prevladavši zaprepaštenje i nijekanje, posjetila je još jednog ginekologa. Ovoga puta izabrala je ženu. Dužina od 5 i pol centimetara, težina oko 10 grama… To je već fetus, trudnoća je stara 11 tjedana. Dinamika ploda je zadovoljavajuća, količina plodove vode idealna … Ginekologija je bila iskusan ultrasoničar pa joj je rekla kako je uspjela ustanoviti i spol djeteta, iako je to najčešće moguće tek od 12-og tjedna. Želite li znati? Ili ćete radije čekati … Gabriela je nakon posjeta prvom ginekologu pročitala dosta literature o trudnoći, između ostaloga i o ultrazvučnim pregledima pa se prisjetila odlomka iz članka u kojem je pisalo da je tako rano ustanovljavanje fetusova spola ultrazvukom vjerojatnije ako je spol fetusa muški. No, i bez toga Gabrijela je znala, ne znajući ni sama kako, no znala je, bila je sigurna da je dijete koje nosi sin. Ono što Gabrijela nije znala bilo je - što učiniti s tom spoznajom? Trudna je, a ne sjeća se ni kad je zatrudnjela, ni s kime. Ne sjeća se ni čina ... ni lica …ni imena ... ne sjeća se ničega. Ta ju je činjenica užasavala jer je poticala užasavajuće pretpostavke. Ako se nekog događaja ne sjećaš, znači da si potisnula sjećanje, znači da je događaj bio toliko traumatski da si pobjegla u zaborav … I što sad? U zemlji u kojoj je Gabriela živjela, prekid trudnoće nakon 10-og tjedna još uvijek je bio moguć, doduše uz privolu povjerenstva, doduše ne u svim klinikama, jer na nekima se liječnici pozivaju na prigovor savjesti, no ipak, bio je još uvijek moguć A što je s mojom savješću? upitala se Gabriela. Kada je načelno razmišljala o pobačaju, smatrala ga je velikim zlom. No, zabranu pobačaja smatrala je još većim zlom, vjerovala je kako je konačna odluka na ženi, ta radi se o njezinom tijelu, njezinom životu i njezinoj savjesti. Vjerovala je kako bi se trebala ne samo rađati već i začinjati samo željena djeca, mislila je kako se pobačaj ne bi trebao koristiti kao vid kontracepcije. No, sad je ona bila ta žena koja je morala odlučiti pa su svi načelni razlozi padali u vodu i ponovo se upitala: Dakle, što uraditi? Premda, već je znala što će uraditi, znala je i prije no što se zapitala. Netko je izabrao umjesto nje, život koji je u njoj rastao izborio se za sebe. Srce je kucalo, prsti se pomicali ... Gabriela je znala da svi racionalni razlozi govore protiv: Roditi dijete kojem nećeš moći reći tko mu je otac, pa to je čista ludost! ... A ipak ... … Do poroda je ostalo mjesec dana. Blijeda, iscrpljena teškom trudnoćom, Gabriela je, prema preporuci svoje ginekologinje, preostale dane do poroda provodila u bolnici. Na svojoj je bankovnoj knjižici dugo čuvala poveću svotu novca koju joj je u nasljeđe ostavila baka, zahvaljujući tom novcu sada je mogla plaćati sobu u privatnoj klinici. Polusjedeći, poluležeći, surfala je na svojem laptopu s bežičnim pristupom Netu. Laptop je ponijela da bi prekratila duge dane iščekivanja i da bi imala kontakt sa sestrom koja je živjela u drugom gradu. Uz to, nadala se da će uspjeti dovršiti započeti prijevod. Novac s knjižice brzo se topio, a uskoro će joj novca trebati više no ranije. Prevodila je tekst koji joj je poslao izdavač za kojeg je često prevodila. Bio je to zanimljiv i intrigantan tekst o bogovima i demonima. Iako se Gabriela ranije nije naročito zanimala za mitologiju, ipak su joj bili poznati brojni mitovi u kojima su smrtne žene zatrudnjele kad bi ih pohodilo neko božanstvo u obliku labuda, zlatne kiše, južnoga vjetra … Ja nisam spavala ni sa kakvim prerušenim bogom, a ni sa smrtnikom, pomislila je. A možda sam se ipak trebala čuvati i južnog vjetra ... gorko se nasmijala sama sebi. U tekstu se, samo uzgred, pominjao i demon po imenu Incubus. Gabriela je otvorila internetsku tražilicu, upisala riječ incubus i kliknula: "Incubus (plural incubi) demon je u muškom obličju koji ulazi ženama u san u namjeri da začne dijete koje ne može imati sa svojom neplodnom demonskom partnericom Succubom. U mitologiji se vjeruje da Incubus može ženu koja ne zatrudni s njime iscrpjeti do smrti, u neuspješnim nastojanjima da je oplodi ... Na kraju ću još 'progutati' te gluposti ... rekla je sama sebi i kliknula na crveni križić u uglu monitora. Odjednom je osjetila kako joj se oči sklapaju ... i, prije no što je uspjela zaklopiti i odložiti laptop, utonula je u san. 2. dio U snu, Gabriela je stajala u svojem predsoblju, pred zidnim kalendarom. Odjednom, iako u predsoblju nije bilo propuha, listovi na kalendaru stadoše se okretati, sami od sebe ... I dok je ona začuđeno gledala, listovi su se listali, unatrag ... Listali su se, kao nekom nevidljivom rukom, pa se zaustavili ... na vremenu od prije 8 mjeseci! A zatim, pretapanjem tako karakterističnim za san, Gabriela više nije bila u svojem predsoblju. Ležala je u krevetu, naga, iako se jasno sjećala da je pred spavanje navukla svoju plavu spavaćicu. Ležala je zatvorenih očiju, osjećajući na sebi teret tako težak da joj je oduzimao dah. Otvorivši oči, susrela je pogled očiju zjenica uskih i okomitih poput mačjih. Velika sjena, mračnija od mraka, pritiskala ju je težinom koja joj je zaustavljala disanje. Osjećala je vreli dah nevidljivih ustiju, snažne su je ruke stezale i noktima joj parale kožu na bokovima, šireći joj stegna, pritiskujući je pritiskom koji nije mogla zbaciti, ma koliko se otimala ... Probudila se naglo, ne shvaćajući u prvi trenutak gdje se nalazi. Uspravila se u krevetu i shvatila: U bolničkoj sam sobi ... A to je bila noćna mora ... Prisjećala se samo isprekidanih fragmenata toga sna i nije joj uspijevalo djeliće složiti u cjelinu. Polumračnu bolničku sobu osvjetljavao je tanak trak svjetla koji je dopiralo iz kupaonice. Kao i sve trudnice u poodmakloj trudnoći, i Gabriela je imala dojam kako joj se mokraćni mjehur smanjio poput zrna graška. Ustala je i odgegala se do kupaonice. Poslije, povukavši vodu u toaletnoj školjci, prišla je umivaoniku da opere ruke. Podigavši pogled, u odrazu na ogledalu iznad umivaonika ugledala je lice visoke tamnokose žene koja joj je stajala za leđima. To je lice bilo nadnaravno lijepo, no zastrašujuće. Žena je u nju piljila žutim očima okomitih zjenica. Njegovo je ... a On je moj ....rekao je ženski glas. Dakle, zapamti ... dijete koje nosiš je moje ... i ne nadaj se da ćeš ga zadržati ... Gabriela se naglo okrenula, no iza nje su bila samo poluotvorena vrata kupaonice i polutamna bolnička soba u kojoj nije bilo nikoga. Da produžim sanjati i nakon što sam se ustala ... e, to mi se nije dogodilo već od djetinjstva, rekla je sama sebi i vratila se u postelju. Pošto joj san nije dolazio na oči, uključila je svoje prijenosno računalo i ponovo u tražilicu ukucala: Incubus ... Prema crkvenim zapisima, Incubus je pali anđeo koji je izgubio milost zbog svojih grješnih žudnji prema smrtnim ženama. Postavši demon, Incubus pohodi žene u snu te budi njihove seksualne želje koje potom može samo on zadovoljiti ... Da se doista radi o demonu, žena može prepoznati po njegovoj neljudskoj i neutaživoj seksualnoj energiji i po težini kojom je pritišće njegovo tijelo ... Incubus ženama prilazi ne samo iz požude već i iz želje za potomstvom, želje koju ne može ostvariti sa svojom demonskom ljubavnicom Succubom ... Thomas Aquinas tvrdi da je i Inccubus sterilan, no prema Augustinu ovaj je demon sposoban oploditi smrtnu ženu ... Neki demonolozi čak tvrde da su Incubus i Succubus samo dva pojavna oblika istoga demona koji u muškom obliku prilazi ženama, a u ženskom noću pohodi muškarce ... Incubus i Succuba zavode svoje žrtve posjećujući ih i tijekom dana i uznemirujući ih nepriličnim dodirima, no da bi im prišli noću ipak je nužno da ih žrtve, makar i nesvjesno, prihvaćaju ... Odjednom, Gabrielino je sjećanje prikupilo fragmente noćne more i spojilo ih u cjelinu: teret nečijeg tijela na goloj koži, ruke koje je dodiruju, vrele usne ... odupiranje ... A potom, dok joj se duša još opire, tijelo počinje prihvaćati ... i uzvraćati ... Prisjetila se riječi svoje bake: Zlo nam ne može ući u dušu ukoliko mu mi sami ne odškrinemo vrata ... Možda sam ja ipak otškrinula vrata, zanijekavši dio sebe, odrekavši se jednog dijela svoga života ... Možda se zato nisam uspjela oduprijeti demonu ... Gabriela nije vjerovala da ju je posjetio Incubus. Racionalnije bi objašnjenje bilo da je to bio smrtnik s demonskim sklonostima, netko tko se ušuljao u njezin stan u namjeri da počini nasilje nad njom. A njezino se željno tijelo odazvalo čak i grubim dodirima. U snu je učinila ono od čega je ustuknula na javi, odazvala se tijelu tijelom, dok joj je duša spavala. I zato se, kasnije, ničega nije sjećala ... I u jednom i u drugom slučaju, dijete koje nosi demonsko je čedo. No, to novo biće koje u njezinu tijelu raste uspjelo ju je dodirnuti onako kako to nikome ranije nije uspjelo. Gabriela je shvatila da je kadra voljeti nekoga više od sebe, da joj je sreća tog nerođenog bića koje nije tražilo da se rodi važnija od njezine. Demon iz mitologije ili čovjek koji nije u stanju savladati svoje demonske sklonosti? Odjednom, to je postalo nebitno. Dijete ne smije plaćati grijehe otaca ... a ni majki. Učinit ću sve da budeš sretan... I nikakav čovjek, nikakav demon neće me u tomu spriječiti ....šapnula je, osjećajući kako se plod u njoj miče. ... Dorian je bio dijete koje je bilo lako podizati. Nikada nije bolovao, prespavao bi cijelu noć i ujutro bi se budio vedar i gladan. Odmah je prihvatio Gabrielinu dojku, sisao je bez nutkanja, nije patio od grčeva, napredovao je brže od druge djece. Gabriela bi gledala usnulo lice svoga sina i nije primjećivala nikakvu tamnu sjenu koja se nadvija nad njegovom kolijevkom. Tek kad se počeo bližiti Dorianov prvi rođendan, Gabrielu su obuzele zle slutnje. Noću bi se budila i nadvijala nad usnulim čedom provjeravajući diše li ... Ponekad bi se probudila s osjećajem da će dječji krevetić zateći prazan ... Te noći, nešto iza ponoći, probudio ju je osjećaj nečije prisutnosti. Uspravila se u postelji i ugledala visoku tamnu žensku priliku kako se naginje nad Dorianov krevetić. Dok se uspjela pribrati, ta je visoka ženska prilika već držala njezinog sina u naručju, zureći u Gabrielu mačjim zjenicama. Dijete se počelo vrišteći otimati. a Gabriela se uzaludno pokušavala ustati. Moram oteti svoje dijete iz ruku te demonske žene! Iako je bila spremna boriti se za svojega sina poput lavice, boriti se po cijenu vlastita života, Gabriela je bila nemoćna, neka joj je nevidljiva sila sapela ruke i noge. Vrisnula je i na trenutak izgubila svijest ... Kada se pribrala, Dorian joj je ležao u naručju a ona mu je ljubila punašne ručice, čelo i obraze. Osjetivši nečiji dodir na ramenu, podigla je pogled. Visok, taman, mačjeg pogleda, pred njom je stajao njezin noćni Posjetitelj. Gabriela je stegnula ruke oko djeteta koje joj je u naručju gugutalo, ručicama i ustima tražeći njezinu dojku, stegnula je ruke oko djeteta spremna boriti se za njega. Tamni se Posjetitelj nagnuo, prstima prešao preko Gabrieline obnažene dojke i potom dotakao sina po obrazu. Ima tvoj pogled i tvoju hrabrost, Gabriela ..., rekao je tamnim glasom. Ne treba mu otac poput mene ... a Succuba mu nikada ne bi mogla biti mati. Neću joj dozvoliti da vam ponovo priđe. Ne brini, ma koliko god želio ljubiti te opet, nećeš me više nikada vidjeti ... ... Dok joj je sin snivao u naručju, Gabriela je shvatila. I posrnuli ljudi i pali anđeli mogu se ponovo dići ... (kraj priče)  Yvonne Jeanette Karlsen: Mother and child P.S. Priču Incubus napisah kao 'odgovor' na Miskovu priču o succubama, noćnim posjetiteljicama. A da Misko ne kaže kako priču 'cijedim na kapljice', dodadoh i 2. dio ... |
- 00:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #
12.11.2008., srijeda
dan za danom ...
... potroših sve boje ... photo by rusalka Vratit ću se čim kupim novo srce ... ... svojoj olovci ...  photo by flickr ... Srce starog vrtnog kamina , kratka priča ( za Morsku zvijezdu )  flaming_heart Stari je vrtni kamin drijemao, premrežen paučinom i obrastao mahovinom ... Tek ponekad, prenuo bi se iz sna i sjetno se sjetio plamena koji je u njegovu srcu plamsao, nekada davno ... A onda, nakon toliko vremena, osjetio je kako oživljava, divna ga je toplina prožela kad je plamen zaplamsao uz stjenke njegova ložišta, proždrljivo gutajući svežnjiće požutjelih koverti, ružičastog listovnog papira, svilenu traku ... i osušene ružine latice ... ... Dear, S., Kad pogledao si me prvi put ni slutila nisam da će mi se u očima Tvojim cijeli svijet ogledati ... Kada ljubila sam Te prvi put sa puno straha, ni slutila nisam da ćeš mi reći kako nitko ljubio Te nije tako nježno, vatreno tako i tako vješto da ostao si bez daha ... Kad dodirnusmo se prvi put ni slutila nisam da nećemo nikad zasitit' se dodira ... Ah, Ljubljeni, što Te više ljubim to Te jače želim ... Tvoja P. Dear S., Volim kad odjednom, dok razgovaramo, neočekivano ruku pružiš i koljeno mi takneš, pa prstima nježno klizneš do gležnja, duž potkoljenice ... i ozari Ti se lice ... Volim što grdiš me kad hodam bosa i što ruku pružiš grleći me dok misliš da snivam, pa kad promeškoljim se šapneš: spavaj, spavaj dalje, samo te pokrivam ... Volim kad poslije strasti šapćeš mi riječi nježne, dlan mi ljubiš i nadlanicu, poljupcima jagodice prstiju brojiš, usnama mi bilo na zapešću osluškuješ i zabrinuto pitaš: da nije Ti hladno? pokrit ću Te, još sva si topla i ustreptala ...... o kako si me divno milovala ... Dočekati Te ne mogu, Tvoja P. Dear S., Puze, beskrajno sporo,dok mjere minute naših života. Gledam ih u jutro rano, ne miču se ...... stoje ... A onda, odjednom već je veče, obišle su već pola kruga, jutarnju zamijenila večernja tuga. Na Tebe mislim i čini mi se ...opet stale su ...dok minute beskrajne beskrajno sporo teku a kazaljke spore sporo mjere vrijeme, moje i Tvoje, Mili. Kad li će opet Naše vrijeme mjeriti? Sad želim da ubrzaju, susretu ususret jureći ...a kad Ti mi stigneš poželjet ću da stanu ... Ah, Jedini, sve bih vrijeme prije Tebe dala za vrijeme s Tobom, ne osvrnuvši se ni na trenutak ... Tvoja P. Dear S., Pitam se, pitaš li se i Ti, Jedini, što nas je izdvojilo, što nas je spojilo, što nas je gurnulo jedno drugome u zagrljaj? Zašto si Ti među svim pogledima, svoj zadržao na mojemu, zašto sam Ja među svim naručjima, poželjela samo Tvoje ruke, zašto se nismo mimoišli, kao toliki drugi ... zašto smo se sreli? Jesmo li mi odlučivali o svojim sudbinama, Jedini, ili je jedino Sudbina odlučila za nas? Tvoja P. Dear S., Ah, Jedini, možda nije mudro reći: siguran budi ...jer što je izvjesno, što je sigurno na svijetu tom? Sve krhko je i prolazno, znam ... Ipak, Mili, ne muči se, siguran budi, jedino u što sam zaista sigurna je: volim Te! Ja sam svoja, Jedini ... I samo Tvoja, znaj, Ljubljeni ... ... Tvoja P. Dear S., Zažmirit ću točno u ponoć, kad kazaljke se poklope ...... i zakoračiti opet u lijepi trenutak. Učini isto i Ti, Jedini ... Topli pijesak pod stopalima ćutim, plavo nebo sja mi pod spuštenim trepavicama, miriše Dunav i šapće riječi ljubavne što izrekosmo ih na obali ljetos ...Čuješ li, ćutiš li isto i Ti, Ljubljeni? Točno u ponoć, kad kazaljke se poklope ... zakoračit ću ... u Tvoj zagrljaj ... Tvoja P. ... Kroz visoki dimnjak starog vrtnog kamina liznuli su crveni plameni jezici, noseći u zimsko nebo pramen plavičastog dima i pocrnjele pahuljice papira na kojima su se ispisana slova još jednom ocrtala, a zatim planula i nestala ... Samo ih je novembarski vjetar pročitao, samo je plamen znao s koliko su ljubavi, s koliko nježnosti, s koliko strasti bila ispisana ... P. S. Rukopisi ne gore, veli Bulgakov. A ja mislim kako srce mogu potrošiti samo one olovke koje nikada nisu pisale, kako se u pepeo pretvaraju samo ona srca koja nikad nisu ljubila ... I vjerujem kako ništa ne nestaje bez traga ...  photo by rusalka Pero i Đuro: Nemoj se previše udomaćiti ... |
- 00:01 - Komentari (29) - Isprintaj - #
11.11.2008., utorak
olovka piše srcem ... a srce?
 photo by rusalka Olovka piše srcem ... a srce? (kratka priča) (...) A kad je umrla gospođa Klara, čudna i stara, vrlo stara, - jastuke od žute svile niko nije prao, na doručak niko nije zvao, a loviti miševe niko nije znao! Tužne su, tužne i gladne bile, zaspale su na jastucima od žute svile i nikada se, ah nikad se više nisu probudile - belih mačaka šest. (D. Radović) Kad je umrla stara gospodična Paulina, iza nje je ostala kuća s vrtom, mala kolekcija umjetničkih slika, osrednji račun u banci ... i šest mačaka. Iako se gospodična Paulina nikad nije udavala niti je imala djece, nije bilo opasnosti da njezinih šest mačaka zaspu na jastucima od žute svile. Naime, svi jastuci u kući gospodične Pauline bili su plavi, a o mačkama odlučile su pobrinuti se kćeri Paulinine mlađe sestre, koje su naslijedile kuću i vrt. Gospodična Paulina umrla je u 90-oj, pa ni njezine nećakinje Helena i Anja više nisu bile mladice te novembarske večeri kada su, dan nakon pogreba, stajale na pragu tetkine kuće. Kuća je tako pusta bez tetke Pauline ... rekla je Anja Heleni kad su obje zakoračile preko praga. Kuća je bila topla, radijatori su grijali, miris ruža širio se predsobljem, a u svjetlu svjetiljke koju su upalile u predsoblju zatitrale su sitne, jedva vidljive čestice prašine koju je s police pretrpane knjigama podigao hladni novembarski vjetar, ušuljavši se kroz još uvijek otvorena vrata. Bit će neobično bez Pauline, rekla je Helena. Obje je pamtimo oduvijek, ne samo da smo uz nju odrasle ... nego i ostarile ... Stajale su još trenutak u predsoblju obuzete uspomenama: mlado lice tetke Pauline i njezino meko krilo u kojem su slušale priče dok bijahu djevojčice ... pogled Paulinin, i u starosti još uvijek iskričavo plav, pun osmijeha i skrivene sjete. Zadnjih je godina tetka Paulina postala pomalo čudna, kao i svi starci ... iako ... Paulina je oduvijek bila pomalo 'na svoju ruku'. Anja i Helena prođoše tetkinom kućom u kojoj im bijaše poznat svaki kutak. Tu su se igrale kao djeca, tu su se i njihova djeca tako rado igrala. Tu su se svi okupljali za blagdane, za rođendane. Posebno svečano bilo je svakog 17-og novembra kad se slavio Paulinin i Helenin rođendan, jer tetka i starija nećakinja Helena bile su rođene istoga dana, pa su se rođendani slavili prvo kod Pauline, a dan kasnije kod Helene. Sjećaš li se Paulininih rođendana? upitala je Helena Anju. Sjećam se ... rekla je Anja ... posebno onog 59-og, kad je Paulina kuću ukrasila s 59 bijelih ruža a mi smo je zadirkivale da joj ih je poslao neki tajni obožavatelj. Sjećaš li se što je rekla kad su je pitali zašto nije pričekala i veliko slavlje napravila za 60-ti rođendan? Ha ha ha .. nasmijala se Helena. Rekla je da se parni broj cvjetova nosi samo na groblje ... I da je odlučila zaustaviti se u 5-oj, najboljoj deceniji svog života ... Čini mi se nevjerojatnim da je od tada prošlo trideset godina ... Obje su pogledale prema Paulininom secretairu od trešnjeva drveta na kojem je u visokoj staklenoj vazi mirisalo pet bijelih ruža. Rekla mi je - nek' budu bijele ... Bilo je to u ponedjeljak ujutro ... a kad sam joj ih predvečer donijela, nisam ni pomislila da je vidim posljednji puta ... prošaptala je Anja. Je li ruže, kao i obično, pomilovala ... prije no što ti je rekla u koju vazu da ih staviš? upitala je Helena, iako je i bez toga znala odgovor. Anja se nasmijala: Ah, teta Paulinine ruže ponedjeljkom ... Zadnjih je godina uvijek ponedjeljkom naručivala pet bijelih. Nije više izlazila, pa sam ja ponedjeljkom odlazila u cvjećarnicu. Uvijek sam se pitala zašto baš ponedjeljkom ... Umrla je te noći, u ponedjeljak ...nešto prije ponoći, procijenio je liječnik ... Zatekla sam je u utorak ujutro kako leži na boku, kao da spava ... no, oči joj bijahu otvorene kao da još uvijek gleda u ruže koje si joj ostavila kraj uzglavlja ... rekla je Helena, zagrlivši Anju. Zadnjih su se nekoliko godina Helena i Anja brinule o tetki Paulini, dolazile na smjenu svakoga dana da je obiđu, pospreme joj stan, obave kupovine i popričaju s njom. Sada su stajale su još neko vrijeme šuteći i sjećajući se a potom su otvorile ladicu Paulinina pisaćeg stola da pokupe dokumente koji su bili potrebni za upis u maticu umrlih. Sve je tu, rekla je Anja, prebirući po ladici ... osobna, krsni list ... a tu je i polica životnog osiguranja, papiri o kućevlasništvu ... U ladici je, pokraj mape s dokumentima, stajala mala porculanska košarica puna osušenih ružinih latica koje je vrijeme već gotovo smrvilo u prah. Pomaknuvši košaricu, Anja je ugledala snop pisama povezanih svilenom trakom. Sagnule su se obje nad taj svežnjić. Na nekim su pismima prepoznale tetkin rukopis, na drugima su uglati potezi otkrivali mušku ruku. Na trenutak, bile su u iskušenju pročitati pisma, saznati o Paulini ono što o njoj nisu znale - Paulina je ljubila ... i ljubljena bila ... S jedne se ruže bijele latice osuše i prosuše po pismima, a Anja i Helena prestrašeno se trgnuše, kao kad ih je, kao djevojčice, tetka Paulina zatekla kako zaviruju u istu tu ladicu pisaćeg stola. ... Držeći se za ruke, Helena i Anja izađoše u dvorište. Plamen se već ugasio, u ložištu starog vrtnog kamina ostao je samo pepeo, a one su još uvijek stajale i držale se za ruke, gledajući tanki pramičak dima koji se dizao prema tamnoplavom noćnom nebu s kojeg su počele padati prve pahuljice ... kad val slova s pijeska odnese kad vjetar pepeo nam raznese srest ćemo se opet, Jedini, i ostat' bez daha u poljupcu dvaju zrnaca zvjezdanoga praha ... |
- 00:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #
10.11.2008., ponedjeljak
like a ...
... red on a rose ...    like a red on a rose, photo by rusalka Edgar Allan Poe: That blush, perhaps, was maiden shame— to rumenilo bješe, možda, djevin sram As such it well may pass— koji proć' će Though its glow hath raised a fiercer flame al' sjaj taj tad zapali snažan plam In the breast of him, alas! u grudima njegovim, alas! Crveno: Crveno se svagdje smatra temeljnim simbolom prauzroka života zbog svoje snage, moći i sjaja, ali ta boja vatre i krvi ambivalentna je kao ta dva simbola, jer može biti svjetla ili tamna. Svjetla, sjajna, centrifugalna crvena boja dnevna je, muška, stimulativna, potiče na djelovanje i sve obasjava poput sunca neizmjernom i neodoljivom snagom. Tamna crvena boja, naprotiv, noćna je, ženska, tajnovita, i, napokon, centripetalna; ona nije izraz nego tajna života. Prva zanosi, ohrabruje, izaziva (...); druga upozorava, zadržava, potiče na opreznost, i, napokon, uznemiruje. (Chevalier&Gheebrandt: Rječnik simbola, mitovi, snovi, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, 2007, Zagreb: Jesenski i Turk., str. 90) Rumenilo lica najčešće se povezuje sa stidljivošću, no u nekih ljudi lice pocrveni i u bijesu, uzbuđenju ... Češće crvene mladi od starijih, žene od muškaraca. (Blago rumenilo doprinosi ljepoti ženskog lica, pa su bjelopute ljepotice koje lako porumene postizale veću cijenu u sultanovu haremu.) Crveni se najčešće u socijalnim situacijama u kojima osoba na sebi 'osjeća' poglede. Istraživanja pokazuju da neki ljudi crvene i kad su sami, pri ponovljenom proživljavanju sjećanja i emocija. (Burgess:The Physiology or Mechanism of Blushing)  blushing rose, photo by rusalka Like a red on a rose drhteći, lice rukama pokrivam, Jedini, skrivajuć' rumenilo izdajničko što obraze mi obliva i očekivanje poljupca otkriva. smijući se, ruke mi s lica sklanjaš zapešća mi ljubiš usnama brojiš mi prste pa zadrhtiš i Ti, kad usne Ti se na moje usne spuste ... Sram me bilo! smijući se veliš ... ... a vidim da opet poljubiti me želiš i porumenim, opet ... ... like a red ona a rose ... Dodatci: white rose Kod Pere i Đure |
- 00:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #
09.11.2008., nedjelja
colour of the day, white ...
 remember when, photo by rusalka Return to innocence jedna je ruža, djevičanski bijela, te noći u dnu vrta procvala lice je stidljivo od Mjeseca krila, jer ... ... ljubiti se nije znala. a tada Mjesec za oblakom se skrije i dok se još nije ni snašla ... ... ruža više bijela bila nije. jutro svanu, sunce granu do večeri rumene latice opet su bijele bile. sljedeće noći opet su Mjesec k'o prvi put ... ... ljubile ... uz pozdrav Majstorici, Zmajki i Misku ... hihihihihi ... Dodatak: Labudovi na Staroj Dravi, photo by ančica ...    Pero i Đuro: Sladak je, mali, sirotan ... ali ... ... svakog gosta tri dana dosta ... |
- 00:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #
08.11.2008., subota
colour of the day, pail red ...
 photo by rusalka Today I started loving you again danas Te počinjem voljeti ponovo I'm right back where I've really always been ponovo sam tamo gdje bijah oduvijek I got over you just long enough to let my heartache mend preboljeh Te dovoljno dugo da mi srce zacijeli And then today I started loving you again ... danas mogu zavoljeti Te ponovo ... Titraji, kratka priča Telefonski broj koji više ne nazivaš, fotografije koje blijede, dvije kazališne ulaznice kao 'bookmark' u knjizi poezije, rasparena rukavica na dnu ladice ... titraji mirisa koji se još uvijek osjete na jastuku, unatoč toliko puta opranoj jastučnici ... To je ono što ostaje poslije ljubavi ... rekla je Marija Mirjani i Morani, dok su sjedile na terasi hotela. Oblaci su brzo putovali nebom, prohladni je jesenji vjetar kovitlao lišće kao u vrzinom kolu, prve su kapi kiše crtale velike kolobare na površini vode a one su mogle razgovarati slobodno jer su jedino njih tri sjedile vani, na nadsvođenoj hotelskoj terasi nad rijekom. Iako je bilo prohladno, sjedile su vani kako bi Morana uz kavu mogla popušiti cigaretu. No, nisu pile kavu, nego vruću čokoladu. Ustvari, namjeravale su popiti kavu kao i obično, no Marija je, u zadnji tren, promijenila narudžbu, a Morana i Mirjana su joj se pridružile iz prijateljske solidarnosti, ili možda stoga što su pomislile kako će ih vrela čokolada zagrijati bolje od kave. Taman pomisliš kako si preboljela ... A onda ... začuješ refren pjesme, zamirišu pečeni kesteni, okrzne te netko rukavom sivog sakoa ... Kvragu i uspomene! Svaki put kad me 'puknu' sjećanja, osjetim glad, poput očajnika koji se odvikava od pušenja, pa umjesto za cigaretom posiže za slatkišima ... ... jadala se Marija koja je prije nekoliko mjeseci prekinula dvogodišnju ljubavnu vezu. Udebljat ćeš se, pateći ... pomalo jetko se nasmijala Mirjana, razvedena već pet godina. Moj ti je savjet - izbriši broj iz memorije mobitela, a ulaznice, rukavice, sličice, pjesmice, jastučnice i ostale trice frkni u smeće, ili strpaj na dno ladice ... Kupi novu posteljinu ... i pod hitno odspavaj s nekim, makar usputno, makar toliko da se potru stari mirisi u tom jastuku ... ha ha ha ... Mirjana, Marija i Morana bile su dio kruga od pet prijateljica koje su se godinama družile i jednom tjedno, uvijek petkom, sastajale se na zajedničkoj kavi u kavani gradskog hotela. Same su sebe zvale 5M, jer su imena ili nadimci sviju pet počinjali slovom M. Toga je poslijepodneva Morana pozorno slušala razgovor svojih prijateljica. Morana je oduvijek znala slušati. Možda je, upravo stoga, Morana bila pogodno rame za plakanje, možda su upravo stoga šutljivu Moranu prijateljice smatrale najjačom karikom toga prijateljskog kruga. Sve su joj se povjeravale, svaka je znala da će Morana sačuvati njezinu tajnu, čak i pred ostalima iz njihova kruga. I sve su je pomalo ogovarale, šalile se na račun njezine šutljivosti. Iz šale su je, među sobom, nazivale 'Sfingom'. Isprva su vjerovale kako im ona taji svoje ljubavne veze, a potom su počele vjerovati da je Morana sfinga bez tajne, pa su je, doduše prijateljski i dobronamjerno, ipak pomalo sažaljevale. Morana godinama nije propustila nijednu kavu petkom, osim kada bi bila bolesna ili bi bila na putu. Ostale bi, tijekom godina, izostajale zbog ljubavnih sastanaka, potom zbog bolesti djece, iznenadnih obiteljskih kriza ili poslovnih obaveza, zbog brakorazvodnih parnica i nepouzdanih dadilja, zatim zbog starih i novih ljubavi. Prilike u kojima bi se petkom uspjelo okupiti svih pet prijateljica bile su rijetke. Hoćemo li sljedećega petka biti 'kompletne'? upitala je Morana dok su se, otvarajući kišobrane, rastajale na uglu. Čisto sumnjam, nasmijala se Mirjana, skrećući nadesno, podruku s Marijom, mašući pritom Morani koja je skretala na drugu stranu. Mirnu je opet zgrabio onaj njezin 'Nemirko', pomirili su se opet, po 'ko zna koji put, sumnjam da ćemo je uspjeti dovući u petak ... A Maša sljedećeg petka putuje u Rijeku, na poslovni sastanak ... Uzgred, ne znam samo kako Maši uspijeva tako savršeno uskladiti obitelj i karijeru .. Znači, opet samo nas tri ... Morana je, pod sve jačom kišom i naletima vjetra koji joj je izvrtao kišobran, nastavila koračati, misleći pri tome kako će, vrlo vjerojatno, upravo ona biti predmet razgovora Mirjane i Marije koje su produžile zajedno. Vjerojatno će opet obje vrtjeti glavom govoreći kako joj ne valja to što živi sama, što izlazi samo petkom, na tu njihovu zajedničku kavu. Vjerojatno će opet bezuspješno kovati urotu, kako je i s kojim raparenim ili neparnim prijateljem ili rođakom 'upariti'. ... Vrativši se kući toga kišnog petka, Morana je izula promočene cipele, odložila mokri kišobran, ručnu torbicu i laptop. Dok je suknju i sako svog tamnoplavog kostima vješala u garderobni ormar, ruka joj je odlutala do vješalice na kojoj je visjela plava muška košulja. Prislonila je obraz uz plavu tkaninu, udišući na trenutak miris te košulje, a potom je tu plavu košulju navukla umjesto kućnog ogrtača. U sljedećem je trenutku zadrhtala na zvuk telefona, iako je očekivala poziv. Podigla slušalicu i slušala titraje Njegova glasa, osluškujući istodobno titraje vlastitoga srca, kao odjeke. Izrekla je tek nekoliko riječi: U ponedjeljak ... i ja Tebe ... ne, ni ja ne mogu dočekati ... a potom je slušalicu čija je membrana prestala titrati još dugo držala prislonjenu na grudi. Kasno, te večeri, dok je spremala stan i brisala prašinu s namještaja, otvorila je ladicu pisaćega stola. Sagnula se i udahnula miris osušenih ružinih cvjetova kojih je ladica bila puna. Još uvijek mirišu, pomislila je. Miriše još uvijek čak i ona prva ruža koja je u ladici deset godina čekala da joj se pridruže nove ... A sad ih je ladica prepuna ... sve poklonjene ponedjeljkom, bijele i crvene ... sve osušene petkom ... Još uvijek sve mirišu, crvenima se još uvijek blijedo rumene latice ... Zatvorila je ladicu i iz vitrine donijela visoku vazu. Za ponedjeljak, pomislila je, smiješeći se, titrajući od iščekivanja ... ... U četvrtak, Marija je nazvala Moranu i rekla joj: Zamisli, sutra ćemo ipak biti 'kompletne'! Mašin je službeni put otkazan, a Miru je njezin ,Nemirko' opet otkantao, trebat će joj naša potpora ... U petak, dok je žurila prema hotelskoj kavani, Morana se zapitala: Jesam li ja neiskrena prema svojim prijateljicama? Zašto im nikad ne pominjem svoje ponedjeljke ... zašto ih ostavljam u uvjerenju da sam sama? Moranina je ljubav počinjala u ponedjeljak, svakog ponedjeljka iznova ... Bio je to Moranin način titranja, strune njezine duše bijahu tako udešene, ona nije mogla ništa protiv toga. I stoga, petkom nije ostavljala prijateljice u zabludi, petkom je doista bila sama, petkom je doista svu svoju pozornost mogla posvetiti njima, svojim prijateljicama. Rađamo se i umiremo sami ... pomislila je Morana. U međuvremenu, ukoliko imamo sreće, ukoliko skupimo hrabrosti ... trenutke svoga života uspijemo podijeliti s nekim ... A 'tajnu' svojih ponedjeljaka imam pravo sačuvati za sebe ... jer, nisam li ja svih tih godina bila čuvarica tajni svojih prijateljica? Penjući se stepenicama do terase, mahnula je Mariji, Mirni, Mirjani i Maši koje su je već čekale, i tada joj je u svijesti zatitrala pomisao: A što ako netko iz njihove petorke predloži da zajedničke kave s petka prebace na ... ponedjeljak?  miris sjećanja, photo by rusalka ... a Misku hvala ... ... za naslov ... |
- 00:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
07.11.2008., petak
colour of the day, blue ...
 blue bayou, photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (20) - Isprintaj - #
06.11.2008., četvrtak
colour of the day, gold ...
 among golden petals, photo by rusalka |
- 00:01 - Komentari (18) - Isprintaj - #
05.11.2008., srijeda
colour of the day ...
 shades of gray, photo by rusalka |
- 07:24 - Komentari (17) - Isprintaj - #
02.11.2008., nedjelja
maybe every now and then ...
... in the sunshine or the rain ... photo by rusalka (thanks for upload, lazy) Dodatak: za jednu Silent Lady ...  pearl, blue ... photo by rusalka Pero i Đuro: Gdje je najtoplije? |
- 23:59 - Komentari (36) - Isprintaj - #
01.11.2008., subota
Lamento di l'Orfeo Melancholico ...
 Gate Čudno, reći ćete, pomalo morbidno ... no, ja rado šetam grobljem. Po temperamentu sam melanholik, crno je moja boja, crna i ljubičasta, korizmena boja bola. Hipersenzitivan sam, koža mi je blijeda, oči osjetljive na svjetlost, ne podnosim jarko sunce, glasne zvukove, zazirem od ljudske vreve. Introvertan sam, bolesno stidljiv, oduvijek patim od nesanice, ja sam biće noći, sutona i svitanja. Ne pitajte me za godine. Smatraju me mladim, no ja osjećam da mi je duša stara, prepuna sjećanja koja ne mogu biti moja. Ja nikada nisam bio na obalama Nila, jedne od onih 7 gladnih godina, nisam stajao na palubi Titanica kad je udario o vrh ledenjaka, nisam živio u Pompejima kad ih je prekrio pepeo Vezuva... A, ipak, ne moram preduboko zaroniti u svoja sjećanja da bih tamo pronašao boje, mirise i zvukove. Presušeni kanali, mukanje žedne stoke ... bjeličasti vrh ledenjaka, ledena voda i trnci koji lede tijelo ... sivo nebo zamračeno oblacima iz kojih sipi pepeo ... Utapao sam se i u toj rijeci i u tome ledenom moru, umirao od žeđi, udahnuo užareni zrak i gledao pepeo kako prekriva mozaik atrija. Često, mimoilazeći se na ulici s nekim prolaznikom, meni nepoznatim, pokupim fragmente njegovih sjećanja. Osjetim dodire, okuse, čujem odlomke melodija, replike razgovora, zapljusnu me tuđe čežnje i slutnje, tuge i iznevjerene nade ... Oduvijek se osjećam kao neka osjetljiva antena koja titra tuđim titrajima. Kad se nađem u gomili ljudi, uhvati me panika, preplave me i zagluše njihova sjećanja, pa bih najradije pobjegao, vrišteći, glavom bez obzira. Nije niti čudo što izbjegavam ljude, što šećem samo noću, pustim ulicama. Kad se zaželim dnevnog svjetla, odem na groblje. U svitanje. Tada sam siguran da nikoga neću sresti. Šećem grobljanskom alejom, među čempresima i tužnim kamenim anđelima, uživam u tišini. Tu nema nikakvih odjeka, nikakvih titraja, ničijih sjećanja ... I eto, i sad, u svitanje, koračam između spomenika, glavnom alejom, pa ispod kolonada. Stari i mladi, muškarci i žene, uzorni supruzi i vjerne žene, neprežaljeni roditelji i prerano izgubljena djeca. Svi su tihi, počivaju u miru, lica fotografija na nadgrobnim pločama smiješe se, svijeće dogorijevaju, cvijeće vene. Koraci me vode u dno groblja, tamo su grobovi onih čija lica pamtim dok bijahu živa. No, ni tu nema odjeka njihovih sjećanja, a i moja sjećanja nijema su i slijepa. Kakav prekrasan mir, kakva potpuna i bezbolna tišina, ovdje bih najradije ostao do sutona. No, čekaju me dnevne obveze, moram pohitati kući, dok su ulice još uvijek puste, moram sjesti za tipkovnicu računala, rok mi ističe, rukopis moram poslati do kraja tjedna. Krenuh prečicom, prema grobljanskom izlazu, kroz labirint grobljanskih staza, skrivenih među čempresima. Iako groblje dobro poznajem, zalutah. Čini mi se da se u tom labirintu vrtim već satima, sunce se već diglo tako visoko da moja silueta ne baca nikakvu sjenu. A tada, krajičkom oka, ugledah neku sjenku i osvrhuh se. Preda mnom stoji djevojka. Blijeda, duge plave kose, tanka i prozirna poput vilinog konjica. Sva je u crnom, samo je šal kojim je pokrila kosu ljubičast. U ruci joj košarica, puna malenih kitica ljubičica. Smiješi mi se molećivo i pruža mi jednu kiticu. Čudan način preživljavanja, pomislim, prodavati ljubičice na pustom groblju. Ona se nasmija, tiho i tužno, kao da mi čita misli. Kako se zoveš? upitam je, iako već znam. Euridika, moj Orfeju, šapnu ona blijedim usnama. Uzeh kiticu koju mi je pružala i prinesoh je usnama. A zatim joj pružih ruku, dlanovi nam se priljubiše, prsti isprepletoše, kao da pamte neke davne dodire. Moj dlan bijaše hladniji od njezina, moji su prsti grčevito stezali njezine, kad zakoračih za njom, ne osvrćući se. Napomena: priču već objavih (vidi: Grannos) . Priča o Orfeju i Euridici jedna je od najljepših ikad ispričanih ljubavnih priča. Priča je to o susretu i rastanku, priča o ljubavi koja se ne želi pomiriti sa smrću ... priča koju i ja pokušah ispričati. Orfej mi oduvijek bijaše drag zbog te ljudske potrebe da se osvrne. Da se nije osvrnuo, ne bih mogla vjerovati da je istinski ljubio Euridiku. Danas se svi osvrćemo, poput Orfeja. Na trenutak, mislima i srcem, danas silazimo u Podzemni svijet, na trenutak primamo za ruku one koje voljesmo i izgubismo. Na trenutak oni ponovo ožive u našim sjećanjima, postanu više od uspomena ... A tada se osvrnemo, pogledamo ih još jednom, pa ih pustimo da se vrate sjenama ... |
- 23:59 - Komentari (30) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
