Marketing
Lamento di l'Orfeo Melancholico ...
Gate
Čudno, reći ćete, pomalo morbidno ... no, ja rado šetam grobljem.
Po temperamentu sam melanholik, crno je moja boja, crna i ljubičasta, korizmena boja bola. Hipersenzitivan sam, koža mi je blijeda, oči osjetljive na svjetlost, ne podnosim jarko sunce, glasne zvukove, zazirem od ljudske vreve. Introvertan sam, bolesno stidljiv, oduvijek patim od nesanice, ja sam biće noći, sutona i svitanja.
Ne pitajte me za godine.
Smatraju me mladim, no ja osjećam da mi je duša stara, prepuna sjećanja koja ne mogu biti moja. Ja nikada nisam bio na obalama Nila, jedne od onih 7 gladnih godina, nisam stajao na palubi Titanica kad je udario o vrh ledenjaka, nisam živio u Pompejima kad ih je prekrio pepeo Vezuva... A, ipak, ne moram preduboko zaroniti u svoja sjećanja da bih tamo pronašao boje, mirise i zvukove. Presušeni kanali, mukanje žedne stoke ... bjeličasti vrh ledenjaka, ledena voda i trnci koji lede tijelo ... sivo nebo zamračeno oblacima iz kojih sipi pepeo ... Utapao sam se i u toj rijeci i u tome ledenom moru, umirao od žeđi, udahnuo užareni zrak i gledao pepeo kako prekriva mozaik atrija.
Često, mimoilazeći se na ulici s nekim prolaznikom, meni nepoznatim, pokupim fragmente njegovih sjećanja. Osjetim dodire, okuse, čujem odlomke melodija, replike razgovora, zapljusnu me tuđe čežnje i slutnje, tuge i iznevjerene nade ...
Oduvijek se osjećam kao neka osjetljiva antena koja titra tuđim titrajima. Kad se nađem u gomili ljudi, uhvati me panika, preplave me i zagluše njihova sjećanja, pa bih najradije pobjegao, vrišteći, glavom bez obzira.
Nije niti čudo što izbjegavam ljude, što šećem samo noću, pustim ulicama.
Kad se zaželim dnevnog svjetla, odem na groblje.
U svitanje.
Tada sam siguran da nikoga neću sresti. Šećem grobljanskom alejom, među čempresima i tužnim kamenim anđelima, uživam u tišini. Tu nema nikakvih odjeka, nikakvih titraja, ničijih sjećanja ...
I eto, i sad, u svitanje, koračam između spomenika, glavnom alejom, pa ispod kolonada. Stari i mladi, muškarci i žene, uzorni supruzi i vjerne žene, neprežaljeni roditelji i prerano izgubljena djeca. Svi su tihi, počivaju u miru, lica fotografija na nadgrobnim pločama smiješe se, svijeće dogorijevaju, cvijeće vene. Koraci me vode u dno groblja, tamo su grobovi onih čija lica pamtim dok bijahu živa. No, ni tu nema odjeka njihovih sjećanja, a i moja sjećanja nijema su i slijepa. Kakav prekrasan mir, kakva potpuna i bezbolna tišina, ovdje bih najradije ostao do sutona.
No, čekaju me dnevne obveze, moram pohitati kući, dok su ulice još uvijek puste, moram sjesti za tipkovnicu računala, rok mi ističe, rukopis moram poslati do kraja tjedna.
Krenuh prečicom, prema grobljanskom izlazu, kroz labirint grobljanskih staza, skrivenih među čempresima. Iako groblje dobro poznajem, zalutah. Čini mi se da se u tom labirintu vrtim već satima, sunce se već diglo tako visoko da moja silueta ne baca nikakvu sjenu.
A tada, krajičkom oka, ugledah neku sjenku i osvrhuh se.
Preda mnom stoji djevojka.
Blijeda, duge plave kose, tanka i prozirna poput vilinog konjica. Sva je u crnom, samo je šal kojim je pokrila kosu ljubičast. U ruci joj košarica, puna malenih kitica ljubičica. Smiješi mi se molećivo i pruža mi jednu kiticu.
Čudan način preživljavanja, pomislim, prodavati ljubičice na pustom groblju.
Ona se nasmija, tiho i tužno, kao da mi čita misli.
Kako se zoveš? upitam je, iako već znam.
Euridika, moj Orfeju, šapnu ona blijedim usnama.
Uzeh kiticu koju mi je pružala i prinesoh je usnama.
A zatim joj pružih ruku, dlanovi nam se priljubiše, prsti isprepletoše, kao da pamte neke davne dodire.
Moj dlan bijaše hladniji od njezina, moji su prsti grčevito stezali njezine, kad zakoračih za njom, ne osvrćući se.
Napomena: priču već objavih (vidi: Grannos) .
Priča o Orfeju i Euridici jedna je od najljepših ikad ispričanih ljubavnih priča. Priča je to o susretu i rastanku, priča o ljubavi koja se ne želi pomiriti sa smrću ... priča koju i ja pokušah ispričati.
Orfej mi oduvijek bijaše drag zbog te ljudske potrebe da se osvrne. Da se nije osvrnuo, ne bih mogla vjerovati da je istinski ljubio Euridiku. Danas se svi osvrćemo, poput Orfeja. Na trenutak, mislima i srcem, danas silazimo u Podzemni svijet, na trenutak primamo za ruku one koje voljesmo i izgubismo. Na trenutak oni ponovo ožive u našim sjećanjima, postanu više od uspomena ...
A tada se osvrnemo, pogledamo ih još jednom, pa ih pustimo da se vrate sjenama ...
Post je objavljen 01.11.2008. u 23:59 sati.