Marketing
At The Bottom Of Everything ...
Razmišljajući o rođendanskom postu (sutra mi je rođendan), natrapah na ovo sasvim slučajno.
Kliknula sam na play, i slušajući, prevela pjesmu ...
(...)
letjela je visoko iznad najvećeg oceana na planetu
sjedeći kraj toga čovjeka
i pokušala je s njim zapodjenuti razgovor
no jedino što je od njega čula bilo je kako poručuje bloody mary
pa je sjedila i čitala članak u časopisu o zemljama trećeg svijeta
čija imena nije znala izgovoriti
i bilo joj je dosadno
a tada, odjednom, uh, odjednom se dogodio veliki mehanički kvar
jedan od avionskih motora je otkazao i počeli su padati s tritisuće milja
a pilot je preko mikrofona rekao:
Žao mi je, žao mi je, o božemoj, žao mi je ...
a ona je pogledala čovjeka koji je sjedio do nje i upitala ga:
Što će biti s nama? a on ju je pogledao u oči i rekao:
Idemo na zabavu - na rođendansku zabavu.
To je Tvoja rođendanska zabava, sretan rođendan, draga.
A svi Te mi volimo, volimo te jako jako jako
I tada je počeo pjevušiti, ovako otprilike:
Jedan, Dva, Tri, Četiri,
(...)
Moramo prestati piti sve lijekove preskupe da bi se prodavali
i potpaliti vatru pod propovjednikom koji nam obećava pakao
(...)
Moramo se uklopiti u zbor, pjevati s cjelinom
moramo zapamtiti devet znamenki i ne zaboraviti da imamo dušu
i prekinuti beskrajnu trku za novcem i privilegijama
(...)
Moramo visjeti naglavačke sa šišmišima koji se smiju mjesečini
moramo se zagledati u kristalnu kuglu i vidjeti prošlost
i u spilje sutrašnjice ući uz bljesak
i u ljubav
moramo uroniti uroniti uroniti.
A kada stignemo tamo dolje,
tomo dolje na dno svih stvari
tada ćemo vidjeti sve, sve ćemo, sve ćemo vidjeti.
Memento mori? I to na rođendan?
Pa, mislim da je rođendan, svaki, a ne samo tako poodmakli kao što je ovaj moj, dobar povod za to. Ustvari, mislim kako ne bi trebalo čekati rođendane, nego bi se i u sasvim obične dane trebalo na trenutak zaustaviti ... i sjetiti se kako je život, unatoč svemu, divno čudo. I kako su sreća, pa čak i obična nerođendanska svakodnevica, krhke poput staklenih kuglica na božićnom drvcu, poput iskrica ivanjskog krijesa, poput praha na krilcima leptira ... poput svih dragocjenih stvari.Trebalo bi se prisjetiti toga, ne iz straha, već iz radosti, divljenja i strahopoštovanja prema Životu, jedinom i neponovljivom, koji se u meni i Tebi obnavlja i kruži poput zvjezdane prašine ...
No, te mi je mudrosti isuviše često nedostajalo. Prečesto sam se bojala ne samo bola već i sreće: staklena će se cipelica rasprsnuti na stopalu, čarobna će se kočija, u minutu nakon ponoći, pretvoriti u bundevu ... Strahom od neuspjeha, gubitaka i rastanaka kvarila sam lijepe trenutke, lutala sam i pitala se što je to meni bitno, što mi je vrijedno ...
Kada se sad upitam što je to za mene At The Bottom Of Everything , odgovor znam. Pogledi i glasovi onih koje volim, žubor rijeke i fijuk vjetra, zelenilo livade i šume, plavetnilo vode i neba, toplina sunca i iskrenje zvijezda ... i dah svih stvorova koji pod suncem i zvijezdama pužu, mile, trče i hitaju, nekoj svojoj sreći ...
Kad jednom stignem na kraj svih stvari, voljela bih biti u žuboru rijeke i fijuku vjetra, u zelenilu i plavetnilu, biti titraj zvjezdane prašine koji, bez obzira pamti li il' zaboravlja, bijaše netko, ljubljaše nekog ...
Voljela bih da tada mogu reći: Bijah netko tko se nije bojao leta ... ili barem ... netko tko je letjeti pokušavao, unatoč strahu ...
A pri tome, dakako ne mislim na strah od leta avionom.
U avionu se samo bojim da će mi zagubiti prtljagu, u povratku ...pa kad se vratim, neću imati darove za one koje volim ...
P. S.
Meni je sutra rođendan ... a mojoj je Magdici danas šest godina.
Počivaj mirno, majčice ...
Post je objavljen 16.11.2008. u 00:01 sati.