Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Čudno, reći ćete, pomalo morbidno ... no, ja rado šetam grobljem.
Po temperamentu sam melanholik, crno je moja boja, crna i ljubičasta, korizmena boja bola. Hipersenzitivan sam, koža mi je blijeda, oči osjetljive na svjetlost, ne podnosim jarko sunce, glasne zvukove, zazirem od ljudske vreve. Introvertan sam, bolesno stidljiv, oduvijek patim od nesanice, ja sam biće noći, sutona i svitanja.
Ne pitajte me za godine.
Smatraju me mladim, no ja osjećam da mi je duša stara, prepuna sjećanja koja ne mogu biti moja. Ja nikada nisam bio na obalama Nila, jedne od onih 7 gladnih godina, nisam stajao na palubi Titanica kad je udario o vrh ledenjaka, nisam živio u Pompejima kad ih je prekrio pepeo Vezuva... A, ipak, ne moram preduboko zaroniti u svoja sjećanja da bih tamo pronašao boje, mirise i zvukove. Presušeni kanali, mukanje žedne stoke ... bjeličasti vrh ledenjaka, ledena voda i trnci koji lede tijelo ... sivo nebo zamračeno oblacima iz kojih sipi pepeo ... Utapao sam se i u toj rijeci i u tome ledenom moru, umirao od žeđi, udahnuo užareni zrak i gledao pepeo kako prekriva mozaik atrija.
Često, mimoilazeći se na ulici s nekim prolaznikom, meni nepoznatim, pokupim fragmente njegovih sjećanja. Osjetim dodire, okuse, čujem odlomke melodija, replike razgovora, zapljusnu me tuđe čežnje i slutnje, tuge i iznevjerene nade ...
Oduvijek se osjećam kao neka osjetljiva antena koja titra tuđim titrajima. Kad se nađem u gomili ljudi, uhvati me panika, preplave me i zagluše njihova sjećanja, pa bih najradije pobjegao, vrišteći, glavom bez obzira.
Nije niti čudo što izbjegavam ljude, što šećem samo noću, pustim ulicama.
Kad se zaželim dnevnog svjetla, odem na groblje.
U svitanje.
Tada sam siguran da nikoga neću sresti. Šećem grobljanskom alejom, među čempresima i tužnim kamenim anđelima, uživam u tišini. Tu nema nikakvih odjeka, nikakvih titraja, ničijih sjećanja ...
I eto, i sad, u svitanje, koračam između spomenika, glavnom alejom, pa ispod kolonada. Stari i mladi, muškarci i žene, uzorni supruzi i vjerne žene, neprežaljeni roditelji i prerano izgubljena djeca. Svi su tihi, počivaju u miru, lica fotografija na nadgrobnim pločama smiješe se, svijeće dogorijevaju, cvijeće vene. Koraci me vode u dno groblja, tamo su grobovi onih čija lica pamtim dok bijahu živa. No, ni tu nema odjeka njihovih sjećanja, a i moja sjećanja nijema su i slijepa. Kakav prekrasan mir, kakva potpuna i bezbolna tišina, ovdje bih najradije ostao do sutona.
No, čekaju me dnevne obveze, moram pohitati kući, dok su ulice još uvijek puste, moram sjesti za tipkovnicu računala, rok mi ističe, rukopis moram poslati do kraja tjedna.
Krenuh prečicom, prema grobljanskom izlazu, kroz labirint grobljanskih staza, skrivenih među čempresima. Iako groblje dobro poznajem, zalutah. Čini mi se da se u tom labirintu vrtim već satima, sunce se već diglo tako visoko da moja silueta ne baca nikakvu sjenu.
A tada, krajičkom oka, ugledah neku sjenku i osvrhuh se.
Preda mnom stoji djevojka.
Blijeda, duge plave kose, tanka i prozirna poput vilinog konjica. Sva je u crnom, samo je šal kojim je pokrila kosu ljubičast. U ruci joj košarica, puna malenih kitica ljubičica. Smiješi mi se molećivo i pruža mi jednu kiticu.
Čudan način preživljavanja, pomislim, prodavati ljubičice na pustom groblju.
Ona se nasmija, tiho i tužno, kao da mi čita misli.
Kako se zoveš? upitam je, iako već znam. Euridika, moj Orfeju, šapnu ona blijedim usnama.
Uzeh kiticu koju mi je pružala i prinesoh je usnama.
A zatim joj pružih ruku, dlanovi nam se priljubiše, prsti isprepletoše, kao da pamte neke davne dodire.
Moj dlan bijaše hladniji od njezina, moji su prsti grčevito stezali njezine, kad zakoračih za njom, ne osvrćući se.
Priča o Orfeju i Euridici jedna je od najljepših ikad ispričanih ljubavnih priča. Priča je to o susretu i rastanku, priča o ljubavi koja se ne želi pomiriti sa smrću ... priča koju i ja pokušah ispričati.
Orfej mi oduvijek bijaše drag zbog te ljudske potrebe da se osvrne. Da se nije osvrnuo, ne bih mogla vjerovati da je istinski ljubio Euridiku. Danas se svi osvrćemo, poput Orfeja. Na trenutak, mislima i srcem, danas silazimo u Podzemni svijet, na trenutak primamo za ruku one koje voljesmo i izgubismo. Na trenutak oni ponovo ožive u našim sjećanjima, postanu više od uspomena ...
A tada se osvrnemo, pogledamo ih još jednom, pa ih pustimo da se vrate sjenama ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta