Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Želim li besmrtnost?
Niste se čak ni potrudili upitati me, vas dvojica. Jer, što bi bogovi pretpostavili nego da smrtnica žudi za besmrtnošću ... Tebi se, Hadese i ne čudim, Ti nisi ništa pitao ni Persephonu, a stručak koji Ti miriše u njedrima, mogao bi nam, umjesto Minthe, reći da nisi pitao ni nju …
Crne se obrve Hadesove namrštiše u bijesu, no Rose se, ne mareći za bijes Gospodara Podzemlja, okrete Morpheusu: A Ti, Morpheuse, Ti koji si tako brzo zaboravio što nas je dovelo pred Hadesovo prijestolje, zar Ti nisi pomislio da bi trebalo pitati i mene?
Ti me, Morpheuse, narovim sjemenom zaborava želiš nahraniti, ne pitajući me, kao što ni Hades Persephonu nije pitao. Da sam nimpha, progutala bih to sjeme zaborava dragovoljno, kao Minthe, no ja sam smrtnica. Ne mogu, poput Tebe, božanski nehajno, zaboraviti učinjeno zlo, ne mogu zaboraviti da Tvoj sam sukrivac, Morpheuse. Sukrivac sam jer Te ljubim, jer ne mogu prestati ljubiti Te, jer se ne mogu odreći Tebe … I zato ne mogu u zaborav vječnosti pobjeći, pobjeći od bola kojim plaćam grijeh, grijeh što Te ljubim ...
Rose se potom okrenula Hadesu: Ne, ne želim vječnost, ne želim besmrtnost, ne po cijeni po kojoj mi se nudi. Ja sam smrtnica, a smrtnici, za razliku od bogova, uvijek plaćaju cijenu svojega izbora …
Moje se ponude ne odbijaju! uzviknuo je Hades ljutito. Ne želiš vječnost u Morpheusovu zagrljaju?
Ako je tako, provedi je onda u Thanatosovu!
...
Iza visoka naslona Hadesova trona iz sjene je izronila crna Thanatosova prilika. Na trenutak se činilo, užarenim će crnim pogledom proždrijeti Rose ... A zatim se Bog Smrti okrenu Morpheusu: Kao što vidiš, nećaće, smrtnica je izabrala, odbila je vječnost u Tvome zagrljaju ... A sad biraj Ti, Morpheuse: moć koju ti ponudih kao svojem nasljedniku ili ljubav te smrtnice?
No, zapamti, moć koju Ti nudim je vječna, a ljepota i mladost ove smrtnice su prolazne. Sada, ili koju godinu kasnije, Rose će na kraju ipak završiti u mojem zagrljaju!
Ti si je držao u zagrljaju samo jednom, i to na silu, Thanatose, odgovorio je Morpheus. A ipak je želiš za sebe, čak i kad joj ljepota i mladost prođu. Zar misliš da bih se ja, zbog čijeg je zagrljaja ona voljna bol podnijeti, mogao njezine ljubavi odreći?
Thanatos se bijesno okrenu Hadesu: Ljubav ih je zaslijepila oboje. Zato Ti presudi, prijatelju. Svi smo mi, i bogovi i smrtnici, ovdje u Podzemlju Tvojoj vlasti podložni …
...
U tome trenutku miris mente prostrujao je oko Hadesova prijestola i pred Gospodara Podzemlja stupila je Sjena Minthe, njegove ljubavnice:
Prije no što presudiš, Hadese, sjeti se što to pod plaštem skrivaš!
I zapamti, presudiš li protiv ove smrtnice, taj će stručak mente izgubiti miris, a od mene Ti neće ostati ni sjena.
Nestat ću potpuno, poput riječne pjene, nestat ću čak i iz Tvojeg sjećanja, nestat ću kao da nikad ni postojala nisam ...
...
I smrtnici i besmrtnici ponekad moraju birati ...
Stavljeni pred izbor, i smrtnica i bogovi izabraše.
Izabraše, i Rose i Morpheus, i Hades ... i Minthe ...
Ili, možda, i ne znajući ... bijahu izabrani?
...
Dok su Morpheus i Rose, uz Hadesovu dozvolu, kretali dalje prema Tartarusu, dnu Podzemnoga svijeta, pratio ih je škrgut Thanatosovih zuba i njegov bijesni pogled. Rose je, prije no što su krenuli, iz njedara izvukla stručak mente i položila ga na stepenicu Hadesova trona. Ni Rose ni Morpheus nisu primijetili da ih, šuljajući se na udaljenosti, poput sjene prati ono crno Kerberovo štene koje je Rose na trenutak držala u naručju: u trenutku kad su birali bogovi i smrtnici i ono je izabralo.
Izabralo je Rose.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
