Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Razmišljajući o rođendanskom postu (sutra mi je rođendan), natrapah na ovo sasvim slučajno.
Kliknula sam na play, i slušajući, prevela pjesmu ...
(...)
letjela je visoko iznad najvećeg oceana na planetu
sjedeći kraj toga čovjeka
i pokušala je s njim zapodjenuti razgovor
no jedino što je od njega čula bilo je kako poručuje bloody mary
pa je sjedila i čitala članak u časopisu o zemljama trećeg svijeta
čija imena nije znala izgovoriti
i bilo joj je dosadno
a tada, odjednom, uh, odjednom se dogodio veliki mehanički kvar
jedan od avionskih motora je otkazao i počeli su padati s tritisuće milja
a pilot je preko mikrofona rekao:
Žao mi je, žao mi je, o božemoj, žao mi je ...
a ona je pogledala čovjeka koji je sjedio do nje i upitala ga:
Što će biti s nama? a on ju je pogledao u oči i rekao:
Idemo na zabavu - na rođendansku zabavu.
To je Tvoja rođendanska zabava, sretan rođendan, draga.
A svi Te mi volimo, volimo te jako jako jako
I tada je počeo pjevušiti, ovako otprilike:
Jedan, Dva, Tri, Četiri,
(...)
Moramo prestati piti sve lijekove preskupe da bi se prodavali
i potpaliti vatru pod propovjednikom koji nam obećava pakao
(...)
Moramo se uklopiti u zbor, pjevati s cjelinom
moramo zapamtiti devet znamenki i ne zaboraviti da imamo dušu
i prekinuti beskrajnu trku za novcem i privilegijama
(...)
Moramo visjeti naglavačke sa šišmišima koji se smiju mjesečini
moramo se zagledati u kristalnu kuglu i vidjeti prošlost
i u spilje sutrašnjice ući uz bljesak
i u ljubav
moramo uroniti uroniti uroniti.
A kada stignemo tamo dolje,
tomo dolje na dno svih stvari
tada ćemo vidjeti sve, sve ćemo, sve ćemo vidjeti.
Memento mori? I to na rođendan?
Pa, mislim da je rođendan, svaki, a ne samo tako poodmakli kao što je ovaj moj, dobar povod za to. Ustvari, mislim kako ne bi trebalo čekati rođendane, nego bi se i u sasvim obične dane trebalo na trenutak zaustaviti ... i sjetiti se kako je život, unatoč svemu, divno čudo. I kako su sreća, pa čak i obična nerođendanska svakodnevica, krhke poput staklenih kuglica na božićnom drvcu, poput iskrica ivanjskog krijesa, poput praha na krilcima leptira ... poput svih dragocjenih stvari.Trebalo bi se prisjetiti toga, ne iz straha, već iz radosti, divljenja i strahopoštovanja prema Životu, jedinom i neponovljivom, koji se u meni i Tebi obnavlja i kruži poput zvjezdane prašine ...
No, te mi je mudrosti isuviše često nedostajalo. Prečesto sam se bojala ne samo bola već i sreće: staklena će se cipelica rasprsnuti na stopalu, čarobna će se kočija, u minutu nakon ponoći, pretvoriti u bundevu ... Strahom od neuspjeha, gubitaka i rastanaka kvarila sam lijepe trenutke, lutala sam i pitala se što je to meni bitno, što mi je vrijedno ...
Kada se sad upitam što je to za mene At The Bottom Of Everything , odgovor znam. Pogledi i glasovi onih koje volim, žubor rijeke i fijuk vjetra, zelenilo livade i šume, plavetnilo vode i neba, toplina sunca i iskrenje zvijezda ... i dah svih stvorova koji pod suncem i zvijezdama pužu, mile, trče i hitaju, nekoj svojoj sreći ...
Kad jednom stignem na kraj svih stvari, voljela bih biti u žuboru rijeke i fijuku vjetra, u zelenilu i plavetnilu, biti titraj zvjezdane prašine koji, bez obzira pamti li il' zaboravlja, bijaše netko, ljubljaše nekog ...
Voljela bih da tada mogu reći: Bijah netko tko se nije bojao leta ... ili barem ... netko tko je letjeti pokušavao, unatoč strahu ...
A pri tome, dakako ne mislim na strah od leta avionom.
U avionu se samo bojim da će mi zagubiti prtljagu, u povratku ...pa kad se vratim, neću imati darove za one koje volim ...
P. S. Meni je sutra rođendan ... a mojoj je Magdici danas šest godina.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
